ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Trebamo li to znati? » Kolumna Josipa Supića

Kolumna Josipa Supića

Kadrovi rješavaju sve

(Malo analogije, malo usporedbe i malo povijesne arheologije)

I

casktkpturbxy9lzjmzndk3yjuwmmi2mguxywuyotc5yzy2n2qwzdy4mi5qcgetlqlnaxqawsovas0b1gdcw5uh2tivchvsc2ntcy9nrefflzfknzrjyjqxnza1otuwndm2nji5y2fizdywnmy1mgy2lnbuzwfcaahttp://www.blic.rs

Glasovita Staljinova sintagma „kadrovi rješavaju sve“ izrečena je u motivacijskom govoru

apsolventima Više vojne akademije u svibnju 1935. godine:

»Prije smo govorili da „tehnika rješava sve“… …To je vrlo dobro. Ali to je sasvim, sasvim nedovoljno. Da bismo tehniku stavili u pogon i iskoristili je do kraja potrebni su ljudi koji su ovladali tehnikom… …Zato se sada mora posvetiti naročita pažnja ljudima, kadrovima, rukovodećim radnicima koji su ovladali tehnikom. Zato staru parolu „tehnika rješava sve“, koja je odraz već prijeđenog perioda…. treba sada zamijeniti novom parolom, parolom „kadrovi rješavaju sve“. To je sada glavno.« (Josif Staljin, Pitanja lenjinizma.)

Radi se, vidljivo je, o ovladavanju tehnikom; ubrzo je krilatica „kadrovi rješavaju sve“ dobila mjesto i primjenu u ovladavanju ljudima.

 

*

O partijskim kadrovima (A) i partijskoj propagandi i agitaciji (B).

Iz Staljinova Izvještaja na XVIII. kongresu partije o radu Centralnog komiteta SKP(b) u ožujku 1939. godine:

A)

»Partijski kadrovi su starješinski sastav partije, a pošto je naša partija na vlasti – oni su starješinski sastav organa koji rukovode državom. Kad je već izrađena pravilna politička linija, provjerena u praksi, partijski kadrovi postaju odlučujuća snaga partijskog i državnog rukovođenja. Imati pravilnu političku liniju – to je, naravno, prva i najvažnija stvar. Ali to nije dovoljno. Pravilna politička linija nije tu radi deklaracija, nego radi provođenja u život. Ali da bi se pravilna politička linija pretvorila u život, potrebni su kadrovi, potrebni su ljudi koji razumiju političku liniju partije, koji je usvajaju kao svoju vlastitu liniju, koji su spremni da je provedu u život, kadri da je ostvaruju u praksi i sposobni da za nju odgovaraju, da je brane, da se bore za nju. ….«

Razglaba dalje Staljin o tome kako pravilno odabirati kadrove, raspoređivati ih i provjeravati, da bi na kraju zaključio:

»Zadatak (partije) se sastoji u tome da se odabiranje kadrova odozdo do gore potpuno preda u jedne ruke i podigne na potrebnu, naučnu, boljševičku visinu. Zato je potrebno učiniti kraj cjepkanju rada na proučavanju, izdizanju i odabiranju kadrova po raznim odjeljenjima i sektorima, usredotočivši ga u jednom mjestu. To mjesto treba da bude Kadrovska uprava u sastavu Centralnog komiteta SKP(b) i odgovarajuće odjeljenje za kadrove u sastavu svake republičke, pokrajinske i oblasne partijske organizacije

B)

»Postoji još jedna oblast partijskog rada, veoma važna i veoma odgovorna – to je partijska propaganda i agitacija, usmena i pismena, rad na odgoju članova partije i kadrova partije u duhu marksizma-lenjinizma, rad na povišenju političkog i teorijskog nivoa partije i njenih rukovodećih radnika.

Suvišno je govoriti o veoma ozbiljnom značenju partijske propagande, marksističko-lenjinističkog odgoja naših rukovodećih radnika. Ne mislim samo na rukovodeće radnike partijskog aparata. Mislim i na rukovodeće radnike komsomolskih, sindikalnih, trgovinskih, kooperativnih, privrednih, sovjetskih, prosvjetnih, vojnih i drugih organizacija. Može se sastav partije i približavanje rukovodećih organa radu osnovnih organizacija regulirati na zadovoljavajući način; može se izdizanje kadrova, njihovo odabiranje, njihova raspodjela organizirati na zadovoljavajući način, ali ako pored svega toga iz nekog razloga počne hramati naša partijska propaganda, ako počne slabiti marksističko-lenjinistički odgoj naših kadrova, ako slabi naš rad na uzdizanju političkog i teorijskog nivoa tih kadrova, a sami kadrovi, uslijed toga, prestanu shvaćati pravednost naše stvari i pretvore se u besperspektivne praktičare koji slijepo i mehanički izvršavaju direktive odozgo, onda će sav naš državni i partijski rad nužno morati da zakržlja…….

Nije potrebno da specijalist u medicini bude u isto vrijeme i specijalist u fizici ili botanici ili obrnuto. Ali postoji jedna grana nauke čije poznavanje mora biti obavezno za boljševike svih grana nauke – to je marksističko-lenjinistička nauka o društvu, o zakonima društvenog razvitka, o zakonima razvitka proleterske revolucije, o zakonima razvitka socijalističke izgradnje, o pobjedi komunizma. Zadatak partijske propagande, zadatak marksističko-lenjinističkog odgoja kadrova sastoji se u tome da se pomogne našim kadrovima u svim granama rada da ovladaju marksističko-lenjinističkom naukom o zakonima društvenog razvitka.« (Josif Staljin, Pitanja lenjinizma.)

Pregnantno, kratko i jezgrovito su Staljin i njegova Historija SKP(b) odredili monizam, totalitarni i sveobuhvatni ideološki sustav, ulogu njegova temelja i nositelja, partije, te način postupanja prema pojavama, realnima ili izmišljenima, koje mogu ugroziti jedinstvo i monolitnost sustava:

»Partija – jedinstvo volje, nespojivo s postojanjem frakcija. Izvojevanje i održanje diktature proletarijata nemoguće je bez partije, jake po svojoj monolitnosti i željeznoj disciplini. Ali željezna disciplina u partiji ne može se zamisliti bez jedinstva volje, bez potpunog i bezuvjetnog jedinstva akcije svih članova partije.« (Josif Staljin, O osnovama lenjinizma, iz knjige Pitanja lenjinizma.)

»Godina 1937. otkrila je nove podatke o izrodima iz buharinsko-trockističke bande. Sudski proces o djelu Pjatakova, Radeka i ostalih, sudski proces o djelu Tuhačevskog, Jakira i ostalih, najzad, sudski proces o djelu Buharina, Rikova, Krestinskog, Rozenholca i ostalih – svi ti procesi pokazali su da buharinci i trockisti već odavno čine zajedničku bandu neprijatelja naroda u liku „desničarsko-trockističkog bloka.Sovjetski sud osudio je buharinsko-trockističke izrode na smrt strijeljanjem. Narodni komesarijat unutrašnjih poslova izvršio je presudu.« (Iz knjige Historija SKP(b), str. 356.)

Kadrovi, elitna udarna snaga partije, čuvari su sustava, širitelji straha i propovjednici nade u preživljavanje; oni propagandom i agitacijom provode partijsku politiku, ali je i žestokim mjerama štite, brane i obračunavaju sa onima koje je partija proglasila neprijateljima, frakcionašima, bandom i izrodima.

Pogled na Europu u 11. stoljeću daje nam sliku slabih, nemoćnih vladara, jakih i nepokornih feudalaca, opće nesigurnosti, osobito na putovima, pljačkaških bandi, siromaštva i bijede većine puka, te raskoši u dvorovima bogatoga plemstva i biskupa; gradovi su bili puni sirotinje i prosjaka, invalida, bolesnika, osiromašenih plemića, straćara u sjeni velebnih crkava. Često su među feudalcima izbijali ratovi radi osvajanja zemlje i pljačke, kao što su i pljačkaške horde na putovima, ne rijetko, bile u njihovoj službi. Cestarine, mostarine i razni drugi nameti na prolaz potpuno su blokirali trgovinu, a kulturno i gospodarsko naslijeđe Rima i Franačkog carstva rasulo se. Crkva je kontrolirala sve, društveni život, vlast: sijući strah od pakla i paklenskih muka držala je praznovjerne ljude od svojim utjecajem.

Kada je papa Urban II. u studenom 1095. uz poklik „Deus vult!“ (Bog to hoće!), budeći u njima želju da osvoje Svetu zemlju, pozvao sve kršćane u Europi u rat protiv muslimana, on je zapravo želio mobilizirati siromašne plemiće, sirotinju i avanturiste u pljačkaški pohod na bogati istok i postići kakav takav mir u Europi. To je papa i postigao: mnogi koji su širili nemir u Europi priključili su se križarskom ratu: prva četiri križarska rata i nisu bila drugo nego pohodi u pljačku i bez ustručavanja se može reći da su to bili najveći pljačkaški pohodi koje je povijest zabilježila; ne samo pljačkaški, već i razbojnički: zapisi sudionika o tome donose zapanjujuća svjedočanstva. Četvrti križarski rat, 1204. godine, čak se i nije vodio protiv muslimana: križari su se zadovoljili osvajanjem i pljačkom Zadra i, u nastavku, osvajanjem i pljačkom bogatoga Carigrada.

Niz pobuna protiv Crkve, kao i niz zahtjeva za reformom Crkve, s početkom u 11. stoljeću, nastavlja se jačom žestinom u 12. i 13. stoljeću; Crkva sve te pobune, sve zahtjeve za reformama smatra herezom. Najjači pokret sa zahtjevom za reformama Crkve, onaj što su ga na Balkanu još u 10. stoljeću pokrenuli Bogumili, poput plime je u jedanaestom i dvanaestom stoljeću zahvatio Italiju i Francusku; poznat pod imenima Valdenzi, Patareni ili Katari pokret je iz temelja potresao Katoličku Crkvu i papa Inocent III. (1160.-1216.) je godine 1208. započeo pravi križarski rat protiv Katara. Naravno, i ovaj je rat imao sve odlike križarskih ratova u Svetoj zemlji: pljačke i razbojstva.

Za toga rata na povijesnu scenu stupaju kadrovi, čuvari ideologije, oni koje je Staljin opisao kao ljude „koji razumiju političku liniju partije, koji je usvajaju kao svoju vlastitu liniju, koji su spremni da je provedu u život, kadri da je ostvaruju u praksi i sposobni da za nju odgovaraju, da je brane, da se bore za nju“.

Papa je, naime, zaključio da će pripadnici upravo osnovanih crkvenih redova, Dominikanci i Franjevci, protiv heretika djelovati uspješnije od vojnika: godine 1215. organizirana je Inkvizicija i povjerena upravo Dominikancima i Franjevcima.

Napominjem i naglašavam da je red Dominikanaca, kao prosjački red, osnovao 1215.godine Španjolac Domingo de Guzman (1170.- 1221.); po njemu se u zovu Dominikanci.

O Inkviziciji i inkvizitorima je dosta poznato; ukinuto je djelovanje Inkvizicije početkom 19. stoljeća, dok danas njezinu tradiciju održava Kongregacija za nauk vjere. Unatoč djelovanju Inkvizicije sloboda misli se je probijala: pojavila se je Renesansa, slijedi je Reformacija, Prosvjetiteljstvo i, na kraju, Francuska revolucija.

»Izbrisati ognjem i mačem posljednje tragove hereze« jedna je od odluka Crkvenoga sabora u Tridentu (1545.-1563.).

Bila je to reakcija na Lutherovu reformaciju, na pojavu protestantizma i najava protureformacije: provedba odluke povjerena je pripadnicima novo osnovanoga crkvenoga reda apostola propovjednika, Isusovcima, kadrovima koji odgovaraju Staljinovu opisu.. Korisno je zapamtiti: isusovački red osnovao je španjolski plemić Ignacije Loyola.

Danas, pet stoljeća nakon početka reformacije, unatoč odluci Sabora u Tridentu o brisanju ognjem i mačem posljednjih tragova hereze i unatoč agresivnoj protureformacijskoj djelatnosti Isusovaca na evanđelizaciji i reevanđelizaciji, imamo na svijetu oko 900 milijuna protestanata, tj. njih oko 37% prema 50% katolika od ukupne kršćanske populacije. (Prema: EENI, School of International Business.)

II.

Kao da je saznao neke nepovoljne statističke podatke ili čitao neki nepovoljan izvještaj, gotovo u panici, papa Ivan Pavao II. napisao je u enciklici Redemptoris missio (1990. godine) (Misija otkupitelja – O trajnoj vrijednosti misionarskoga poslanja Crkve): »Misija Krista Otkupitelja, koju je povjerio Crkvi, daleko je još od svoga završetka. Kako se bliži kraju drugi milenij poslije Kristova dolaska, opći pogled na ljudski rod pokazuje da je ta misija tek na početku i da se mi moramo punim srcem obvezati da joj služimo. Sam Duh nas tjera da objavljujemo veliko Božje djelo.« Ovome papa dodaje citat iz prve poslanice sv. Pavla Korinćanima: „To što ja propovijedam Evanđelje ne daje mi razloga da se hvalim: to mi je dužnost. Jao meni ako ne propovijedam Evanđelje.“ i nastavlja: „U ime čitave Crkve osjećam dužnost ponoviti ovaj krik sv. Pavla. Od početka mojega pontifikata odlučio sam putovati u sve krajeve svijeta s namjerom da pokažem misionarsku brigu. Moj izravni dodir s ljudima koji ne poznaju Krista veoma me je uvjerio u potrebu hitnog misionarskog djelovanja: tome posvećujem ovu encikliku.“

Iako je veći dio teksta posvećen propovijedanju vjere poganima na Jugu (Afrika) ili Istoku (Azija), teško se je oteti dojmu da je neposredni razlog pisanju Enciklike stanje vjere i Crkve na Zapadu, »osobito u zemljama starih kršćanskih korijena, možda, također, i u mlađim crkvama, gdje su čitave grupe krštenih izgubile osjećaj za vjeru ili se čak više ne smatraju članovima Crkve i žive životom potpuno udaljenim od Krista i njegova Evanđelja. To što u ovom slučaju treba je „nova evanđelizacija“ ili „re-evanđelizacija“.«.

Neodoljivo riječi pape Ivana Pavla II. podsjećaju na Staljinove misli iz izvještaja XVII. kongresu Komunističke partije: »Govorio sam o svjetsko-historijskom značaju naše pobjede. To, međutim ne znači da smo svuda i u svemu odnijeli pobjedu i da smo već riješili sva pitanja. Takvih uspjeha i pobjeda uopće nema. Kod nas je ostalo još dosta neriješenih pitanja i svakojakih nedostataka. Pred nama je gomila zadataka koje treba riješiti

Govoreći o oživljavanju antilenjinističkih grupa, o slabom ideološkom radu, o niskom teoretskom nivou članova partije, o štampi, Staljin ističe: »Eto zbog čega se ne može govoriti da je borba završena i da politika ofenzive socijalizma nije više potrebna.« I još: »Da bi se teškoće svladale i da bi se postigli uspjesi, trebalo je organizirati borbu za likvidaciju tih teškoća, trebalo je uvući radničke i seljačke mase u tu borbu, trebalo je mobilizirati samu partiju, trebalo je očistiti partiju i privredne organizacije od nepouzdanih, kolebljivih, degeneriranih elemenata.« Nakon retoričkoga pitanja o tome može li se govoriti da je u partiji sve u najboljem redu, Staljin odgovara: »Jasno je da ne može!« Nastavlja, potom, Staljin i navodi zadatke: »Podići teorijski nivo partije na potrebnu visinu; pojačati ideološki rad u svim sastavnim dijelovima partije; provoditi neumornu propagandu lenjinizma u redovima partije; odgajati partijske organizacije i nepartijske aktive, koji ih okružuju, u duhu lenjinističkog internacinalizma.«.

Evo i zaključnoga stava knjige Historija SKP(b): »Historija partije uči da bez širokih veza s masama, bez neprestanog učvršćivanja tih veza, bez sposobnosti da se osluškuje glas masa i da se shvati njihove goruće potrebe, bez spremnosti ne samo da se uče mase nego i da se uči od masa – partija radničke klase ne može biti doista masovna partija, sposobna da vodi za sobom milijune radničke klase i svih trudbenika.«Kratka usporedna rekapitulacija izgovorenoga ili napisanoga:

Papa: Misija Krista Otkupitelja, koju je povjerio Crkvi, daleko je još od svoga završetka. Ta je misija tek na početku i da se mi moramo punim srcem obvezati da joj služimo. Sam Duh nas tjera da objavljujemo veliko Božje djelo.

Staljin: Uspjeha i pobjeda uopće nema. Kod nas je ostalo još dosta neriješenih pitanja i svakojakih nedostataka. Pred nama je gomila zadataka koje treba riješiti. Ne može se govoriti da je borba završena i da politika ofenzive socijalizma nije više potrebna. Da bi se teškoće svladale i da bi se postigli uspjesi, treba organizirati borbu za likvidaciju tih teškoća, treba uvući radničke i seljačke mase u tu borbu.

Papa: Od početka mojega pontifikata odlučio sam putovati u sve krajeve svijeta s namjerom da pokažem misionarsku brigu. Moj izravni dodir s ljudima koji ne poznaju Krista veoma me je uvjerio u potrebu hitnog misionarskog djelovanja.

Historija SKP(b): Bez širokih veza s masama partija radničke klase ne može biti doista masovna partija, sposobna voditi milijune radničke klase i svih trudbenika.

Papa: Zbog onih koji su izgubili osjećaj za vjeru ili su se udaljili od Krista treba nova evanđelizacija ili reevanđelizacija.

Staljin: Da bi se uspjelo, treba pojačati ideološki rad u svim sastavnim dijelovima partije; provoditi neumornu propagandu lenjinizma u redovima partije; odgajati partijske organizacije i nepartijske aktive, koji ih okružuju, u duhu lenjinističkog internacinalizma.

Dva ideološka zatvorena, totalitarna i isključiva sustava, dva različita svjetonazora, dvije različite retorike i frazeologije kao da se penju stranicama istokračnog trokuta te se susreću na vrhu: evanđelizacija ili reevanđelizacija s jedne strane, ideološki rad, agitacija i propaganda lenjinizma s druge strane, pojmovno se spajaju i znače isto: pranje mozga.

Još malo usporedbe:

Joseph Ratzinger napisao, papa Ivan Pavao II. odobrio:

»Zato, u vezi sa jedinstvenošću i univerzalnošću spasenjskoga posredovanja Isusa Krista, jedinstvenost Crkve koju je on osnovao mora se čvrsto vjerovati kao istina katoličke vjere. Jer kao što je jedan Krist, tako postoji jedino Kristova tijelo, jedina Kristova zaručnica: „jedina Katolička i apostolska Crkva“. Povrh toga, obećanja Gospodinova da neće napustiti svoju Crkvu te da će je voditi svojim Duhom, znače, u skladu sa katoličkom vjerom, da će jedinstvenost i jedinstvo Crkve – kao i sve ono što čini integritet Crkve – vječno trajati.« (Deklaracija DominusIesus, 6.)

Staljin:

»Samo naša partija zna u kom pravcu treba voditi stvar, i vodi je uspješno naprijed. Čemu ima naša partija zahvaliti za tu svoju prednost? Tome što je ona marksistička partija, lenjinistička partija. Ona ima to zahvaliti tome što se u svom radu rukovodi učenjem Marxa, Engelsa, Lenjina. Nema sumnje da ćemo, dokle god budemo vjerni tom učenju, dokle god budemo imali taj kompas – imati uspjeha u svom radu.« (Izvještaj XVII.-mu Kongresu partije, Pitanja lenjinizma.)

Upravo je na sebe mislio papa Ivan Pavao II. kada je 1982. godine pred masom hodočasnika u Fatimi, Portugal, izjavio: »U planovima Providnosti nema slučajnosti.«.

Izabran za papu u 58. godini života (1978.) izgledao je mladolik za taj položaj; navikom planinarenja koju je nastojao održati, jednostavnim, pučkim načinom života i ishrane unio je dašak svježine u Vatikan i ubrzo stekao simpatije mnogih u Crkvi, dok je propovijedajući o slobodi kao odlici vremena zadobio naklonost i onih van CrkveStanje koje je Karol Wojtyla zatekao u Crkvi, stanje poslije Drugog vatikanskog koncila, bilo je prilično opušteno, donekle u rasulu: osjećao se duh nesnalaženja. Opći utjecaj Crkve bivao je sve manji; udio katolika u svjetskoj populaciji održavao se je oko 17-18%, ali je broj vjernika u tradicionalno katoličkim zemljama stalno opadao; u Latinskoj Americi, na primjer, katolika je 1910. godine bilo 94% od ukupnoga stanovništva, dok ih je godine 1970. bilo 92%.

Tu je mladi papa vidio svoju šansu: rušiti komunizam, obnoviti Crkvu, pojačati njezin utjecaj, nametnuti je kao lidera svih svjetskih religija, i time, kako je bio uvjeren, ispuniti planove Providnosti. Tu je, u prvome redu, vidio sebe kao nositelja zadatka povjerenoga mu od Providnosti, a od toga do kulta ličnosti bio je samo jedan korak: osigurala mu ga je okolina koja je bila zadivljena njegovom energijom, njegovim napornim putovanjima poduzetima radi širenja vjere i utjecaja Crkve te ga je počela smatrati od Boga poslanim evanđelistom. Našlo se u njegovoj okolini onih koji su ga proglasili jedinim filozofom među papama; papin biograf George Weigel tvrdi kako mu je njegovo učenje osiguralo najviši status u povijesti suvremene misli, te da je, uz ostala izuzetna postignuća, Ivan Pavao II. vratio „veliki humanistički projekt, kršćansku vjeru, na pravu putanju koja vodi izravno k Svetom trojstvu“.

Koristeći suvremena sredstva komunikacije, Ivan Pavao II. teatralnim se je potezima nametnuo okolini i mnoštvu: postao je apsolutni vladar Crkve.

Papa koji je u početku sa zanosom govorio o političkoj i vjerskoj slobodi, napisao je 1993. u enciklici Veritatis splendor (Sjaj istine): »Autentična sloboda nikada nije sloboda „od“ istine, već je uvijek sloboda „u“ istini.«. Uostalom, papa Ivan Pavao II. potpisao je i odobrio objavljivanje deklaracije Dominus Jesus što ju je godine 2000. napisao kardinal Joseph Ratzinger i u kojoj se tvrdi da samo katolička vjera sadrži puninu, monopol istine. Djelujući na rušenju komunizma, taj papa nikada nije prihvatio demokraciju kao oblik državnoga uređenja niti pluralizam i pluralističko društvo kao politički sustav: za njega je pluralizam zlo jer je značio mogućnost moralnoga i vjerskoga relativizma i ugrožavanja vjere, a korijene toga zla je vidio u prosvjetiteljstvu. Ideja prosvjetiteljstva o emancipaciji razuma od religije bila je, po shvaćanju Pape Ivan Pavla II., najodgovornija za ljudske tragedije u dvadesetom stoljeću i za procvat totalitarnih ideologija. Želio je Crkvi vratiti onu i onakvu ulogu koju je imala prije prijelomnih događanja započetih Francuskom revolucijom: njegova je vizija uređenja društva vodila k teokraciji.

U eseju „La chiesa e le sfide della modernita“ (Crkva i izazovi modernosti, Rim 2007.) Giovanni Filoramo upozorava kako u tematskom kazalu Katekizmu Katoličke Crkve nema riječi demokracija, iz čega se može zaključiti kakav je stav Crkve prema demokraciji. Katekizam je potpisao i odobrio za objavljivanje papa Ivan Pavao II.

Kada papa Ivan Pavao II. tvrdi da je prosvjetiteljstvo u korijenu totalitarnih ideologija zanemaruje okolnost da je upravo kršćanstvo matrica tih ideologija i njihov uzor, te da je Katolička Crkva pravi predstavnik zatvorenog, isključivog i autokratskog režima, temeljenog na totalitarnoj ideologiji, onoj ideologiji koja priznaje samo svoje istine. Za razliku od stajališta suvremene filozofije, sociologije i prava, da je demokracija oblik vlasti temeljen na zajedništvu, da je po svojoj biti protivna svakom apsolutizmu, da je relativistička, da ne postoje apsolutne istine ili vrijednosti koje ona treba braniti, izuzevši onih na kojima se temelji, da apsolutna istina i dogma nisu vrijednosti demokratskog društva već da su to vrijednosti autokratskoga društva, Ivan Pavao II. u jednoj od svojih enciklika piše: »ne postoji li konačna istina koja vodi i orijentira političko djelovanje, tada se ideje i uvjerenja mogu instrumentalizirati u svrhu čuvanja vlasti. Demokracija bez vrijednost lako se pretvori u otvoreni ili prikriveni totalitarizam.«. (Enciklika Centesimusannus.)

Evo gledišta o demokraciji temeljenog na vrijednosti, onog Staljinovog, u kojemu se citira Lenjin: »Diktatura proletarijata ne može biti „puna“ demokracija, demokracija za sve, i za bogate i za siromašne, diktatura proletarijata „mora biti država na nov način demokratska – za proletere i za neimućne uopće, na nov način diktatorska – protiv buržoazije…“ (Lenjin!). Priče o općoj jednakosti, o „čistoj“ demokraciji, o „savršenoj“ demokraciji itd. jesu buržoasko prikrivanje nesumnjive činjenice da jednakost između eksploatiranih i eksploatatora nije moguća.«. (Staljin, O pitanjima lenjinizma, Pitanja lenjinizma.)

Vjerojatno je Poljak Karol Wojtyla, došavši iz zemlje bez demokratske tradicije, donio sobom vlastite spoznaje i shvaćanja o autokraciji: autokracija je, uostalom, plod totalitarizma. Vidio je Karol Wojtyla na djelu kako se organizira i kako djeluje diktatura partije i autokracija njezina čelnika te dobro naučio kako se manipulira masama. Nije čudo, stoga, što je, ustoličen kao nasljednik sv. Petra, naslijedivši tradiciju o vrhovništvu i nepogrešivosti pape, »ističući da crkveno učiteljstvo djeluje pod vodstvom Duha Svetoga u skladu s Kristovim obećanjem, Ivan Pavao II. zahtijevao od vjernika punu odanost i poslušnost učiteljstvu i njegovu vrhovniku, čuvaru doktrinalne vjerske tradicije koja će se tako ponovo pokazati čitavom čovječanstvu u punom sjaju i nedodirljivosti; imao je viziju „novog kršćanstva“ koje se suvremenom društvu prikazuje u obliku „crkva-hijerarhija“ koja u papi čuva neizmijenjen lik vrhovnoga zakonodavca i učitelja koji lik je u posljednja dva stoljeća dostigao svoj vrhunac.« (Prema: Giovanni Miccoli, In difesa della fede, Milano 2007.)

*

Smatrajući Isusa Krista svojim utemeljiteljem te da je, stoga, božanskog, vanzemaljskog podrijetla, Crkva ne pristaje da se njezino djelovanje stavlja u povijesni kontekst; ne prihvaća notorne činjenice: da je nastala kao helenistički izdanak judaizma, da se je među sirotinjom i besprizornima širila obećavanjem lažne, neosnovane nade u Kraljevstvo božje i vječni život, da joj je mjesto i ulogu u povijesti osigurao jedan poganin, car Konstantin, koji ju je iskoristio kao ideološku podlogu svojoj vladavini, da se je, zahvaljujući toj i takvoj ulozi, nametnula tada poznatom svijetu kao duhovna sila vodilja i, prilagođujući se prilikama, odanošću političkom i socijalnom sustavu feudalizma, postala i bila neupitnim osloncem monarhijama u vladanju punih četrnaest stoljeća. Da, takav je stav Crkve prema vlastitoj povijesti! Papa Ivan Pavao II. jasno određuje da su povijesna istraživanja o Crkvi, dopuštena, inače, kao nužan izvor znanja, podređena kriteriju više istine, istine teološke naravi i natprirodne. (Insegnamenti di Giovanni Paolo II, XXVII/1, 2004.)

Kriterij više, teološke i natprirodne istine izdvaja povijest Crkve iz općih povijesnih okolnosti, čini je neovisnom od njih, kao da se odvija u zrakopraznom prostoru, u epruveti.

Ne iznenađuje nas, stoga, što iz crkvenih izvora ne razabiremo okolnosti u kojima su se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća među katoličkim vjernicima laicima i klerom europskih zemalja počeli širiti vjersko-politički pokreti: nastaju, naime, kao reakcija na jake radničke sindikalne pokrete, političke stranke komunističke, socijalističke i anarhističke orijentacije, sve redom protucrkvenih i ateističkih nazora. Imamo i u Hrvatskoj tu pojavu: Hrvatski katolički narodni savez, osnovan 1910. koji je djelovao politički preko Hrvatske pučke stranke. Smisao mu je bio djelovati protiv Hrvatske pučke seljačke stranke braće Antona i Stjepana Radića, osnovane 1906. godine.

Enciklikom „Ubi arcano“ papa Pijo XI. godine 1922. osniva Katoličku akciju i određuje je kao organizaciju koja se sastoji od „sudjelovanja laika u hijerarhijskom apostolatu“, pa su prema tome sva odgojna i prosvjetna udruženja dotadašnjih katoličkih pokreta prešla u ovisnost o crkvenoj hijerarhiji, koja je tako preuzela nad njima vodstvo i odgovornost. (B. Perović, Hrvatski katolički pokret, Rim 1976.)

Katolička akcija tako, kao pokret organiziran „odozgo“ – za razliku od katoličkih pokreta koji su bili organizirani „odozdo“ – postaje isključivo pokret katoličkih vjernika-laika: pripadnici katoličkog klera nisu mogli biti članovi u organizacijama Katoličke akcije. Organizacija djeluje samo na temelju uputa biskupa, ima „izrazito vjersko-moralnu svrhu“. (F. Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru.)

(Riječi laik i laikat dolaze od grčkoga LAOS u značenju narod, puk, i u crkvenoj terminologiji posljednjih 5 stoljeća laicima se nazivala svjetina, tj. oni koji su u crkvenom sustavu činili stado koje su vodili klerici.)

*

Kako kaže teolog i povjesničar Massimo Faggioli u „Breve storia dei movimenti catolici“ (Kratka povijest katoličkih pokreta, Rim, 2008.), odlučna izmjena u vatikanskoj politici i papinskom učiteljstvu prema crkvenim pokretima nastupila je s pontifikatom Ivana Pavla II. Stav Ivana Pavla II. i zaokret Vatikana prema vjerskim pokretima su se formirali, kaže Massimo Fagiolli, na okolnosti što je papa Wojtyla, još kao nadbiskup i kardinal, sudjelovao u Vijeću za laike i što je bio jedan od članova Vijeća biskupske sinode koja je 1974. godine predložila papi Pavlu VI. teme za evanđelizaciju. Takvo je gledište veoma pojednostavljeno: sudjelovanje u navedenim vatikanskim tijelima je Poljaku Wojtyli omogućilo upoznavanje sa stanjem vjerskih laičkih organizacija i sa pitanjima evanđelizacije; no podlogu odlučnoj izmjeni stava Crkve prema pitanjima evanđelizacije, prema djelovanju i organizaciji crkvenih laičkih pokreta treba tražiti drugdje: nju je Karol Wojtyla donio je u Rim iz Poljske, iz Krakova

Rođen u Poljskoj i odgojen u konzervativnoj sredini koja je njegovala jak nacionalni osjećaj, u zemlji koju povijest nije milovala, koja je bila žrtvom podjele između jakih susjeda, Karol Wojtyla imao je i gajio sve odlike svojih sunarodnjaka: hrabrost, mitološki i mističan odnos prema prošlosti, nepovjerenje prema susjednim narodima i osobitu netrpeljivost ali i divljenje prema Rusiji i njezinoj veličini. Njegov snažan antikomunizam može se dobrim dijelom objasniti upravo netrpeljivošću prema pravoslavnoj Rusiji, leglu boljševizma.

Od svoje 25. do 58. godine, tj. od 1945. do 1978. godine, u vrijeme sazrijevanja i pune muževnosti, živeći u Poljskoj, zemlji sa režimom pod jakim ruskim sovjetskim utjecajem, ako i nije čitao Staljinova djela, Staljinove govore, Staljinova „Pitanja lenjinizma“ i „Historiju SKP(b)“, jako je dobro mogao vidjeti, i sigurno je vidio, kako se donose, organizirano i djelotvorno provode programi komunističkih partija, na koji način djeluju komunistička propaganda i agitacija, kako se provodi Staljinova izreka „kadrovi rješavaju sve“ te kako se mobiliziraju i kako djeluju partijski kadrovi.

Ivan Pavao II. svoju je viziju o ulozi crkvenih kadrova, tj. vjernika laika, u djelovanju Crkve u suvremenom svijetu jasno iskazao u prvoj, programskoj, enciklici, Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka (ožujak 1979.), naglasivši duh suradnje i podijeljene odgovornosti što se širi među aktivistima, vjernicima laicima, koji (duh) „ne samo što jača već postojeće organizacije laičkog apostolata već stvara i nove organizacije koje često imaju različite profile i izuzetnu dinamiku. Ne samo to: vjernici laici, svjesni svoje odgovornosti prema Crkvi, rado su se obvezali na suradnju s pastirima (svećenicima!) i predstavnicima institucija posvećena života na području biskupskih sinoda i pastoralnih vijeća u župama i biskupijama.“ (Enciklika Redemptor hominis.)

Sklon mistici, Karol Wojtyla je doživio izbor za papu kao plan, poslanje i nalog Providnosti, samoga Boga: snove Poljaka, pa i svoje, o obnovi slave i veličine nekada jake države, pretočio je papa Poljak u snove o obnovi moći, veličine i utjecaja Katoličke Crkve. Smatrajući se sudbinom odabranim i određenim za veliku ulogu obnovitelja Crkve, svu je svoju energiju i hrabrost uložio u tom smjeru.

Već je Drugi vatikanski koncil (1962.-1963.) jednom od svojih rezolucija (Apostolicam actuo sitatem, Dekret o apostolatu laikata), tražio jače uključenje vjernika laika u nastojanje da se Crkva uključi u suvremeni svijet, pozivajući se na to da laici „imaju pravo i dužnost propovijedati vjeru zbog njihove veze s Kristom, budući da su krštenjem pripojeni Kristovu mističnu tijelu i osnaženi krizmom pomoću Duha svetoga, te ih je osobno gospodin Bog zadužio da propovijedaju vjeru“.

Prethodnik Karola Wojtyle, papa Pavao VI, pismom „Evangelii nuntiandi“ (O evanđelizaciji u suvremenom svijetu) iz 1973. godine, uz navođenje: „Želimo još jednom potvrditi da zadaća evanđeliziranja svih naroda čini osnovno poslanje Crkve. Upravo duboke promjene suvremenog svijeta čine tu zadaću i poslanje što hitnijima. Evanđelizacija je zapravo milost i poziv upravo Crkvi, njezin najdublji identitet. Ona postoji da bi evanđelizirala.“, vidio je u evanđelizaciji osnovnu zadaću Crkve i oznaku njezina identiteta.

I koncilski Dekret o apostolatu laika i pismo pape Pavla VI. O evanđelizaciji u suvremenom svijetu ostali su deklaracije: život im je unio, sadržajno dopunio i operacionalizirao papa Poljak, Karol Wojtyla, koji je, provevši svoje formativne godine u komunističkom okruženju, stekao dovoljno znanja o tome kako se realiziraju planovi i programi totalitarnih sustava i kakvu ulogu u realizaciji imaju kadrovi.

Programske ciljeve najavio je Ivan Pavao II. u prvoj svojoj enciklici „Redemptor hominis“ (Otkupitelj čovjeka, ožujak 1979.): uz isticanje ekumenizma, težište enciklike je bilo u najavi da će poduzeti sve napore da sve ljude privuče Kristu. Najvažnija Wojtylina enciklika, Redemptoris missio (Misija otkupitelja, prosinac 1990.), sadržavala je osnovni program nove evanđelizacije: program je, kao evanđelizacija, širenje katolicizma usmjeren na misionarsko djelovanje prema svima, onima koji nisu kršteni ali i, posebno, kao reevanđelizacija, prema onima koji su bili vjernici kršćani, katolici, koji su vjeru izgubili i koje treba vratiti vjeri. „Misija Krista Otkupitelja, povjerena Crkvi, još je daleko od svoga ispunjenja!“ naglašava Ivan Pavao II. na samom početku pisma od preko 80 stranica formata A4.

Znajući jako dobro kako se u doktrinalno zatvorenom sustavu programi realiziraju samo propagandom i agitacijom, znajući da su vjerni i pouzdani kadrovi nosioci i realizatori propagande, Ivan Pavao nije gubio vrijeme: na samom početku svojega djelovanja je ocijenio da, uz svećenstvo, u evanđelizaciju i reevanđelizaciju treba uključiti i vjernike laike, kadrove, koji će tako postati djelatni činioci u misionarskoj aktivnosti Crkve: njihov misionarski rad organizira se u ranije postojećim vjerskim pokretima ili u novima, nastalima na poticaj ili odobrenje samoga sv. Oca.

U posebnom pismu, u Christifideles laici (Vjernici laici, iz 1988.), papa navodi razloge i potrebu aktiviranja vjernika laika u djelovanje Crkve na promicanju Evanđelja. Ističe se u pismu kako postoje zemlje i narodi u kojima su nekada cvale vjerske zajednice, kako su te zajednice prošle radikalnu transformaciju zbog širenja ravnodušnosti prema vjeri, zbog sekularizma i ateizma; to su ozbiljni problemi i vjernici laici, kao sudionici proročke misije Isusa Krista, moraju se potpuno uključiti u njihovo rješavanje. Dužnost vjernika laika je da u svakodnevnoj aktivnosti u obitelji, na poslu, u društvu, u svim sredinama šire Evanđelje. »Crkva danas mora napraviti veliki korak naprijed u njezinim naporima evanđelizacije i stupiti na novu pozornicu povijesti u misionarskom dinamizmu. U svijetu u kojem smanjenje udaljenosti čini taj svijet manjim, crkveno zajedništvo treba pojačati veze među svojim članovima, izmijeniti vitalne energije i sredstva te se obvezati kao grupa jedinstvenoj i zajedničkoj misiji proglašenja i življenja Evanđelja.« (Ivan Pavao II. u Christifideles laici.)

*

Piše Massimo Faggioli u već navedenoj knjizi: »S dolaskom Ivana Pavla II. došlo je do bitne ekspanzije papinskoga učiteljstva, što je obuhvatilo seriju čina i događanja izvanredne važnosti za budućnost crkvenih pokreta. Za pontifikata Ivana Pavla II. možemo identificirati dva glavna razdoblja u politici prema crkvenim pokretima: prvi, koji se je sastojao u „lansiranju“ pokreta prvih godina njegova pontifikata (1981.-82.) i drugi koji je predstavljao njihove „doprinose“ u vrijeme priprema i proslave jubileja (1998.-2000.).

U neumornoj aktivnost kadrovika, papa je preko svoga Pontifikalnog vijeća za laikat sazvao prvi sastanak laičkih crkvenih pokreta koji se je održao u travnju 1980.; nekoliko mjeseci kasnije održan je sastanak organizacije za obnovu duhovnih pokreta. U rujnu 1981. održava se u naselju Rocca di Papa, blizu Rima, Prva međunarodna konferencija laičkih vjerskih pokreta: u pismu dobrodošlice Konferenciji papa je istakao kako se i samu Crkvu može zvati pokretom, „jer je ona realizacija u vremenu i prostoru toga što je Otac poslao svoga Sina s moći Duha Svetoga“.

Posebnu je pažnju papa posvetio pokretu Communione e liberazione (Zajedništvo i oslobođenje), poniklom u Italiji: odvojku toga pokreta, njegovu Bratstvu, papa je dodijelio priznanje kao laičkoj asocijaciji sa pontifikalnim pravima. Na nagovor Ivana Pavla II. taj je pokret godine 1984. počeo djelovati izvan Italije i danas je prisutan u 80 zemalja. Treba li naglasiti krajnje konzervativnu političku orijentaciju pokreta?

Veoma je indikativan papin stav prema pokretu Opus Dei, pokretu puna naziva Prelatura svetoga Križa i Božjega djela. Osnovao je pokret Josemaria Escrivá (1902.-1975.) u Španjolskoj 1928. godine. Izrazito desne konzervativne orijentacije, taj je vjerski pokret snažno podržavao Španjolskog fašističkog diktatora Francisca Franca: osnivač pokreta bio je neko vrijeme ispovjednikom samoga diktatora, a članovi pokreta često su postajali ministrima u Francovoj vladi; i inače je pokret često podržavao i dalje podržava autoritarne i desničarske režime. Pape prethodnici Ivana Pavla II., Ivan XXIII. i Pavao VI. nisu bili skloni tome pokretu, dok mu je papa Poljak poklonio izuzetnu pažnju, proglasio ga Prelaturom i osnivača mu, van svih običaja i kriterija, proglasio svecem 27 godina nakon smrti, 2002. godine, dok je dvojicu članova učinio kardinalima.

U pismu Ivana Pavla II. članovima pokreta Opus Dei (12. siječnja 2002.) papa u punom totalitarnom stilu proglašava radne prostore i kuće za područja vjerske agitacije: »Za svaku krštenu osobu koja želi vjerno slijediti Krista tvornica, ured, knjižnica, laboratorij, radionica, dom, mogu se preobraziti u mjesta susreta s Gospodinom.«.

Opus Dei ima danas karakter međunarodne organizacije, koja se preko svojih članova, a ima ih, mahom visoko obrazovanih, blizu 100 tisuća, među kojima je i blizu 3 tisuće svećenika, u raznolikim oblicima djelovanja nameće u svakoj sredini u kojoj djeluje u nastojanju širenja svojih vrijednosti i jačanju svoga utjecaja.

Neovisni istraživači i analitičari djelovanja pape Ivana Pavla II. posebno mu zamjeraju stav prema vjerskom pokretu Kristovi legionari (Legionarios de Cristo); pokret, osnovan u Meksiku 1941. godine, temeljio se je na uvjerenju da svijet tone u močvari hedonizma, materijalizma i seksualne slobode. Iako je osnivač i voditelj pokreta, svećenik Marcial Maciel, još pedesetih godina bio osumnjičen i optužen za pedofiliju, iako se o toj njegovoj sklonosti u Vatikanu znalo, papa Ivan Pavao II. potvrdio je 1983, godine statut pokreta Kristovi legionari i često javno isticao zasluge Marciala Maciela i njegova pokreta. Kasnije se je otkrilo i to da je Maciel novcima pokreta uzdržavao i ljubavnice i vanbračnu djecu.

Organizacija Kristovi legionari je prisutna i danas djeluje u dvadesetak zemalja.

Kako naglašava Massimo Faggioli u spomenutoj već knjizi, papa Poljak je sklonošću prema pokretima Opus Dei i Kristovi legionari jasno istaknuo stav podrške za pokrete španjolskoga govora u rekonkvisti suvremenoga svijeta: »Bez sumnje, antikomunistička kulturalna pozadina tih dvaju pokreta, rođenih u dvjema ključnim zemljama (Španjolska i Meksiko) za sraz između Crkve i sekularizma u dvadesetome stoljeću, igrala je važnu ulogu u njihovu priznanju.«.

Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća su, kaže Faggioli, broj i snaga pokreta koji su odgovarali papinoj politici bili u stalnom porastu. Čak su i česta papina apostolska putovanja kao i počeci Svjetskog kongresa mladih, održavanih od 1984. svake druge godine, postali istaknute prigode za promociju crkvenih pokreta. Na Kongresu talijanske Crkve, 1985. godine u Loretu, papa je postavio zahtjev da crkveni pokreti napuste formu dijaloga sa sekularizmom te da se s njim otvoreno konfrontiraju.

S očitim je zadovoljstvom Ivan Pavao II. istaknuo u pismu „Christifideles laici“ kako su, u korištenju suvremenih sredstava, laičke grupe dobile poseban poticaj koji se je očitovao u raznolikosti oblika njihove organizacije, kao što su asocijacije, grupe, zajedništva, pokreti, te da se, s tim u vezi, može govoriti o novoj eri nastojanja i poduzetnosti vjernika laika.

Uz nužnu ogradu, jer to je ipak stvar posebna istraživanja, može se reći da je nastojanje pape Ivana Pavla II. na ekumenizmu povezano sa njegovom vizijom i željom da se organizira religijska internacionala: stožerna uloga pripala bi Katoličkoj Crkvi, sjedište bi pripalo Vatikanu.

Kretanje i stanje u Katoličkoj Crkvi prije i poslije kampanje pape Ivana Pavla II. možemo pratiti u statističkim podacima.

Center for Applied Research intheApostolate iz Wanshingtona donosi: Spomenuti ukupno povećanje populacija. Unatoč povećanju broja, postotak u stanovništvu je zapravo ostao iszi, 17-18 posto.

Udio katolika u općoj svjetskoj populaciji je između godina 1970. i 2014. bio ravnomjeran, 17% do 18%. Apsolutne brojke: godine 1970. bilo je ukupno 653 milijuna katolika, godine 2014. ih je bilo 1.229 milijuna. Godine 1970. bilo je 270.924 dijecezanskih svećenika i 148.804 svećenika redovnika, ukupno 419.728 svećenika. Godine 2014. na skoro dvostruki broj katolika bilo je 279.561 dijecezanskih svećenika i 134.752 svećenika redovnika, ukupno 414.313 svećenika; evidentno je da iako raste broj katolika, broj svećenika je u opadanju, iz čega je vidljivo da je odziv svećeničkom zvanju sve manji.

Distribucija katolika prema regijama: Pew Research Center, Washington:

1910. godine 2010. godine

Europa 65% (188.960.000) 24% (257.160.000)

Sjeverna Amerika 5% (15.150.000) 8% (88.550.000)

Latinska Amerika 24% (70.650.000) 39% (425.490.000)

Azija-Pacifik 5% (13.888.960) 12% (130.520.000)

Afrika, sjeverna i Bliski istok 0.5% (1.440.000) < 1% (5.600.000)

Afrika, južno od Sahare 0.5% (1.220.000) 16% (171.480.000)

Vidljivo je da je kampanja evanđelizacije koju je pokrenula Crkva i agresivno provodio papa Ivan Pavao II. nije donijela ploda u Europi; dala je ozbiljne rezultate u najsiromašnijem dijelu planete, u Africi južno od Sahare. U Europi je 1980. katolika bilo 35% od ukupne katoličke populacije, dok ih je u Africi ukupno bilo nešto preko 7% od opće katoličke populacije. Trideset godina kasnije, u Europi ih je ostalo svega 24%, dok je u Africi južno od Sahare, a to se može pripisati kampanji evanđelizacije, udio tamošnjih katolika bio 16% od opće katoličke populacije.

Značajan porast broja katolika u siromašnoj regiji potvrđuje i čini istinitim ono što su neki Rimljani pisali u prvima stoljećima kršćanstva, tj. da je kršćanstvo religija siromašnih i besprizornih. Može se dodati: jedino je takvima moguće propovijedati nerealnu nadu u Kraljevstvo Božje.

*

Trend opadanja Katoličke Crkve u Južnoj Americi pokazala je analiza Pew Research centra: godine 1910. od ukupnoga stanovništva u Južnoj Americi bilo je 94% katolika i 1% protestanata. Godine 2014. također od stanovništva Južne Amerike bili je 69% katolika i 27% protestanata.

*

Od statističkih podataka vrijedno je spomenuti da se u nekad tvrđavi Katoličke Crkve, u Španjolskoj, u prvih 6 mjeseci 2016. svega 26% brakova sklopilo u Crkvi. (Jutarnji list, 17. siječnja 2016.)

*

Teško je bez ozbiljnijega istraživanja ocijeniti ukupne efekte kampanje evanđelizacije. Svjedoci smo njezinih efekata u Poljskoj: tu se evanđelizacija spojila s nacionalizmom: kao da se takmiči s njim u netrpeljivosti s jedne strane prema modernosti, prema demokraciji, s druge strane prema komunizmu, što, zapravo, znači prema pravoslavlju, prema Rusiji. Poljska je doživjela da je 26 generala napustilo vojsku, da je aktualna vlast otpustila 250 pukovnika. Čini se da je i Hrvatska na tome putu: jedini ozbiljni pratilac crkvena djelovanja je primitivni nacionalizam: i ovdje je, kao i u Poljskoj netrpeljivost usmjerena prema modernosti, prema demokraciji, a s druge strane prema pravoslavlju koje se zove jugo-komunizmom, četništvomi srpstvom.

Napomena:

Mlađima, neupućenima u stariju terminologiju:

SKP(b) znači Svesavezna komunistička partija (boljševika). Ta je stranka nastala izdvajanjem od Ruske socijal-demokratske radničke partije.

Pedesetih godina prošloga stoljeća dobila je ime Komunistička partija Sovjetskog Saveza.

Dijecezanski svećenik znači svećenika u nadležnosti biskupa, koji pripada biskupiji, dijecezi.

Evanđelizacija je propovijedanje evanđelja, tj. šrienje vjerskog nauka.

 

 

 

 

 

 

Neprijatelji slobode, visoko organizirani, retrogradni, utjecajni i agresivni sklop povezan, u prirodnoj simbiozi, sa primitivnim etničkim nacionalističkim nabojem, hraneći se međusobno netrpeljivošću i mržnjom izazivaju tjeskobu i pesimizam.

 

Tako, okruženi lancima ideološkoga jednoumlja, često se moramo pitati: hoćemo li ikada stići na obalu rijeke, one rijeke, koju je, davši joj ime Modra rijeka, tako sugestivno i snažno ocrtao Mak Dizdar:

Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

……….

………..

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć

na vrhove se pêti

I šator bijeli pod suncem razapeti.

 

Te ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka –


Valja nama preko rijeke.

 

I zajedno s Vladimirom Nazorom:

 

.preći na onu stranu vode,

Srušit za sobom sve mostove i brode

Zapaliti sve lađe.

 

Iz mračnoga dôca uskliknuti sa Kranjčevićem:

 

Šta Alpi?! kad više se penje sloboda,
I samrtnik svemožan bude!

 


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Prevedi ovaj blog

%d blogeri kao ovaj: