ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Pridružite nam se na Facebook-u!

DAVID — Udruga građana za zaštitu ljudskih prava

bg-header-top

Međudržavni ugovori RH-Sveta stolica

bg-header-top

FINANCIRANJE I BOGATSTVO CRKVI

bg-header-top

Nova stranica Isključuje li vjera ljudska prava

bg-header-top

International Answer — Responsibility of Religious Institutions for Human Lives and World Peace

bg-header-top

“Sveti” kršćanski ratovi i zločini

Izvor: https://dialogos.ba/2016/11/27/sveti-krscanski-ratovi-i-zlocini/

Kada je kršćanska rulja spalila Aleksandrijsku knjižnicu (tada najveću na svijetu) 391. godine, šteta po napredak čovječanstva je bila neprocjenjiva. Uz knjižnicu je bilo sveučilište sa tisućama studenata, koji su besplatno mogli učiti i biti podučavani, a za siromašnije se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma, a po noći je svatko mogao spavati na podu. Moglo se podučavati bilo što. Niti danas nemamo nešto slično.
Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a njeni resursi su bili ogromni (sa tada nezamislivih 750.000 knjiga).

Rulju je nahuškao kršćanski parijarh Teofil. Još gore užasne scene događale su se i 21 godinu kasnije, kada je patrijarh Sveti Ćiril ohrabrio ‘Kršćansku’ svjetinu da mučki ubije najveću znanstvenicu svih vremena – matematičarku i filozofa – Hipatiju, 412.
(više…)

Oglasi

Priča o dva mita o spasenju ljudskoga roda

Josip Supić

1. Grčki mit o Heraklu

Heraklo (Ἡρακλῆς, Hēraklēs), grčki je mitološki junak, poznat po velikoj snazi i

izdržljivosti; slavljen kao izuzetan smrtnik koji je, vršeći na izgled nemoguće radove,

stekao mjesto besmrtnika među olimpijskim bogovima. Njegovo je ime k nama stiglo

preko latinskoga Hercules; koristit ću, stoga, udomaćeno ime Herkul.

U poemi »Herkulov štit« koja se pripisuje pjesniku Hesiodu iz osmoga stoljeća prije

naše ere, nalazimo osnovu mita o Herkulu: bila je to želja »oca ljudi i bogova«,

Zeusa, roditi čovjeka koji će spasiti bogove i ljude od propasti.
(više…)

Nasilje i pohota u ime Božje“

“Udarci u ime Gospodina“

Fotos:Publik-forum.net

images-19Seksualna zloupotreba nije jedini zločin koji je Crkva počinila nad djecom. Neudane majke do prije nekoliko desetljeća bile su stigmatizirane kao „pale žene“ i izopćivane, a njihova djeca žigosana kao „djeca grijeha“.

Neudanim majkama ranije su često oduzimali djecu; i kako mlade majke tako i djeca odlazili su u domove koje je vodila Crkva.

Crkve su domski odgoj obilježavale svojim bezbožnim predodžbama. Osobito okrutan primjer su Magdalenini domovi u Irskoj.

Njih [mlade majke] su šišali i kažnjavali. Svoju bijednu imovinu morale su prepustiti samostanskoj upravi a svoja imena zamijeniti imenom neke svetice. Kao doživotnu pokoru za svoje grijehe oko 30.000 žena rintalo je bez nadnice u praonicama reda svete Magdalene.

Skandal što su ga Crkva, država i javnost desetljećima šutke podnosili.

Tek 1996. godine zatvoren je posljednji Magdalenin dom u Irskoj.“ (Die Zeit, br. 3/2003.)

Tamo su se dešavala tjelesna i seksualna zlostavljanja.

U Zapadnoj Njemačkoj između 1945. i 1975. otprilike 800.000 djece živjelo je u domovima. Više od 80 posto domova vodila je Crkva. U mnogima od tih crkvenih domova ponižavali su dojenčad, djecu i mladež te ih često duševno i tjelesno zlostavljali i zloupotrebljavali. Slično kao u slučajevima zloupotrebe Crkva je svoje strašno ophođenje s domskom djecom držala pod plaštem šutnje koliko dugo je mogla.

No i ti zločini su zadnjih godina sve više izbijali na vidjelo. Novinar i autor Peter Wensierski svojom knjigom „Udarci u ime Gospodina“ pokrenuo je val objava sudbina domske djece, koje su na vidjelo iznijele strašno stanje.

U svojoj knjizi on opisuje crnu pedagogiju crkvenih domova punih predodžbi stege i reda u kojima su djeca često trpjela drakonske kazne, tjelesno i psihičko nasilje, koje je nerijetko graničilo s mučenjem.

I bivše domsko dijete Alexander Markus Homes napisao je više knjiga o domovima i 2006. objavio knjigu „Domski odgoj: pomoć za život ili zatvor radi pokornosti. Nasilje i pohota u ime Božje“. U jednom intervjuu Homes je opisao – doslovce – „zlostavljanje sa sistemom“.

Što Homes pod time razumijeva, pojašnjava njegova sljedeća izjava:

Time mislim da s obzirom na konfesionalne domove upravo polazim od toga da se ’Bog koji kažnjava’ ciljano koristio kao instrument ugnjetavanja da bi se od djece tražila poslušnost, ili bolje reći pokornost.

U ime Božje domsku djecu su tukli, maltretirali, mučili, ponižavali i lišavali dostojanstva, da bi im silom nametnuli disciplinu, poslušnost, marljivost, pokornost i, naravno, također vjeru u Boga. Utoliko govorim o sistemu: to je bio fokus domskog odgoja – uložiti sve na to da bi djecu iz donjeg sloja učinili pokornim ljudima koji vjeruju u Boga.” (ntv.de, 17. 2. 2009.)

Ovdje bi se trebalo precizirati: U kojeg „Boga“ oni trebaju vjerovati? Crkveni sistem hoće ljude crkvene vjernike koji vjeruju u Boga koji kažnjava, koji, zastrašeni riječima svećenika, čitav život bivaju krivo usmjeravani.

Homes u spomenutom intervjuu opisuje neka svoja strašna iskustva; opisuje batine i mnoga druga poniženja te objašnjava:

Pozadina svega toga bila je religija. U svojoj knjizi iz 1981. napisao sam:

Kada su nam prijetili, kažnjavali nas, udarali, zlostavljali, tada su opatice kao zastupnice postupale po Božjem nalogu. To su bile Božje riječi, Božji opominjući i agresivni pogledi, Božje ruke, Božje noge, što su nas grdile, ponižavale, kažnjavale, tukle. To je bila Božja volja: strahovi koji su nas proždirali, boli, tuge, osamljenost, koja se sve više zabijala u nas i izjedala iznutra. Svoje djetinjstvo imali smo zahvaliti Bogu i Njegovu Sinu Isusu, Kristu’.“

Čitati ovakve riječi je stravično, i izaziva najdublju bol. Naslućujemo patnju i nevolju, strah i napuštenost koje su djeca u konfesionalnim domovima pretrpjela – i saznajemo o zloćudnoj zloupotrebi „Boga i Njegova Sina Isusa, Krista“, u čije su se ime događala ta sramotna djela.

U njihovoj osamljenosti djeci nije ostala ni vjera i povjerenje u nebeskog Oca koji ih ljubi, jer su Njega svećenici muškarci i opatice temeljito istjerali batinama. S ljubavlju i skrbi koje je Isus iz Nazareta donio djeci i s Ocem, koji nas ljubi, kojeg nam je On približio, takvo ponašanje nema nikakve, ali baš nikakve veze.

Od te crne pedagogije nisu patila samo domska djeca. Još 2014. OUN je, kao što je spomenuto, u svojem izvještaju kritizirala vatikansku Crkvu jer premalo čini da zabrani tjelesno kažnjavanje i zahtijevala od Vatikana da zabrani batine i kažnjava batinanje u svim katoličkim školama.

I papa Franjo u 21. stoljeću nije spreman potpuno odustati od tjelesnog kažnjavanja djece, već je više puta branio „dostojanstveno“ udaranje. Pritom on isključuje da je Isus iz Nazareta još prije 2000 godina cijenio djecu na način koji je do tada bio nepo- znat, i da je slabije bez izuzetka uzimao u zaštitu. Tko slijedi Isusa, Krista, ponaša se isto tako.

Nijedan čovjek nema pravo seksualno oskvrnuti ili tući drugog čovjeka. A svaki je odrasli obvezan štititi djecu i pridonositi tome da im se omogući odrastanje bez nasilja.

K tome država je obvezna brinuti za zaštitu djece. Nije li onda krajnje sumnjivo da, na primjer, u Njemačkoj službene Crkve vode dječje vrtiće i škole, koje doduše u najvećem dijelu gotovo 100 posto financiraju država i roditelji, ali njihovi koncesionari su isključivo institucije kao u slučaju vatikanske Crkve – koju je OUN opomenula zbog njezina ophođenja s djecom?

Kolikim dječjim generacijama je Crkva, u istinskom smislu riječi, batinama usadila okrutnu sliku Boga? Isus iz Nazareta dao je Svojim sljedbenicima zadaću:

Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebe- skog.“ (Matej 5, 16)

Djela Crkve u ophođenju s djecom su suprotnost toga. Ona su u život bezbrojnih dječjih generacija unijela tamu i odvraćanje od Boga.

Citat iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg

Autor: Martin Kubli, Dieter Potzel, Ulrich Seifert

Priredio: Aris Kostadinov

 

 

Dragi ljudi, koji još istinu mogu gledati u oči, ne bi ste smijeli zaboraviti tko i što stoji iza danas, toliko u svijetu cijenjenih crkvenih vođa, moralnih vertikala, čijim se vođama dolaze pokloniti najutjecajniji svjetski državnici. Te crkvene vođe pozvane su u Evropski parlament da govore o moralno etičkim vrijednostima i da pozivaju svijet na mir i toleranciju među narodima. Na žalost prošlost se pretače i u sadašnjost – veza crkvenih i svjetovnih moćnika je trajno neraskidiva.

Milijuni žrtava crkve / Kako izgleda “dovršenje” toga što je bilo pripremljeno u Starom zavjetu, pokazuje se jasno u plodovima koje su stoljećima donosile takozvane kršćanske crkve

Novi zavjet “ispunjava” Stari i “osvjetljava” ga.

Oba su “prava riječ Božja”.

Milijuni žrtava crkve

U katekizmu Katoličke crkve, br. 140, rimski kler stavlja na papir sljedeće: … Stari zavjet images-15pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se međusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava riječ Božja.

(više…)

Veze katoličke crkve sa nacizmom

Magazin Plus – Visoko

Objavljeno prije 4 godine . u sub, nov 23rd, 2013

slika.phpCrkva je aktivno podupirala napredak fašizma u Europi. U Portugalu je podupirala Salazara. Kardinal Cerejeira (diktatorov prijatelj) je izjavio kako Salazar ima božansku misiju vladanja Portugalom. U Austriji je Crkva poduprla Dollfussov i Schuschniggov austrofašizam. Primas je Innitzer bio glavna potpora režimu. Kasnije je podupirao i nacistički Anschluss.
U katoličkoj je Poljskoj Crkva stala na stranu Pilsudskog (i njegovih nasljednika). Poljski je režim anektirao dijelove Ukrajine i Bjelorusije te promovirao nasilnu akulturaciju dviju nacija. Ukrajinski i bjeloruski jezik su u pravoslavnoj crkvi bili zabranjeni. Mnogi su pravoslavci (čak i svećenici) bili zatvarani i pogubljeni. Pravoslavne su crkve uništili moćni poljski katolici. Ta je represija trajala skoro dvadeset godina (zaustavljena je tek invazijom na Poljsku 1939.). Vatikan je sve prešutno odobravao. Ta je tlaka protiv ukrajinske manjine poslužila kasnije Ukrajinskoj pobunjeničkoj armiji (Ukrainska Povstanska Armiya ili UPA) kao izlika za masakr nad 100000 Poljaka u Voliniji.
U Italiji je Crkva s Mussolinijem potpisala sporazum koji je katolicizam promovirao u državnu religiju. Žrtvovala je dobar dio svojih vlastitih udruga (uključujući i don Sturzovu Narodnu stranku, s ciljem pomaganja Mussoliniju da učvrsti svoju diktaturu): sve je, osim Katoličke akcije, valjalo biti integrirano u fašističke organizacije. Vatikan je obećao da Katolička akcija neće ogresti u antifašističke akcije. Mussolinija je papa, nakon što je ovaj potpisao Lateranski ugovor, okvalificirao kao ‘čovjeka kojeg vodi Božja providnost’. Diktator 1932. od pape prima Zlatnu ostrugu, jedno od najviših odlikovanja koje dodjeljuje Država Vatikanskog Grada. Vatikan je također podupro i talijansku invaziju na Abesiniju, i to pod izgovorom da su talijanski vojnici nositelji kršćanskih vrijednosti. Ti su dobri ‘Kristovi ratnici’ počinili nebrojene grozote nad abesinskim ‘barbarima’ kao što je, primjerice, upotreba iperita.

U Njemačkoj je, u ožujku 1933., katolička stranka Zentrum, na čijem je čelu bio svećenik (Ludwig Kaas), glasala za to da Hitler dobije odriješene ruke (Zakon o punomoći, koji je prošao u parlamentu, dao je neograničenu moć izvršnoj vlasti): Hitler je tako dobio većinu od dvije trećine, koja mu je bila potrebna za diktaturu. Kršćanskim je dobročinstvom Zentrum (a i Vatikan) pristao zatvarati oči pred nacističkim zločinima. Kasnije je Crkva počela pregovarati s Njemačkom oko sporazuma: u tom je scenariju žrtvovan Zentrum, tada jedina značajna stranka koju nacisti nisu zabranili. Zapravo im je ona pomogla da se dokopaju vlasti. 5. srpnja 1933. Zentrum je ukinut vatikanskom molbom (čiji je tajnik bio Pacelli, budući Pio XII), čime su širom otvorena vrata Hitlerovom NSDAP-u, koji je postao jedina stranka (Njemačka je, zbog važnih glasova Zentruma, potpisala sporazum s Vatikaon; sve u svemu, bio je to čisti klijentelizam). Hitler se u Main Kampfu, knjizi u kojoj je najavio svoj politički program, deklarirao kao katolik. Također je tvrdio kako je uvjeren da je ‘Božje oruđe’. Katolička crkva nikad nije u svoj Indeks Mein Kampf (za razliku od Rousseaua, Sartrea, Pascala i Voltairea), čak ni prije no što je Hitler došao na vlast. Možemo zaključiti kako Hitlerove ideje Crkvi nisu bile neugodne. On je to prepoznao pa je javnim njemačkim školama nametnuo svakodnevnu molitvu Isusu, a frazu ‘Bog s nama’ dao prišiti na odore njemačke vojske. Podupirala ga je i protestantska crkva, a na njihovo je čelo postavio naci-protestantski pokret zvan ‘Deutsche Christen’, kojeg je vodio pastor Ludwig Műller. Műller i ostali vjernici (katolici i protestanti) su postali članovima NSDAP-a. Biskup Alois Hudal (član NSDAP-a) izdaje knjigu koja pomiruje razne aspekte katolicizma i nacizma. Brani arijevsku viziju kršćanstva. Hudala Vatikan nikad nije osudio. Hudal je kasnije pomagao nacistima da pobjegnu iz Europe.

U Španjolskoj su vojnici pokušali izvesti državni udar, no to se pretvorilo u građanski rat. Crkva ih je pomagala, svećenici i biskupi su blagoslivljali Francove topove, raskošno i uz Te Deum (ranokršćanski napjev, op. prev.) slavili njegove pobjede protiv legitimne republikanske vlade (koje je privela kraju privilegije klera). Rat je odnio oko milijun života, a Franco je dao streljati sve zarobljenike. Pokazao je da je prepoznao pomoć svojih svetih saveznika imenujući razne članove Opus Deia u svoju vladu. Utjecaj Opusa Dei je rasla s Francovom diktaturom, sve do točke kad je više od polovice ministara bilo iz redova ove časne katoličke institucije. Franco je zabranio sve religije osim, očito, katoličke. Vatikan nikad nije osudio taj progon.
U Slovačkoj (koja je bila nacistička marioneta) je samilosni otac Jozef Tiso preuzeo vlast te poticao nasilni progon opozicije, cigana i židova (dio je tih žrtava bio deportiran u Auschwitz). Vatikan nikad nije ekskomunicirao tog primjernog svećenika (za razliku od svećenika koji su branili upotrebu kondoma, abortus, okončavanje klerikalnog celibata, itd.) Tiso je pomogao Hitleru da zauzme katoličku Poljsku. Vatikan nije osudio dvojicu diktatora, iako je imao saznanja da je zauzimanje Poljske temelj za buduću invaziju na SSSR (kojeg je Crkva mrzila). Papa je doslovce izdao Poljsku.
U Francuskoj (Vichy) je Crkva deklamirala: ‘Pétain je Francuska’. Više je preferirala višijevsku krilaticu rad-obitelj-domovina no republikansku sloboda-jednakost-bratstvo, koja ju je uvijek strašila. Pétain je suspendirao svjetovnost države, usvojenu 1905., i obnovio privilegije klera. U zamjenu je kler zatvarao oči pred zločinima Pétainova režima.
U Belgiji je katolička crkva podržala fašistički pokret Reksizam (ime potječe od Christus Rex), na čelu je kojeg bio pobožni Leon Degrelle. Na njega su kasnije utjecale Hitlerove ideje. Tijekom Drugog svjetskog rata Degrelle se okreće službenom nacizmu te vodi SS Wallonie, u kojoj su bili i kapelani. Otac Cyriel Verschaeva je postao kapelan SS Langemarck (oformljena od flamanskih Belgijanaca). Ta su dva primjerna katolika pobjegla iz Belgije (kolaboracionisti su ih osudili) te su van zemlje proživjeli ostatke svojih života.

U Hrvatskoj je Crkva u potpunosti (i aktivno) podupirala zločine Ante Pavelića. Oko 1000000 je ljudi (Srba, Roma, židova, Hrvata antifašista, itd.) brutalno ubijeno. Strašni su ustaški zločini šokirali čak i naciste, Pavelićeve saveznike. Svećenici su sudjelovali u ustaškom genocidu. Pobožni su oci također promovirali nasilno preobraćenje Srba na katolicizam, pod prijetnjama mučenjem i smrću. Mnoge su pravoslavne crkve uništene, a pravoslavni je kler trpio strašnu svirepost pobožnih Ustaša. Pavelićev je režim stvorio strašni koncentracijski logor Jasenovac, u čijoj je upravio bio i sadistički franjevac Filipović (‘Đavolji brat’). Čuvari su u Jasenovcu hladnokrvno ubijali žrtve noževima, sjekirama, čekićima i drugim okrutnim metodama. Franjevac Brzica, čuvar u Jasenovcu, dekapitirao je 1000 zarobljenika. Pavelić i druge pobožne Ustaše uspjeli su pobjeći iz poslijeratne Europe uz svetu pomoć Vatikana. Do sada Vatikan nikad nije zamolio za oprost zbog suradnje s Pavelićem.
U Sloveniji je biskup Gregory Rozman vodio strašnu pronacističku miliciju. Rozman je na kraju pobjegao iz svoje zemlje, tražen kao ratni zločinac (poput pobožnog ustaškog biskupa Ivana Šarića).

Tijekom Drugog je svjetskog rata Vatikan je bio vrlo dobro upoznat s nacističkim zločinima. Papa je Pio XII. pomislio osuditi naciste, ali je odustao zbog svog zadrtog antikomunizma, misleći da bi ruska pobjeda bila gora od nacizma (Vatikan je držao Hitlerovu invaziju na SSSR ‘križarskim pohodom protiv boljševizma’). U poruci odaslanoj putem radija na Božić 1942. Pio je XII. kritizirao komunizam, a ne Hitlera i njegove sluga (Tisa, Pavelića, Pétaina, Franca, Mussolinija…). U božićnoj je poruci progovorio o ‘stotinama tisuća ljudi koji su bez vlastite krivice, poneka samo zbog nacionalnih ili rasnih motiva, predodređeni za smrt ili na progresivno istrebljenje’, ali nije spominjao niti nacističke žrtve, niti nacističke krvnike. 1943. nacisti su okupirali Rim. Nacistički je teror došao pred vrata Pape. Oni su proganjali židove, komuniste i druge grupe. 23. je ožujka 1944. grupa gerilaca napala nacističku komandu i ubila 33 osvajača. Ovaj je herojski čin Vatikan dugo kritizirao kao teroristički. Njemački je odgovor bio hladnokrvno ubojstvo 335 Talijana u Ardeatinskim jamama pod komandom Ericha Priebke. Sveta je Stolica tek jednostavno žalila za ljudima koji su žrtvovani ‘umjesto krivaca’. Drugim riječima, Papa se nije protivio tome što su strijeljani bili članovi talijanskog pokreta otpora. Pia XII. nisu brinule žrtve nacizma ili nacistička okupacija, već partizani koji su se borili za oslobođenje Italije. Bojao se da bi nagli odlazak Nijemaca mogao prepustiti grad u ruke komunističkih boraca. Unatoč tome, Vatikan je pomagao nekim izbjeglicama pred nacistima kada je uvidio da je njemački slom neizbježan. Nakon rata, Vatikan je pomagao Mengeleu, Eichmannu, Priebkeu i drugim nacistima da pobjegnu iz Europe kroz poznatu mrežu bježanja zvanu ‘Ratlines’ (pacovski kanali).

Crkva je podupirala i diktature u Latinskoj Americi. U Argentini je surađivala s represijskim sistemom, a svećenici su čak sudjelovali u mučenjima i ubojstvima protivnika, uključujući i takozvane ‘letove smrti’, gdje su protivnici bili pobacani u more. Crkva je također podupirala represiju nad manjinama (Jehovini svjedoci i homoseksualci, na primjer). Katolički su disidenti, kao primjerice biskup Angelelli, bili ubijeni, a Crkva je na to samo šutjela. Crkva je također podupirala Pinocheta, Somozu, Stroessnera, Trujilla i druge fašiste iz regije.
Izvor: pt.indymedia.org
Prevod:
Ivan Tomašić
kontra-punkt.info

 

POLITIČKA DRAMA DUGA 38 GODINA /TAJNA OPTUŽNICA PROTIV STEPINCA I PIJA XII U pamfletu srpskog nacionalista iz 1979. iznose se optužbe i neistine što ih danas srpska politika ponavlja

Globus

Autor: Darko Hudelist

StepPio

Alozije Stepinac, Papa Pio XII.

Kao prolog svojemu polemičkom odgovoru Glasu Koncila, sročenom početkom rujna 1979., srpski intelektualac vrlo blizak vodstvu Srpske pravoslavne crkve Živorad Žika Stojković (1922.-1997.) izabrao je stihove poznate pjesme Vladimira Nazora “Majko pravoslavna”, ispjevane u siječnju 1943. u popaljenome srpskom selu kod Vrginmosta, negdje između Banije i Korduna. Ti stihovi glase ovako: “Blijediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju, / Bol ti preduboku / Pusti, neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje / I nek traje vjekovima. Neka čuju, u što sada / Prometnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna – / Šutiš. Blijediš. I oreol mučeništva već se kruni, / Majko pravoslavna.”

(više…)

Upute za nasilje i rat u Starom zavjetu – Isus: “Ljubite svoje neprijatelje”. Isus prekorava licemjerje pismoznanaca i farizeja

images-7

Fotos: spiegel.de

Zauzimanje grada. Kada dođeš pod koji grad da na nj navališ, najprije mu ponudi mir. Ako ti odgovori mirom i otvori ti svoja vrata, sav narod što se nađe u njemu podvrgni tlaki, neka za te radi. Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga.

Kad ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! A žene, djecu, stoku sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi, i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj.

(više…)