ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Yearly Archives: 2013

Etičko i političko licemjerje Katoličke crkve

protagora.hr

Radi tako da čovječnost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.

Immanuel Kant

Poznata je misao da cilj opravdava sredstva. Tom se neetičnom maksimom pravdaju mnogi sitniji (privatni) i krupniji (politički, ideologijski, državni, rasni i vjerski) zločini. Katolička je crkva vlastite zločine kroz tisućljeća opravdavala borbom za apsolutnu istinu, i tek je 2000. godine kontroverzni papa Ivan Pavao II. priznao da su u tome malčice pretjerali te se, u ime Crkve mu, ispričao za greške počinjene u ime istine no ne i za zločine.

U ovome ću izlaganju pokušati iznijeti povijesne i teorijske razloge zbog kojih se katoličku crkvu (KC)  ne može smatrati „moralnim autoritetom“ (kako si sama rado tepa), kao ni „utemeljiteljem europskog kulturnog identiteta“.

Prvi od strane KC organizirani progoni inovjernika – pogrdno nazvanim poganima – započinju u stoljeću IV, istom nakon proglašenja kršćanstva službenom državnom religijom, kada se širom Rimskoga carstva ruše hramovi politeističkih religija, a svećenike i vjernike tih religija novčano  se kažnjava, fizički zlostavlja i masovno masakrira (Edward Gibbon: Slabljenje i propast Rimskog Carstva). Heretičkim se proglašavaju svi ostali oblici kršćanstva razvijeni u prvim mu stoljećima, te se uništavaju i spaljuju knjige takvoga sadržaja. Takvi su „korijeni europskog kulturnog identiteta“ na koje se KC patetično poziva.

Taj i takav krvav „kulturni identitet“ KC njegovala je „ognjem i mačem“ i sljedećih šesnaest stoljeća, no izdvojit ću i spomenuti samo najokrutnija i najkrvoločnija nedjela.

U Križarskim je ratovima, pokrenutim i vođenim na inicijativu KC (1095—1291), ubijeno desetak milijuna ljudi, a još toliko poubijala je Sveta Inkvizicija do 1808.godine, kad ju je Napoleon Bonaparte konačno zabranio. Inkvizicija se posebno sadistički okomila na milijune nevinih žena proglašavajući ih vješticama koje bi, nakon dugotrajnog bolnog i ponižavajućeg mučenja, žive spaljivala na lomači. KC time je dala neizbrisiv pečat „Europskome kulturnom identitetu“ jer takve navade ne poznaje nijedna druga kultura.

Papa Martin V. (1420. godine) poziva na križarsku vojnu protiv Husita i drugih heretika. Husiti nisu slomljeni ni nakon tri križarska pohoda, no tako se kalio europski kršćanski identitet…

Odlukom pape u 16. stoljeću započinje pokrštavanje Amerika odnosno tamošnjih urođenika, koji su preživjeli zvjerske masakre i genocid (do početka 17. stoljeća pobijeno je 90% stanovnika Mexica i 85% stanovnika Perua) te im se „Kršćanstvo = Europska kultura“ utiskuje u tijelo i u dušu, ne bi li pod svaku cijenu spoznali našega gospodina, Isusa Krista. Sve do kraja 20. stoljeća KC nije imala ništa protiv toga da ih se porobljuje, zlostavlja i diskriminira jer i to je baština europske kulture, tj. kršćanstva!

Vjerski ratovi u Francuskoj (1562—1590) između katolika i hugenota obilježeni su masakrima hugenota, u kojima samoinicijativno sudjeluju i bogobojažljivi katolici, obični građani koji, tri dana i tri noći, po ulicama i trgovima Pariza hvataju i kolju žene i djecu hugenota, u tzv. Bartolomejskoj noći 1572.godine.

Za vrijeme 30 godišnjeg rata, od 1618. do 1648. godine, između katolika i protestanata (kršćani vs. kršćana!) koji se vodio ponajviše na teritoriju današnje Njemačke, usmrćen je svaki treći njezin stanovnik. Posebno okrutno bilo je osvajanje, nakon višemjesečne opsade, protestantskoga  Magdeburga od strane katoličke koalicije. Katolička vojska (u kojoj su sudjelovali i hrvatski vitezovi) izmasakrirala je oko 25000 od 30000 stanovnika, nekoliko tjedana silovala djevojčice i žene, a grad je opljačkala i spalila te ga sravnila sa zemljom. Toliko o katoličkoj kršćanskoj dobroti i kulturi.

I „izabrani narod“ sustavno je kroz stoljeća bio na udaru KC, čime su Hitleru bitno olakšali „konačno rješenje“ „židovskog pitanja“. Hans Küng tvrdi da je „nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji.“ I to je jedno od bitnih obilježja „europskoga kulturnog identiteta“.

Tijekom 20. stoljeća Katolička crkva još uvijek pokazuje svoj prezir prema ljudskim pravima, prema pravima žena, prema legalno izabranim predstavnicima naroda, a ponajviše prema pravima djece  tolerirajući njihovo sustavno fizičko, psihičko i spolno zlostavljanje širom svijeta, prikrivajući i negirajući zločine, te štiteći zločince, a posebno pedofile iz svojih redova.

U pedesetak godina 20. stoljeća KC šest se puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! KC stala na stranu pobunjene vojne oligarhije 1926. u Portugalu, sklopila konkordat s Mussolinijem u Italiji 1929, podržala pobunjenog generala Franca protiv Republike Španjolske 1936, poveselila se uspostavi zločinačke endehazije 1941, blagoslovila je udar generala Pinocheta protiv Republike Čilea 1973, te prihvatila vojnu huntu Jorgea Videle uzurpatora vlasti u Republici Argentini 1976. godine. I nakon svega toga još uvijek se smatra moralnim autoritetom.

Hrvatsku naciju posljednjih dvadesetak godina uvjeravaju kako je bez KC ne bi niti bilo, kako biskupi rade u interesu nacije, odnosno da su im – naciji i biskupima – interesi zajednički. Kada su se 2000. godine neki hrvatski generali pobunili – neuspješno za razliku od navedenih povijesnih primjera – protiv legalno izabrane vlasti RH, i bili zaustavljeni tj. umirovljeni, šokirana je HBK, valjda zbog propuštene prilike da se u RH uvede vojna diktatura, izdala paničnu Poruku u kojoj se 15 puta javljaju kao imenica ili pridjev Hrvatska/hrvatski, 8 puta Domovin-a/ski, 6 puta država, a nijednom Republika. Jednako kao i u otvorenome pismu generala, koji bi istoj trebali biti vjerni.

Naravno da HBK ne služi Republici Hrvatskoj nego svome poslodavcu, Svetoj stolici. Tadašnji je papa Ivan Pavao II, primjerice ukorio austrijske biskupe kad su tražili demokratiziranje odnosa u Crkvi jer ona počiva na autoritetu Duha svetog i na hijerarhiji, a ne na demokraciji. U Crkvi demokracije nema, a isti bi sustav hrvatski biskupi htjeli prenijeti i primjeniti i na Domovinu, na Državu, na Hrvatsku, no svjesni su da taj režim proturječi biti Republike te je nastoje ne spominjati. Kad ta ista Država, kao Republika, primjenjuje legalna sredstva prisile, na osnovu policijske istrage i pravomoćnog sudskog naloga privodeći osumnjičene za teška krivična djela, poput ratnih zločina, biskupi je dovode u pitanje i optužuju da »više želi zastrašiti narod i skrenuti njegovu pažnju od neriješenih socijalnih i gospodarstvenih  problema«. Prosinca 1999.godine biskup Jezerinac reče da je hrvatsku državu utemeljio Bog, te doda da Hrvati svoje domoljublje i čovjekoljublje temelje na bogoljublju. Dakle: bez Crkve nema ni svete Domovine, ni svete Države, ni svete Hrvatske (tri svetinje u jednoj) jer ih ona utemeljuje i te ih treba vazda voditi. A ne nekakve stranke ili »smušeni« predstavnici zabludjelog naroda.

Shvaćanje naroda na intelektualnoj razini »tri musketira«:»Svi za jednog, jedan za sve«, kad u tadašnjoj Poruci kažu: »Djela protivna međunarodnom ratnom pravu ne mogu biti na čast (?!) ni jednom narodu…«. Zločine čine pojedinci koji po počinjenome postaju zločinci, a ne postaju po njemu njegova akcidencija zločinačka, tj. nacija ili religija ili grad odakle potječu. Po njima je svaki Hrvat katolik, a u svakome dobrom Hrvatu – idealnome klonu – interes, moral, ideologija i vjera transupstancijacijom postaju homogenizirani, pa mu se katolički biskupi, preuzimajući na svoja leđa ulogu, funkciju i odgovornost ministra unutarnjih poslova obraćaju »sljedećom porukom…želeći pridonijeti izbjegavanju nereda, smirivanju tenzija te sigurnosti i stabilnosti u Hrvatskoj«.

Kako mogu biti moralnim autoritetima biskupi koji se ponašaju poput pijanih milijardera te grade velebne Palače od oniksa za HBK, Vojni ordinarijat alias Dvore, Apostolsku nuncijaturu, u vrijeme dok stotine tisuća ljudi u RH jedva preživljava. Pozivam te »moralne autoritete«, kakvima se sami vole nazivati – a kao takvi trebali bi znati kako moral nije djeljiv na hrvatski ili srpski ili katolički ili luteranski ili ateistički ili muški ili ženski – da pojasne kojim čudom pokrivaju enormne troškove za preostale velebne građevine i veličanstvene proslave, te troše milijune kuna iskamčenih ne samo od vjerničkog stada. Sveta stolica je, doduše, među prvima priznala Republiku Hrvatsku, ali nas to skupo košta. Do sada nas je olakšala za barem 3 milijarde kn, i svakodnevno si uzme dodatni milijun.

Kako mogu biti moralnim autoritetom oni čije se shvaćanje morala svodi na strogo zabranjivanje bikinija ili mini suknji, ali ne smatraju moralnim problemom to što je netko likvidirao obitelj Zec, masakrirao nekoliko desetaka Gospićana, sadistički se iživljavao na Pakračkoj poljani, u Lori, u Karlobagu i drugdje: »Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije«. Smatraju, dakle, samorazumljivim da se na zločin odgovara zločinom, odakle se lahko dođe do pravdanja svakog zločina, pa i najvećeg, jer kao što rekosmo, cilj opravdava sredstvo. HBK još nije nikad NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac Magnum Crimen-om, maglovito podrazumijevajući da je zločinac Ante (mise mu se mise na Dan nevine dječice) ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivaše ustaške novine toga tragičnoga vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Preambula Ustava Republike Hrvatske bilježi da je hrvatski narod svoje povijesno pravo na državnu suverenost, između ostalog, očitovao »u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine)«. Prema tome, ne samo da hrvatsku vojsku toga razdoblja ne predstavljaju ni ustaše ni domobrani, nego su partizani istinska hrvatska vojska te je Hrvatska ratovala na strani saveznika, a ne nacifašista.

Biskupi nemaju mandat da vode politiku Republike Hrvatske, a bez pobunjenika protiv Republike teško da će ga ikada dobiti, što im je izgleda odnekud poznato. Ako građani Republike Hrvatske jednog dana, na referendumu, slobodnom voljom odluče prenijeti svoj neotuđivi suverenitet i svoju slobodu na Svetu Stolicu, onda će biskupi moći uživati u misionarskoj ulozi preoblikovanja obrazovnog, pravnog i političkog sustava, te manipuliranja vojskom i policijom. Do toga dana oni su ravnopravni građani, koji ne smiju prijetiti nikome, čak niti grješnicima paklom, da ne bi »zastrašili narod«. Pogotovo ne malu djecu kako ne bi postala paranoična, kao neki koji svugdje vide neprijatelje reflektirajući u njih svu svoju mržnju.
(više…)

Jesu li sadašnje pape išta naučile od svojih prethodnika?

http://matrixworldhr.wordpress.com

1 pape

Jesu li sadašnje pape išta naučile od svojih prethodnika?

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

„Bože daj mi čestitost i samokontrolu, ali ne još,“ molitva svetog Augustina od Hippa.

Papa je naziv za poglavara Katoličke Crkve kao i službeni naziv oba aleksandrijska patrijarha – poglavara Koptske Crkve i Koptske Katoličke crkve. Papa (latinski naziv za oca) se u 2000 godina dugoj povijesti nasljednika svetog Petra pretvorio u „Svetog Oca“ za gotovo dvije milijarde vjernika. Kako bi shvatili ulogu papinstva i interesantno naoko samovoljno odstupanje Benedikta XVI od pontifikata, pregledat ćemo najinteresantnije primjere papa kroz burnu prošlost Vatikana.

Prvi papa

Zvanično se prvim papom nazvao rimski biskup Siricije (385.-399.), dok je tek Grgur I (590.-604.) odlučio kako će se svi rimski biskupi nositi ovaj naslov. Danas među katoličkim klerom papa nosi naziv „Summus Pontifex“ ili vrhovni svećenik, što je nekada bio naziv  i za sve biskupe ili Vatikanske prinčeve.

Kratkotrajne pape

Najkraći pontifikat je imao Stjepan II koji je 752. nove ere izabran za papu, no on je umro samo tri dana nakon glasovanja Kardinalskog zbora, i to bez biskupskog ređenja, te se dan danas ne nalazi na popisu papa. Stjepan II je umro 25. ili 26. ožujka 752., a izabran je za nasljednika pape Zaharije 22. ili 23. ožujka iste godine.

Papa Stjepan II.

Papa Stjepan II.

Kuriozitet je da pape sve do X stoljeća nisu svojim imenima dodavali brojeve tako da se u današnjem popisu nalazi jedan drugi papa Stjepan II koji nema nikakve veze s ovim nesretnim slučajem. Drugi problem s izostavljanjem Stjepana II koji nikada nije postao rimski biskup, je taj da se kroz milenije mijenjala percepcija i način službenog izabira i shvaćanja stupanja na papinsku dužnost. Nekada je bilo dovoljno da se papa izabere od strane Kardinalskog zbora, dok je u drugim slučajevima bila neophodna biskupska posveta. 1961., godine ovaj papa se briše iz službenog popisa papa u Annuariu pontificiu – Papinskom godišnjaku, ali konačno dobiva svoj puni naziv Stjepan II – IX.

Papa Ivan Pavao I je vladao samo 33 dana, za papu je izabran 26. kolovoza 1978., a kraj pontifikata je osvanuo 28. rujna 1978., godine. Interesantno je da je ovaj papa prvi koji nije koristio „pluralis maiesticus“ ili vladarsku množinu veličanstva, te je usput i prvi papa koji nije okrunjen tijarom.

Papa Ivan Pavao I.

Papa Ivan Pavao I.

On je također bio i prvi papa koji je odbio da ga se nosi u papinskoj nosiljci, zbog svog jednostavnog i srčanog obraćanja vjernicima i odbijanja brojnih tradicionalnih počasti koje su trošile ogromne resurse, papa Ivan Pavao I je u samo nekoliko dana postao jedan od najvoljenijih poglavara KC u povijesti.

Nakon što je preminuo, svijetom su se počela širiti pitanja, je li njegova smrt bila prirodna no iako se tvrdilo da je umro od srčana udara, nikada nije napravljena obdukcija. Njega je mrtvoga pronašla sestra Vicenza, a Vatikan je, prestravljen od mogućeg skandala, slagao javnost tvrdeći kako ga je pronašao njegov tajnik.

Interesantno je spomenuti da je ovaj papa grčevito stiskao nekakve papire u svojim rukama, dok je državni tajnik Vatikana, Jean Valliota predložio da se objavi kako je Ivan Pavao I umro s knjigom „Nasljeđuj Krista“ u ruci. Nekoliko dana nakon njegove smrti, Vatikan je bio uvučen u jedan od najvećih skandala zbog stečaja banke Ambroziano za koju su bili suodgovorni sudužnici Vatikanske banke.

Pape o čijim zločinima se ne govori (više…)

Žene su žrtve crkve

Moris Hoblaj,  teolog i sociolog

Poganske i protuustavne tvrdnje
katoličkih »svetaca« dokazuju

Žene su žrtve
crkve

 

Izbor dokumentacije o povredi

ljudskih i Ustavnih prava u Hrvatskoj

 

Predgovor

 

Kao David – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava utvrdili smo da u našoj zemlji, koja je demokratska i pravna država, crkvena institucija još uvijek ima slobodnog prostora za grubo i protuustavno ograničavanje ljudskih prava, osobito prava žena, ne samo u svojim spisima, već i u praksi.

Iz priložene dokumentacije čitatelji će na temelju činjenica prepoznati crkveno neprijateljstvo prema ženama, odnosno očigledne povrede ženskih prava, osobito u klerikalno obo-jenom društvu, ali prije svega u samoj katoličkoj crkvi. Iz raspoloživih povijesnih dokumenata očituju se najgrublje povrede ljudskih prava kakvih gotovo da nije bilo, niti ih igdje jedva ima, kao unutar katoličke crkve. S moralno-etičkog, ali prije svega s pravnog stajališta David – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava mora reagirati na te povrede ljudskih prava. Pitamo odgovorne političare:

1.   Kako je moguće da se u pluralističkoj pravnoj državi kao što je Hrvatska, u kojoj su ljudska prava i sloboda zajamčene Ustavom, nekažnjeno naučavaju i raspa-čavaju krajnje diskriminacijski spisi protiv žena koji vrijeđaju njihovo dostojanstvo, kao što je to slučaj u Katoličkoj crkvi?

2.   Zašto država ravnodušno promatra kako se unatoč zabrani u hrvatskom Ustavu, razvijaju, odnosno održavaju  protuustavne enklave, kao što je to slučaj Katoličke crkve?

3.   Zašto izabrani političari ne izvršavaju ono što su prilikom stupanja na dužnost prisegli narodu, naime da će svoje građane zaštititi od kršenja ustavnih prava, kao što je diskriminacija žena?

David – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava

Što se tiče žena Katolička crkva proturječi Ustavu, Bibliji i Isusovom učenju na koje se poziva.

Žena, kao što se može pročitati, prema Ustavu Republike Hrvatske, prema Bibliji i Isusovom učenju ima jednaka prava kao muškarac – ali ne i u Katoličkoj crkvi, niti u njenom nauku, niti u njenoj praksi, a to je skandalozno!

 

Članak 14 Ustava Republike Hrvatske

«Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili soci-jalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, druš-tvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.» Dakle, u Ustavu nema razlika u pravima i slobodama.

 

Biblija

U rimokatoličkoj Bibliji, na samome početku piše: «Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.» (Post 1, 27)

 

Isus iz Nazareta, na kojeg se crkva poziva, živio je i poučavao jednakost muškarca i žene.

O Njemu čitamo da je prekršio tadašnji crkveni zakon koji je nalagao da se preljubnicukamenuje, rekavši: «Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!», čime jeujedno i raskrinkao dvoličnost pismo-znanaca. On je, nadalje, razgovarao sa ženama – također i s onima koje su bile vrlo nisko u društvenoj hijerarhiji, kao sa Samarićankom i Kanaankom, kako bi pokazao što o ženama misli Bog koji Ga je poslao. Da bismo to pojasnili naglasit ćemo da je u Isusovo vrijeme vrijedilo pravilo: ako je žena na cesti samo razgovarala s muškar-cem, njen ju je suprug mogao otjerati bez povrata miraza. Za rabina bi bilo skandalozno razgovarati sa ženom na cesti, ali to nije bilo za Isusa.

Isus je okončao sav taj besmisao, te je živio i poučavao jednakost. Predajom nije prenesena niti jedna jedina Isusova riječ koja bi dala povoda za ugnjetavanje žene ili za njeno isključivanje iz bilo koje duhovne službe kao što su to činili i čine crkveni samozvani Božji zas-tupnici na Zemlji. Poznato je da kod prvih kršćana nije postojala diskriminacija žena; žene su mogle biti proro-čice, iscjeliteljice, učenice i đakoni i voditeljice Prakrš-ćanskih zajednica. U Djelima apostolskim izvještava se o tome da su žene sudjelovale u životu zajednice i kao iscjeliteljice i proročice, tako u Dj 21, 9 «…kod Filipa… koji je imao četiri kćeri djevice, obdarene proročkim darom.» Fil 2 „ Apija; … Nimfa u Laodiceji, Lidija u Tijatiri i Feba u Kenhreji vodile su skupove zajednice u svojim kućama“. Vidi i Kol 4, 15; Dj 16, 15; Rim 16, 1.

No Katolička crkva čini suprotno Isusovom nau-čavanju i kaže:

«Žena treba šutke slušati i potpuno se podčiniti. Ne dopuštam ženi da naučava i da se uzdiže iznad muškarca. Prvo je bio stvoren Adam, a tek onda Eva.»  Papa Ivan Pavao II.

Diskriminacija žene dolazi od Pavla, a ne od Isusa

(više…)

Milijuni žrtava crkve:

Inkvizicija: 13 – 18 stoljeća, između 1 i 10 milijuna mrtvih kao i bezbroj mučenih, zlostavljanih i teroriziranih (Der Spiegel, 1.6.1998.).

Križarski ratovi: 11. – 13. stoljeća, do 22 milijuna mrtvih, među njima tisuće njemačkih Židova (Hans Wollschläger, “Die Bewaffneten Wahlfahrten nach Jerusalem” [“Oružana hodočašća u Jeruzalem”])

“Pogani”:  9. – 12. stoljeća. Tijekom srednjeg vijeka njemački kraljevi i kneževi nasilno obraćaju “kršćanstvu” ili vrše okrutne pokolje nad deseticama tisuća njemačkih i slavenskih “pogana”. Crkva im za to daje blagoslov ili poziva u “križarske ratove” protiv Slavena. (Karlheinz Deshner, Kriminalgeschichte des Christentums” [“Kriminalna povijest kršćanstva”], svezak 4, 5 i 6)

Židovi: Tijekom srednjeg vijeka od 11. – 14. stoljeća stalni pogromi s tisućama mrtvih, pripremani stoljećima crkvenom hajkom. Julius Streicher na Nürnberškim procesima za opravdanje holokausta izričito se poziva na huškačke govore Martina Luthera protiv Židova (Friedrich Heer, “Gottes erste Liebe” [“Božja prva ljubav”]).

Osvajanje Amerike: U prvih 150 godina nakon osvajanja od strane Španjolaca “u ime Božje” umrlo je 100 milijuna ljudi – “najveći genocid svih vremena” (Teolog Boff, Publik-Forum, 31.5.1991.).

Katari, valdenzi, husiti, baptisti: Tisuće inovjernika umire po zapovijedi crkava (također i luteranske).

“Vještice”: 16. – 18. stoljeća – između 40000 i milijun ljudi, najviše žena, umire okrutnom smrću, otprilike polovica u Njemačkoj. Također i Luther naređuje spaljivanje vještica. Uputa za to, “Čekić za vještice” potječe od dva njemačka dominikanska redovnika (s.a. Hubertus Mynarek, Die neue Inquisition” [“Nova inkvizicija”]).

A kako je to danas? Korijeni Starog zavjeta, pretežno “Mojsijeve knjige”, “osvjetljavaju”, prema katoličkom katekizmu, Novi zavjet, dakle naše doba. 

Genocid u Hrvatskoj: Još sredinom 20. stoljeća, između 1941 i 1943. u Hrvatskoj je ubijeno oko 750000 pravoslavnih Srba – uz nadležno sudjelovanje katoličkih duhovnika i s odobrenjem Vatikana … Vatikan je o svemu obaviješten ali s krvavim režimom postupa s osjetnom blagonaklonošću. Katolička hijerarhija, prije svih vojni vikar i nadbiskup Stepinac (kojeg je papa 1988. proglasio blaženim) moralno podupire fašistički režim do samog kraja.(O tom usp. Deschner, “Ein Jahrhundert Heilsgeschichte”, svezak 2, 1983., str. 210 i d., kao i Dedijer, “Jasenovac – jugoslavenski Auschwitz i Vatikan”, 1988.

Zloupotreba djece od župnika i svećenika: Žrtve dječje zloporabe većinom pate duševno godinama i desetljećima zbog tih poniženja. Stručnjaci procjenjuju da je u posljednjih 20 godina u USA bilo 2000 od 51.000 katoličkih svećenika optuženo za seksualno zlostavljanje (Hanauer Anzeiger, 13.7.1998.). To je oko 4 posto – neprijavljeni slučajevi nisu obuhvaćeni. Za Njemačku je prof. Hubertus Mynarek procijenio udio svećenika pedofila isto tako na 3 – 5 posto (Akte 97, 14.9.1999.).

Prorok – vanredno izdanje Christusstaat – international

Pa što je onda zapravo vjerodostojno u toj crkvi?

U odgovarajućoj literaturi pročitao sam kako je bilo kod poganina. . Morao sam utvrditi, ne samo na svoje čuđenje već i na svoj užas da kako u katoličkoj tako i u evangelističkoj crkvi postoji više poganstva nego učenja Isusa iz Nazareta. Pa što je onda zapravo vjerodostojno u toj crkvi?!

Na temelju svog istraživanja i svoga stečenog uvjerenja sada sam učinio korak koji je zapravo odavna sazrio i istupio sam iz crkve. Hoću biti kršćanin a ne poganin …

Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!

Kao oduševljen pristaša knjiga Karla Heinza Deschnera nalazim  na strani 5 u načinu prikazivanja upravo otmjenim i suzdržanim, prema stvarnosti kakva je bila. Tko poznaje Deschnerove knjige, naročito knjige “Kriminalna povijest kršćanstva”, “Ponovno je zakukurikao pijetao” i “Opus diaboli”, taj ne mora više pitati je li točno to što piše prorok, npr.:

“Prijašnji i današnji svećenički stalež, takozvani posrednici između Boga i ljudi, oduvijek su se koristili svjetovnom vlašću. U mnogim situacijama su bili huškači protiv inovjernika, a država izvršni organ njihove hajke.”

Kod Deschnera se može pročitati k a k o  se to dogodilo u podrobnostima. Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!
Koliko je prorok u pravu i sa svojim pitanjem: “Kako je to u našem vremenu? Također i danas su svjetovni i crkveni glavari u prvom planu, a narod, kao i u prijašnjim vremenima stoji otraga.”
Čitanje Deschnerovih knjiga moglo bi zainteresiranome “naknadno isporučiti” ono što u objektivnom prikazivanju proroka logično biva uskraćeno. Saznat će da narod nije samo “stajao otraga” nego da je bio i kako je bio zlostavljan, mučen, i nasiljem i mučenjem pokršten. Za ilustraciju  ponešto iz upravo spomenutih knjiga. Deschner govori neuvijeno: (više…)

Crkva u nacizmu koristila 6000 prisilnih radnika

Jutarnji.hr

Objavljeno: 09.04.2008.

KÖLN – Dovodili su ih iz Poljske, Rusije ili Ukrajine, za vrijeme Drugog svjetskog rata morali su raditi u bolnicama ili na poljoprivrednim imanjima – prisilni radnici u službi katoličke crkve, “povijesni teret” koji se mora obraditi, kako je na predstavljanju dokumentacije o ovoj, do sada manje poznatoj temi, rekao kardinal Karl Lehman.

Njemačka je katolička crkva za vrijeme rata koristila 6000 prisilnih radnika iz Istočne Europe, proizlazi to iz 700 stranica opsežne dokumentacije “Prisilni rad i katolička crkva 1939.-1945. – Povijest i sjećanje, odšteta i pomirba”, koja je po prvi put u Njemačkoj prikazala opseg prisilnog rada u katoličkim institucijama.

Knjiga je inače nastala kao odgovor crkve na novinarsko otkriće iz 2000. godine, a istodobno Karl Lehmans osnivanjem njemačke Zaklade “Sjećanje, odgovornost i budućnost”, koja se brine za plaćanje odštete bivšim ratnim prisilnim radnicima.

Za razliku od njemačke protestantske crkve, Njemačka biskupska konferencija, tada pod predsjedavanjem kardinala Lehmana, odlučila je ne uplatiti sredstva u fond za odštetu, već je dala zadaću timu povjesničara Komisije za suvremenu povijest u Bonnu da izradi ekspertizu o tom pitanju kako bi mogla na osnovu toga djelovati.  Temeljem izvještaja komisije zatim je osnovan crkveni fond, iz kojega su prve odštete isplaćene već 2000. godine.

Dovođenje prisilnih radnika na rad dugo je bilo “zaboravljeno poglavlje suvremene povijesti crkve”, rekao je kardinal Lehman na promociji knjige u Mainzu. Nakon sedmogodišnjeg istraživanja crkvenih arhiva, dokazalo se korištenje ratnih zarobljenika i civilnih prisilnih radnika u 776 crkvenih ustanova, koje su, kao i druge ustanove i industrija, za vrijeme rata patile od manjka radne snage.ƒ

Većina  radnika prisiljavana na teški fizički radVećina radnika, pokazuje dokumentacija, prisiljavana je na teški fizički rad, primjerice u poljoprivredi, bolnicama i lazaretima ili čišćenju ruševina, no za razliku od  primjerice zahtjevne industrije oružja, humanije se postupalo s radnicima, a brojni su svećenici  riskirali kaznu pružanjem duhovne potpore radnicima, zaključuje urednik knjige Karl-Joseph Hummel.  Ipak, sudbina prisilnih radnika ostaje “povijesni teret koji će za našu crkvu i u budućnosti ostati izazov”, rekao je kardinal Lehman.

Iva Krtalić Muiesan

KRIMINALNA POVIJEST PAPINSTVA

prema :Tony Bushby 
© studeni 2006.

Povijest crkvenih vladara nimalo nije „sveta“ niti onakva kakvom se inače prikazuje – svetost je obojena pohlepom, krvoločnošću, razvratnošću i ostalim atributima koji ne pripadaju učenju  katoličke Crkve.

SVETI OCI, kako se sami nazivaju, nisu živjeli kreposno – nisu to niti mogli – jer građevina od kamena, prijevare i patnje na kojoj je sazdana katolička Crkva nije temelj „spasenja“ vlastite duše – „hram“ spasenja, kao što će to biti vidljivo, je u nama samima, bez papinstva i svega što uz to ide.


           Kriminalna povijest papinstva započinje, povijesno gledano, još u vremenu prije Krista – veliki svećenici kao prethodnici religijskih i državnih institucija, odnosno samostalnih učenja temeljenih na usmenim predajama koje su bilježene uz dodatke vlastitih svijesti i predodžbi onih koji su ih bilježili, prenosili, obrađivali ili imali bilo kakav utjecaj na tekstove koji po naravi ne mogu imati vjerodostojnost – nisu autorizirani od strane izvora iz kojeg potiču.

„Ti si Petre stijena na kojoj ću sagraditi crkvu svoju“ nije autentična i interpretirana je kao temelj najveće prijevare – kriminalne povijesti papinstva.

Interesi koji proizilaze iz „vladanja“ nad ostalim ljudima proizveli su ranije – velike svećenike i vladare, a kasnije, nakon rođenja Isusa iz Nazareta, papinstvo sa svim posljedicama koje jednostavno ne možemo a da ne okarakteriziramo u korijenu kao kriminalne. (više…)