ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Trebamo li to znati? » DODATAK PRIMJEDBAMA UZ INTERVJU REKTORA TANJIĆA

DODATAK PRIMJEDBAMA UZ INTERVJU REKTORA TANJIĆA

Kolumna Josipa Supića

Brojka koja impresionira: »Svakako treba spomenuti da u svijetu ima više od dvije tisuće katoličkih sveučilišta te da se neka od njih ubrajaju u najpoznatija i najuglednija…«, tvrdi rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u intervju-u u Vijencu.

Potaknut na istraživanje, utvrdio sam: prema statistici vatikanske Kongregacije za katolički .odgoj, ukupan broj katoličkih sveučilišta i viših katoličkih škola (Catholic universities and higher education institutions) danas je 1358. Dok su sveučilišta obrazovne i znanstvene institucije, Više škole su odgojne ustanove vjerskog karaktera i ne mogu se izjednačavati sa sveučilištima. Koliko ima jednih a koliko drugih nisam uspio ustanoviti; Katoličkih sveučilišta, to je očito, nema „više od dvije tisuće!“

Točno je: ima među katoličkim sveučilištima i nekih koja se ubrajaju u najpoznatije i najuglednije, kao na primjer Katoličko sveučilište u Leuvenu u Belgiji. Ipak, Konstitucija „Ex corde Ecclesiae“ pape Ivana Pavla II. je i takvim sveučilištima, koja su, noseći naziv katoličko sveučilište, bila slobodna u znanstvenim i istraživačkim pothvatima, ograničila slobodu djelovanja. Papa je, u skladu sa svojim shvaćanjem da religija uključuje etiku i filozofiju, nametnuo, do tada slobodnim institucijama, da svoje djelovanje i programe potpuno podrede religijskim potrebama i zahtjevima. Konstitucijom su sveučilišta stavljena pod izravnu kontrolu biskupa, u krajnjoj liniji Vatikana. Od akademskih sloboda sveučilištima nije ostalo ništa. To, naravno, izaziva i pitanje o kontroli obrazovnoga sustava pojedinih država od strane jedne strane sile, jednog stranoga suverena, pape. Ništa nova od strane Vatikana: papa Ivan Pavao II. i njegov bliski suradnik kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u više su navrata, svojim postupcima, uputama i naredbama vjernicima, pokazali da baš i ne drže do suverenosti država u kojima ima katolika.

Uz spomenuto Katoličko sveučilište u Leuvenu treba naglasiti kako je ono razvijalo svoju djelatnost u potpunom skladu s odlukama Drugoga vatikanskog koncila, da su se na tom Sveučilištu obrazovali ljudi, svećenici i katolički laici iz Južne Amerike, sudionici pokreta poznatoga kao Teologija oslobođenja. Pokrenut u vrijeme održavanja Drugog Vatikanskog koncila, pokret je bio moralna reakcija nad siromaštvom i društvenom nepravdom u južno-američkim zemljama. U zajedništvu sa kapitalističkim sjeverno – američkim kompanijama i lokalnim moćnicima, papa Ivan Pavao II. i, tada prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, proglasivši ga komunističkim, uspjeli su ugušiti taj pokret.

Daleko je iza te dvojice ostala najava i namjera sazivača II. vatikanskog koncila da se Crkva osuvremeni, da dobije novo lice: sve su učinili izbrišu sve moguće pozitivne efekte koje je donio Koncil.

II.

Hrvatsko katoličko sveučilište, daleko od toga da bude neovisna obrazovna i znanstvena institucija, osnovano je sa svrhom i zadatkom što ih je odredio papa Ivan Pavao II..

Iskustvo, u prvome redu, sa Katoličkim sveučilištem u Leuvenu, ali i drugim Katoličkim sveučilištima, navelo je papu Ivana Pavla II. da sva katolička sveučilišta i obrazovne institucije stavi pod izravnu kontrolu Crkve, da njihovu djelatnost podredi ciljevima evanđelizacije, zapravo katoličke propagande; zato je papa i donio konstituciju Ex corde Ecclesiae.

U Konstiticiji čitamo: »Potvrđujući se kao sveučilište, svako katoličko sveučilište, ima odnose sa Crkvom što je nužno i bitno za njegov institucionalni identitet. Kao takvo, ono najizravnije sudjeluje u životu mjesne Crkve; u isto vrijeme, uključeno, kao akademska institucija, u međunarodnu zajednicu proučavanja i istraživanja – sudjeluje i pridonosi životu opće Crkve, predmnijevajući pak posebnu vezu sa Svetom stolicom zbog služenja jedinstvu, pozvano je da to vrši za čitavu Crkvu.«

Uz napomenu kako u Hrvatskoj imamo dvije vrste sveučilišta, javna i privatna, te kako se ono njegovo temeljem zakona smatra privatnim, rektor ističe kako » bi na temelju cjelokupnog poslanja našega (tj. njegova) sveučilišta, ali prije svega i na temelju međunarodnih ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske, taj status mogao biti drukčiji.« (tj javni!) Takva misao samo upućuje na to kako neki gledaju na suverenitet Republike: pa nije Hrvatska, ili barem još nije, vazalna prema Vatikanu. Pitanje: može li, smije li bilo koja institucija svoje djelovanje podrediti stranoj sili, pa makar se ta sila zvala Sveta stolica? U Hrvatskoj su, izgleda, neki tome skloni, čak najviše oni koji se snažno busaju u domoljubna i rodoljubna prsa. Saznajemo da je to Sveučilište djelomično financirano iz državnoga proračuna: pitanje je je li moralno opravdano da laička, sekularna država financira instituciju čije djelovanje regulira strana organizacija, koja njome upravlja i kojoj je odgovorna; pitanje je doprinosi li takvo financiranje općem dobru, jer priznajmo, financiranje privatnih interesa, pa makar to bili interesi Crkve, ne spada u sferu općega dobra. Crkva, naime, često sebe ističe kao neovisnu starateljicu općega dobra, ali, očito je, i vlastite interese smatra općim dobrom.

III.

Može li se vjerovati na riječ rektoru Željku Tanjiću prema kojoj njegovo sveučilište poštuje sve zakonitosti sveučilišta?

U žaru isticanja vlastitoga sveučilišta, rektor nastavlja: » Sveučilište je ne samo mjesto znanstvene i nastavne izvrsnosti, nego i mjesto, kako je to običavao reći Kardinal Newman, u kojem se odgajaju džentlemeni, a po njegovu shvaćanju to su cjelovito odgojene osobe koje znaju kako treba djelovati u određenim povijesnim i društvenim okolnostima, iz kojih pobuda i na kojim temeljima.« Može li se sveučilište smatrati mjestom znanstvene i nastavne izvrsnosti ako su mu određeni okviri i ciljevi djelatnosti, ako za svoj rad odgovara biskupima i Vatikanu, ako nema slobodu organizirati nastavnu i istraživačku djelatnost u skladu sa suvremenim dostignućima znanosti i znanstvenim metodama istraživanja?

Je li poznato rektoru zašto nije uspio projekt Irskoga katoličkoga sveučilišta, kome je, kako sam naglašava, prvi rektor bio kardinal John Henry Newman? Od samoga početka djelovanja Sveučilišta postojao je sukob između njegova rektora i irskih biskupa. Rektor, student ali i profesor na Oxfordu, koji je, prešavši na katolicizam, zadržao liberalna shvaćanja o djelovanju univerziteta kao slobodnoj asocijaciji studenata i profesora, o slobodi sveučilišta u stvarima istraživanja i nastave. Biskupi su, pak, očekivali da Sveučilište formira mlade ljude za intelektualni sukob sa sekularizmom, da služe Crkvi. Ubrzo nakon što je kardinal Newman podnio ostavku, Sveučilište je počelo propadati i nakon dvadeset godina postojanja bila mu je ugašena sveučilišna djelatnost: postalo je vjerskom školom.

Za pontifikata Ivana Pavla II. desio se je brzi napredak u genetici, u istraživanju embrijskih stanica, u neurologiji i i umjetnoj inteligenciji; došlo je i do otkrića u kozmologiji, evoluciji i socio-biologiji: prema svemu je papa izražavao interes i, što je neobično, uz svoju sklonost vjerovanja u čuda, koja se, naravno, zbivaju izvan poznatih zakona prirode, htio se je pokazati zaštitnikom znanosti: odao je priznanje Galileju, napisao encikliku „Fides e ratio“ (Vjera i razum), podržavao je znanstvena istraživanja i organizirao znanstvene susrete. Na kraju je ispalo da je Ivan Pavao II., kao i bliski mu suradnik, kardinal i kasniji papa, Joseph Ratzinger, zapravo nastojao znanost i znanstvena istraživanja potpuno podrediti Crkvi, njezinu učenju i njezinim dogmama.

Svoju »znanstvenu i nastavnu izvrsnost« Hrvatsko katoličko sveučilište pokazalo je organiziravši, pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike, nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića te biskupa Vlade Košića, Hrvatski kongres forenzične ginekologije i perinatologije u Topuskom 16. rujna 2016. godine. Kongres je izazvao veliko protivljenje aktivističkih ženskih udruga i dijela medicinskih stručnjaka: Katoličko sveučilište, organizacijom Kongresa, izravno zadire u medicinsku znanost i javnozdravstvene, usluge čime se stavlja u ulogu propagatora vjere a ne znanosti, a takva njegova aktivnost za posljedicu može imati ugrožavanje prava žena.

Obzirom na osnivača, obzirom na konstituciju Ex corde Ecclesiae, ništa neobično, ali bi tada institucija kojoj je na čelu rektor Tanjić, trebala priznati da njezina svrha nije znanstvena i nastavna izvrsnost već nametanje hrvatskome društvu ideološko stajalište jedne vjerske organizacije, Katoličke Crkve.

Silnu ljubav iskazuje prema pluralnom društvu: »Hrvatsko katoličko sveučilište u mnogočemu je izazov za pravilno razumijevanje pluralnosti hrvatskoga društva.« Izvrsno!

Točno je da sekularno društvo ne isključuje djelovanje Crkve, ali je ozbiljno pitanje: je li Crkva spremna prihvatiti i ponašati se prema pravilima pluralizma?

Pluralno društvo znači sekularizam, demokraciju, znači relativizam, skepticizam i grijehe, kao što su prava žena, uključujući i pravo na pobačaj, prava LGBT zajednica, ali i zahtjev da Crkva ne nameće svoja gledišta kao jedina ispravna, kao univerzalna, kao vječna. Koliko je poznato neki pripadnici Crkve u Hrvatskoj, uz punu njezinu podršku, koriste pluralizam i demokraciju da izmjenama Ustava Republike ishode nametanje konzervativnih i rigidnih stajališta Crkve, jer, kako kaže rektor, cilj treba biti unošenje svijetla evanđelja u osobne i društvene odnose. Zato se valja čuvati kada ljudi Crkve spominju pluralizam: oni glasuju za pluralizam dotle dok ga mogu koristiti za svoje ciljeve.

IV.

»Došlo je do dekonstrukcije antropološke potke na kojoj je građena naša kultura i civilizacija koja nosi obilježja i židovsko – kršćanskog nasljeđa!« uskliče rektor HKS. I što onda? Naravno, rekonstruirajmo tu potku!

Malo nam podvaljuje rektor: naša kultura ima korijene u prvome redu u klasičnoj grčkoj kulturi, koja je utkana u temelje ove naše uglavnom preko helenizma; zatim u rimskoj kulturi, kulturi organizacije i djelovanja. Istočnjačke kulture, židovska, a preko nje ona kaldejska, strano su tijelo kulturama u koje su se ugurale: kršćanstvo nema europske korijene, ono je tuđe kulturama zasnovanima na razumu i logičnom rasuđivanju, ono se je nametnulo Europi snagom vlasti.

Kada je Europa sa mnogo zakašnjenja shvatila da su njezini korijeni u razumu i slobodi, Crkva stoljećima to nije prihvatila; danas se nameće kao zaštitnica etičkih i svih drugih vrijednosti koje je ukrala od klasične grčke filozofije i stoika te sada, kada je europski duh na putu oslobođenja, Crkva sve poduzima da ga u tome spriječi.

Kultura nije vječna datost: danas kršćanstvo djeluje u kulturološkom okruženju bitno različitom od onoga u kojemu je nastalo, u kojemu su korijeni njegovih dogmi i njegovih moralnih i, općenito, vrijednosnih sudova. Ono se nije prilagodilo: prijeti mu nestajanje. Crkva zato brižno provodi silovitu kampanju da se što duže održi. I kada rektor Tanjić, govoreći o suvremenim pojavama, kao što je novo, različito shvaćanje spolnosti, kao što je, kako on kaže rodna ideologija, ističe da su to konstrukti koji nemaju antropološkog odnosno znanstvenog utemeljenja, skače u vlastita usta: to su konstrukti kulture, kulture koja se rađa i koja potiskuje „židovsko-kršćansko nasljeđe“, svidjelo se to kome ili ne.

V.

Neizbježno pitanje Stepinca i njegova proglašenja svetim!

Bezrazložno i nepravedno je osuđen kao zločinac. Koliko je poznato, u ponovljenom je procesu oslobođen: dužnost građana je poštovati presudu suda kojom je oslobođen. Neobično djeluje rektorova tvrdnja da je uloga Stepinca u nacionalnoj povijesti zanemarena, da je on „velikan poput Ante Starčevića ili Stjepana Radića.“ Iskreno zbunjuje ova tvrdnja: nju može izreći samo osoba koja hrvatsku nacionalnu povijest poznaje iz budnica i pjesmarica ili iz razgovora za kavanskim stolom.

Hoće li Stepinac biti proglašen svetim stvar je Crkve i ne predstavlja nacionalno pitanje, na čemu stalno inzistiraju crkveni prvaci u Hrvatskoj, pa i rektor HKS. Procedura proglašenja svetim je teško shvatljiva, te se u tom smislu može reći da je nešto neobjašnjivo u držanju pape Ivana Pavla II. prema Stepincu. Proglasio ga je blaženim i tu je stao. Papa koji je veoma pojednostavio proceduru proglašenja svetim, koji je proizveo skoro 1000 svetaca, nije poduzeo sitni koračaj i Stepinca učinio svetim. Papina je očita namjera bila iskoristiti proglašenje tolikih svetaca u svrhu svoje osnovne misije: u svrhu evanđelizacije. Zato je i pojednostavio proceduru kako bi mogao, svega 27 godina nakon smrti, učiniti svetim osnivača pokreta Opus Dei, Josemaria Escriva de Balaguer, Španjolca, ispovjednika fašističkoga diktatora Franca, koji inače i nije baš imao odlike i vrline čovjeka kojega treba učiniti svetim: učinio ga je svetim papa Poljak radi toga da time kupi naklonost i usluge pokreta Opus Dei. Stepinca nije mogao iskoristiti ni za što: Crkva u Hrvatskoj bila mu je potpuno odana u poniznosti i servilnosti, proglasio Stepinca svetim ili ne.

Ponašanje crkvenih prvaka, biskupa, osobito nadbiskupa i kardinala Bozanića, u vezi s kanonizacijom Stepinca prelazi granice dobra ukusa: od veoma prosječna čovjeka prave nacionalnu ikonu. Čitajući objavljene dijelove Stepinčeva dnevnika, stječe se dojam o autoru koji na jako banalan način piše o ozbiljnim stvarima: njegovo mišljenje o pravoslavnim šizmaticima, o muslimanima , o Židovima, masonima i komunizmu podsjeća na mišljenje prosječnog malograđanina toga vremena. Kažu da je velečasni Juraj Batelja, postulator , voditelj i podnosilac izvještaja u postupku kanonizacije Alojzija Stepinca, pripremio više od šest tisuća stranica o Stepincu. Očito postulatoru nije promaklo ništa iz Stepinčeve biografije, pa vjerojatno ni podatak objavljen prije nekoliko dana u Jutarnjem listu pod naslovom: POVIJESNI EKSKLUZIV Pavelić nasjeo na trik Stepinca zahvaljujući kojem je spašeno nekoliko stotina ljudi koji su se borili protiv ustaša. Iznad naslova stoji riječi: SENZACIONALNA PRIČA. Priča se svodi na to kako su pred kraj rata 1945., u nastojanju da spase uglednoga novinara Ivu Mihovilovića, leksikografi Anđelko Malinar i Mate Ujević došli na ideju da se falsificira papino pismo u kojem se traži od Pavelića da prestane s klanjem i vješanjem, te da takvo pismo papin legat Marconi uruči Paveliću. Stepinac je navodno pristao nagovoriti papina legata da pismo preda Paveliću.

Konstrukcija veoma je duhovita, ali je u nju teško povjerovati. Pavelić je, doduše, bio gad i neodgovorna izdajica, ali nije bio glup; o priči nema nikakva dokaza te se ne može isključiti da je nastala u kontekstu postupka kanonizacije Stepinca i akcije prikupljanja dokaza o njegovim izuzetnim humanitarnim angažmanima. U Katoličkoj Crkvi, kao i općenito u kršćanstvu i drugim totalitarnim sustavima, ne poštuje se uvijek pravilo da tvrdnje treba i dokazati.

Zagreb, 23. ožujka 2017.

 


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Prevedi ovaj blog

%d blogeri kao ovaj: