ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Zločini prije i danas » Giordano Bruno – U spomen prvoborcu i mučeniku slobode misli

Giordano Bruno – U spomen prvoborcu i mučeniku slobode misli

giordano-bruno

Josip Supić

U Zagrebu, 17. veljače 2017

Na današnji 17. veljače, svete, jubilarne 1600. godine, u Rimu, na Campo di fiori (Cvjetni trg), po nalogu Inkvizicije, u pedeset trećoj godini života živ je spaljen Giordano Bruno. Prema sačuvanom pismu jednog od prisutnih izricanju presude (Gaspar Schopp), Bruno je osuđen stoga: jer je iznosio sumnje i negirao pretvorbu (kruha i vina u krv i tijelo Isusovo) i bezgrešno začeće; jer je u spisu Bestie Triofanti ponižavao papu; jer je u raznim djelima iznosio „grozne gluposti“ o beskonačnom broju svjetova, o transmigraciji duše, o zakonitosti i korisnosti magije, o Duhu svetomu koji je opisan samo kao duša svijeta; jer je prikazao Mojsija kao Egipćanina koji je čuda izvodio magijom – u čemu je nadmašio druge Egipćane – te da je izmislio Deset zapovjedi; jer je prikazivao Sveto pismo kao zbirku bajki; jer je tvrdio da samo Hebreji potječu od Adama i Eve, dok su drugi narodi stvoreni u prošlom vremenu; jer je tvrdio da Krist nije Bog već odličan magičar koji je obmanuo ljude te da je na osnovu toga bio ispravno obješen a ne razapet; jer je pisao da su proroci i apostoli pokvareni ljudi, magičari. Završava pismo time kako nikada ne bi trebalo navoditi sve monstruoznosti koje je Bruno iznio, bilo u knjigama, bilo ustima: nema grijeha poganskih filozofa i heretika, antičkih ili modernih, koje nije podržao.

Opis Brunove smrti nalazimo u izvještaju Društva milosrđa i milosti, osnovanog radi ispraćaja osuđenih heretika do mjesta smrti. U izvještaju Društva o smrti Giordana Bruna čitamo:

»Drugog sata po ponoći Društvu je povjereno da će tvrdokorni biti pogubljen ujutro. U šest sati utješitelji i kapelan našli su se kod svete Ursule i krenuli u zatvor koji se nalazio u kuli Nona. Nakon uobičajene molitve u kapelici dostavljena im je osuda na smrt“ Giordana, sina Giovannija Bruna, fratra otpadnika iz Nole u Kraljevstvu Napulj, tvrdokornog heretika. Svekolikom dobrostivošću naše ga je bratstvo nagovaralo da se pokaje. Pozvana su dva oca sv. Dominika, dva iz Društva isusovaca, dva iz Nove crkve i jedan iz Sv. Jerolima koji mu je s velikom ljubavlju i velikom učenošću ukazao na pogreške, ali on je do kraja ustrajao u svojoj prokletoj tvrdoglavosti, s proključalim mozgom i razumom, s tisuću grešaka i taštinom. Upornog u svojoj nepopustljivosti, sluge pravde odvele su ga na Campo di fiori, gdje je ogoljen, vezan za stup i živ spaljen, sve vrijeme praćen litanijama našega Društva, utješiteljima koji su ga do posljednjeg trenutka nagovarali da popusti u svojoj tvrdokornosti, ali na koncu je okončao njegov jadni, nesretni život.« (Prema J. Lewis McIntyre: Giordano Bruno, Zagreb, 2012.)

Pepeo mu je raznio vjetar. Stavljajući 1603. sva njegova djela na Indeks zabranjenih knjiga, Crkva je postigla da mu je ime uskoro bilo zaboravljeno. Iz zaborava su mu, zbog njegova panteizma, ime izvukli najradikalniji filozof moderna vremena Baruch Spinoza (1632.-1677.), matematičar Carl Gustav Jacobi (1804.-1851.) i bard zapadne filozofije Friedrich Hegel (1770.-1831.).

*

Nemirna duha, visoka obrazovanja, Giordano Bruno (1548.-1600.), svećenik, fratar dominikanac, filozof i matematičar, rano je, zbog nekih neprihvatljivih izjava, počeo izazivati sumnje nadređenih te, pred opasnošću od suda, napušta Rim, redovništvo i svećenički poziv; bježi na sjever Italije, zatim u Švicarsku, Francusku, Englesku; kako čitamo u Catholic Encyclopedia (New York 1907.), životna priča Giordana Bruna je priča o lutanju iz jedne do druge zemlje i o neuspjehu da se igdje smiri.

Taj, kako ga je nazvao francuski filozof Pierre Bayle, lutajući vitez filozofije, izraziti je renesansni mislilac: radoznao, sumnjičav i nepovjerljiv prema nametnutim istinama; odbacujući te i takve istine, sam je tražio odgovore na pitanja o svijetu i svemiru, o čovjeku i njegovoj slobodi. Odbacujući vjerovanje o geocentrizmu naslijeđeno od Aristotela i Ptolomeja i proglašeno crkvenom dogmom, prihvativši Kopernikovu teoriju o heliocentrizmu, Bruno je, vizionarski, razvio svoju tezu o svemiru i njegovoj beskrajnosti. Poznata je Brunova misao iz djela Večera na Pepelnicu: „Ljudski um se je gušio u uskoj kući – zatvoru iz koje je tek mutno mogao ugledati udaljene zvijezde.“ Smatrao je da je svojim tumačenjem svijeta srušio okove svijeta, zidove tamnice u koju je ljudski um bio zatvoren. (Prema: Erna Banić Pajnić, Giordano Bruno.)

»Tezom o beskonačnosti svemira u kojem, znači nema centra, jer to može biti svaka točka u svemiru, Bruno je rušio jedno od osnovnih stajališta Crkve: niti jedno nebesko tijelo se ne izdvaja nekom posebnošću prema drugima, sva su ta tijela, uključujući Zemlju, ravnopravna. „Relativizam mjesta i vremena (odnosno princip indiferencije, bezrazličnosti) što ga implicira teza o beskonačnosti svemira bez jasno definiranog središta, dakle teza o acentričnosti svemira u kojem je svaka točka potencijalno središte, u korelaciji je s Brunovim poimanjem spoznaje. Tako će u njega primarnu ulogu pri uobličenju slike svijeta imati – položaj promatrača. Upravo to je ono po čemu Bruno revolucionira do tadašnje tumačenje i pristup svijetu i po čemu on stoji na pozicijama novovjekovnog pristupa zbilji. Bruno zapravo u tom pogledu nastavlja proces radikalne promjene u pristupu zbilji koji započinje u Nikole Kuzanskog (na kojega se Bruno često i izrijekom poziva).« (Erna Banić Pajnić, Giordano Bruno.)

Kako kaže Erna Banić Pajnić, jedna od značajnih implikacija Brunova tumačenja svijeta bila je ta da se time što je Zemlja izgubila središnji položaj u svemiru i postala izjednačena sa svim ostalim svjetovima u beskonačnom svemiru, postavilo pitanje opravdanosti utjelovljenja Spasitelja upravo na zemlji. Dotadašnje učenje o središnjem položaju Zemlje bilo je u skladu s naučavanjem po kojem se upravo na Zemlji utjelovio Isus Krist.

*

U raspravi u obliku dijaloga Lo Spaccio de la bestia triofante (Izgon trijumfirajuće zvjeri) za koju se drži da je izravno usmjerena protiv Katoličke crkve, Bruno dokazuje potrebu za moralnom reformom: treba „izgnati“ simbole i negativne kultove koji zagađuju ljudsku dušu. Dijalozi se vode među bogovima koje je sazvao Jupiter kako bi se nebo oslobodilo zvjeri koje su dale imena konstelacijama i koje simboliziraju lažne krijeposti. Jupiter objašnjava da su kultove izmislili bogovi samo zato da bi ljudi živjeli u miru: ne postoje, dakle ni prave ni lažne religije, postoje samo one korisne i one štetne religije. Djelovanje jedne religije se može mjeriti samo prema pozitivnim ili negativnim učincima koje proizvodi u društvu.

Zvijer koja pobjeđuje, trijumfira, je porok, pokvarenost, praznovjerje, zablude koje zagorčavaju čovjekov život. Protjerati zvijer, znači osloboditi ljudski um od svega što ga sputava i omogućiti mu da spozna istinu, to najiskrenije dobro, božanskije od svih, jer je istina božanstvo i iskrenost, dobrota i ljepota stvari.

Brunov stav veoma je kritičan prema službenoj religiji: u jednakoj mjeri osuđuje katolike i protestante zbog sputavanja i ograničenja čovjekovih misli te ih naziva kvariteljima zakona i religije i tvrdi da su, želeći se prikazati mudracima, okužili sve narode. Zato, osloboditi se zabluda koje pritiskuju dušu, nagrizaju um, osloboditi se napasti koje umrtvljuju duh, uvjet je za oslobođenje čovjeka, za njegov kulturni napredak; najveći domet napretka je sloboda čovjeka. Upravo to i jest cilj i smisao Brunove vizije neograničenost svemira.

Catholic Encyclopedia navodi riječi jednoga protestantskog teologa, kako je Bruno bio „čovjek velikoga kapaciteta, neograničena znanja, ali bez i najmanjega traga vjere.“

*

Jedno od Brunovih stajališta je inzistiranje na neophodnosti razdvajanja filozofskog i teologijskog pristupa u istraživanju prirodnih pojava: odriče teolozima kompetenciju raspravljanja o teorijskim stvarima prirode, naprosto zato što „bogovi o tome nisu objavili istinu što bi bila pribilježena u svetim knjigama na način kako su to učinili u svezi sa moralnim načelima.“ (Prema: Erna Banić Pajnić, Giordano Bruno.)

Iz Brunove Večere na Pepelnicu: »Da su se bogovi udostojili poučavati nas teoriji prirodnih stvari kao što su nam učinili uslugu predložiti nam primjenu moralnih stvari, ja bih radije pristao na vjerodostojnost njihovih otkrivanja nego da se i najmanje oslonim na sigurnost svojih rasuđivanja i vlastitih osjećaja. Međutim, kao što svatko može veoma jasno uočiti u božanskim knjigama u službi naše razboritosti ne razmatraju se dokazi i umovanja o prirodnim stvarima kao da se radi o filozofiji, već se iz milosti prema našoj pameti i osjećaju propisuje zakonima moralno djelovanje.«

*

Zaključuje Erna Banić Pajnić, kako je najznačajniji posljedak Brunove Filozofije to što se njome otvara za čovjeka beskonačna mogućnost „novog“, onog još ne- bilog. Ono čega je Bruno apsolutnim pobornikom jest mogućnost, hrabrost „da se misli drukčije“ i to mu je bio jedan od ključnih motiva u obrani Kopernikove teorije. On i sebe smatra stoga jednim od onih „eroi“ (heroja) koji protiv gomile, mase, protiv ustaljenog načina razmišljanja imaju hrabrosti iskušati drukčije načine mišljenja usuprot uobičajenom, uvriježenom i općeprihvaćenom načinu promišljanja.

*

Papa Ivan Pavao II. se je na sve strane ispričavao za griješke Crkve u povijesti: za Križarske ratove, za prisilna pokrštavanja, za postupak prema Galileju, za sudjelovanje Crkve u trgovini afričkim robljem, pa i za inkviziciju. Za postupanje prema Giordanu Brunu nije se ispričao: Bruno je spaljen kao heretik. Očito, ne slažući se s papom u zbog isprika Crkve, prvi do njega, kardinal Joseph Ratzinger, je, povodom proslave jubilarne 2000. godine, Međunarodnoj teološkoj komisiji kojoj je predsjedavao, predložio na uvid i razradu tekst studije nazvane „Crkva i griješke prošlosti“. Komisija je, nakon dvogodišnjega razmatranja predloženoga teksta, usvojila i donijela tekst nazvan „Sjećanje i pomirenje: Crkva i griješke iz prošlosti“.

Na trideset stranica teksta formata A 4, Komisija teško razumljivim jezikom zapravo čita lekciju papi za tako široku apologiju, zahtijevajući da se griješke Crkve u prošlosti ispituju u kontekstu historije, sociologije, ekleziologije i teologije. Za ilustraciju korištene retorike donosi se zaključak dokumenta:

»U zaključku ovoga razmatranja dolikuje još jednom naglasiti da u svakom obliku kajanja za krivnje u prošlosti, i svakoj pojedinačnoj gesti s njime povezanoj, Crkva na prvome mjestu sebe upućuje Bogu i nastoji slaviti njega i njegovu milost. Upravo na taj način ona je u stanju veličati dostojanstvo ljudske osobe pozvane na puninu života u vjerskom suglasju sa živim Bogom: „U božjoj slavi čovjek potpuno živi.; ali život čovjeka je božja vizija.“ Takvim djelovanjem Crkva također svjedoči svoje povjerenje u snagu istine koja nas čini slobodnima. Njezin zahtjev za oprost ne smije se razumjeti kao izraz lažne poniznosti ili kao negacija njezinih 2000 godina povijesti, koja je sigurno bogata zaslugama na području dobrotvorne djelatnosti, kulture i svetosti. Naprotiv, ona odgovara nužnom zahtjevu istine, koji, dodan pozitivnim aspektima, prepoznaje ljudska ograničenja i slabosti raznih generacija Kristovih učenika.“ Priznanje Istine je izvor pomirenja i mira jer, kako kaže Sveti Otac, „Ljubav prema istini, koju zahtijeva poniznost, jedna je od velikih vrijednosti sposobnih sjediniti današnje ljude iz različitih kultura.“ Zbog njezine odgovornosti prema Istini, Crkva „ne može preći prag novoga milenija a da ne ohrabri svoju djecu da se pokajanjem očiste od prošlih grijeha i slučajeva nevjere, neslaganja i sporosti u djelovanju. Priznanje slabosti prošlosti je čin poštenja i hrabrosti.“ Taj čin svima otvara novo sutra.«

Doživljavam ovu retoriku kao pranje ruku: prepoznavanjem ljudskih ograničenja i slabosti hoće se reći da Crkva nije kriva ni za što: kriva su „ljudska ograničenja i slabosti raznih generacija Kristovih učenika.“

Doživljavam ovu retoriku i u znaku pitanja: jesu li autori ovakvih tekstova puki oportunisti koji misle da su ljudi koji ih čitaju ograničena uma, ili su njihovi autori ljudi zamračena i zaslijepljena razuma?

__________________________________

Obaviještavamo čitaoce naših stranica da objavljivanjem tuzemnih i inozemnih tekstova iz raznih medija kao i tekstova naših dopisnika i kolumnista ne znači da su to stajališta naše redakcije. Smatramo da razna otvorena sučeljavanja doprinose svima dobronamjernim analitičarima da uoće i iznjedre istinu, koja može pomoći u širenju pozitivne svijesti našeg društva. Uzimamo si za pravo da ne objavljujemo govor mržnje!

 

 

 


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Prevedi ovaj blog

%d blogeri kao ovaj: