ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Korijeni zločina u vjerskim institucijama » Bespredmetno je i suvišno komentirati naklapanje urednika Miklenića o Isusu iz Nazareta, o njegovu životu i smrti. Ionako je podloga Crkve utemeljena na pukoj obmani i umišljaju: ljudi Crkve nikako da shvate da je kršćanstvo strano tijelu u duhu Europe: ono je uljez u europski duh slobode i djelovanja; ono je nametnulo društvu slobode netoleranciju, isključivost i mržnju prema različitima

Bespredmetno je i suvišno komentirati naklapanje urednika Miklenića o Isusu iz Nazareta, o njegovu životu i smrti. Ionako je podloga Crkve utemeljena na pukoj obmani i umišljaju: ljudi Crkve nikako da shvate da je kršćanstvo strano tijelu u duhu Europe: ono je uljez u europski duh slobode i djelovanja; ono je nametnulo društvu slobode netoleranciju, isključivost i mržnju prema različitima

Kolumna Josipa Supića

Obrazac ponašanja

»Svojstvo znanja nije ni vidjeti ni pokazati, već interpretirati.«

(Michel Foucault, Riječi i stvari)

Iza citirane misli iz glasovite knjige Foucault dodaje: »Komentar Pisma, komentar drevnih naroda, komentar onoga što su nam prenijeli putnici, komentar legendi i basni: od svakog od tih diskursa ne tražimo da se komentira njegovo pravo da ispriča istinu, od njega samo zahtijevamo mogućnost da se o njemu govori. « (Pod Pismom Foucault podrazumijeva Sveto pismo.)

crkva.i.Židovi-2

I.

Pokušavam dokučiti odgovor na pitanje koje novinar i glavni urednik Ivan Miklenić postavlja u naslovu komentaru objavljenu u Glasu Koncila od 17. travnja 2017. : »MOŽE LI SUVREMENI SVIJET RAZUMJETI ISUSOVU ŽRTVU?« Urednik ne odgovara na pitanje; umjesto odgovora, nastavlja i poručuje: »Isus uvodi novi obrazac ponašanja.«

Autor otkriva i način na koji Isus uvodi novi obrazac ponašanja: »Upravo je čudesna Božja intervencija u ljudsku povijest i u ljudske odnose: Bog je poslao Sina da postane čovjek, da bude građanin poput svih drugih ljudi koji nisu povlašteni.« Sin je božji, dakle, postao čovjek, postao građanin poput svih ljudi bez povlastica i uvodi novi obrazac ponašanja!

Ovdje, ponavljajući misao Michela Foucault-a, ne želim komentirati pravo glavnoga urednika da priča istinu svoga diskursa, svoju istinu; želim govoriti o urednikovu diskursu i njegovoj istini: želim ih interpretirati, komentirati.

Iako tvrdnju da je Bog poslao sina da postane čovjek smatram basnom, ne mislim je komentirati, reći ću samo ovo: kolikogod bila snažna i kreativna ljudska mašta, začeće čovjeka, njegovo rođenje, život i smrt odvijaju se u realnom svijetu. Dodajem: budući da Crkva sebe smatra čuvaricom prirodna, ili kako vole reći njezini prvaci u Hrvatskoj, naravna zakona, pitam se: pokriva li naravni zakon začeće čovjeka bez tjelesnoga dodira muškarca i žene; odvija li se uskrsnuće čovjeka djelovanjem naravna zakona? Tu je čuvarica Crkva, očito, malo zažmirila i propustila djelovanje nekim silama koje se protive naravnu zakonu. Ne mislim komentirati niti tvrdnju da je Bog poslao sina da bude građanin poput svih ljudi koji nisu povlašteni, iako smatram da je ta tvrdnja čisti contradictio in adjecto: za Isusa iz Nazareta kršćanstvo vjeruje da je došao na svijet kao Mesija, tj. kao Krist, pomazanik. Dopuštam da neki ne znaju što znači biti pomazanik, ali glavni urednik Glasa Koncila to sigurno zna: ni u kom slučaju Mesija, pomazanik, nije građanin poput svih ljudi: odabrana je, obilježena osoba.

II.

Zapravo se pitam: je li zaista istina da je povijest učiteljica života, kako su nam nekada govorili učitelji? Koja povijest, čija povijest? Čemu nas uči ta neodređena povijest: zbivanjima iz prošlosti ili najavom budućnost? Pomaže li nam povijest zauzeti stav prema suvremenim pojavama, ocijeniti ih i tako nam odrediti diskurs, ili je naš stav određen diskursom te, ne samo što naše ocijene pojava iz povijesti proizlaze iz diskursa, već nastojimo i zbivanja odrediti i podrediti tom diskursu?

Polazište komentatora Miklenića je tvrdnja da u suvremenom svijetu, »gotovo u svim međunarodnim ustanovama, državama, privrednim granama, političkim strankama, formalnim i neformalnim ljudskim zajednicama« prevladava obrazac ponašanja u kojemu moć, politička, gospodarska i vojna, u sučeljavanju sa slabijima omogućuje uspješno istjerivanje vlastitih interesa, te da je »narod davno spoznao da takav poredak prevladava u međunarodnim i međuljudskim odnosima pa je iznjedrio poznatu poslovicu: „Tko jači taj kači.“«.

Razvijajući polazne misli autor komentara spominje međunarodno pravo i zakonodavstvo u službi moćnika, korupciju obećanjima ili povlasticama, otimanje slobode i nemogućnost malenih othrvati se »nametnutom zagrljaju«. Čovječanstvo, nastavlja komentator, funkcionira tako što se »rađa veći broj skupina kojima su na čelu moćnici«, te dolazi do sukoba među skupinama, »u kojima uvijek većinu čine ipak mali, neutjecajni ljudi«. Za te male, obične ljude, bez obzira kojoj skupini pripadaju »slaba je stvarna perspektiva«.

Na tom mjestu komentator uvodi u naraciju kontrapunkt, prijelomnu točku, te naglašava kako za male ljude »ne bi bilo ni stvarne utjehe ni nade da Bog nije intervenirao u ljudsku povijest i u ljudske odnose i da Isus Krist nije svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem ponudio čitavom čovječanstvu novi obrazac ponašanja.«

Znači, Bog je intervenirao u ljudsku povijest i preko sina, Isusa Krista, ponudio nam svima novi obrazac ponašanja!

III.

Isus iz Nazareta, kako tvrde Evanđelja, djelovao je u prvoj trećini prvoga stoljeća; u drugoj polovini prvoga stoljeća, te u tijekom drugog i trećeg stoljeća kršćanstvo se je širilo, prvo među siromašnijim Židovima iz Palestine i dijaspore, zatim i među siromašnima i robovima, poganima; formiraju se kršćanske zajednice, s njima i organizacijske strukture Crkve, biskupije, u Rimu, Aleksandriji, Antiohiji, Korintu, općenito u gradovima u kojima žive najvećim dijelom siromašni i besprizorni. Ne zaboravimo vrijeme u kojemu se je širilo kršćanstvo, vrijeme praznovjerja, vrijeme u kojem je najlakše bilo privući ljude propovijedajući im nadu u bolje sutra i obećanjem kraljevstva božjega na zemlji. Uz propovijedanje nade, kršćanske su zajednice pružale svojim članovima razne vrste pomoći, skrbile o siromašnima i nemoćnima i, poput javnih kuhinja, priređivale zajedničke obroke. Zar nije u svakom mentalitetu, osobito u onom primitivnom, usađena težnja da se odbaci sadašnjost u ime nade?

Kršćanstvo se je širilo propovijedajući parusiju, vjerovanje u skori povratak Krista i proglašenje Kraljevstva božjega; Pavao iz Tarza, sv. Pavao, ključni propovjednik i širitelj kršćanstva i pravi mu utemeljitelj, bio je uvjeren, a to je i propovijedao, da će još za njegova života nastupiti parusija, pojaviti se Krist i osnovati svoje vječno kraljevstvo, da će nastupiti radikalna promjena u svijetu, da će siromašni biti prvi, a bogati posljednji.

Početkom četvrtoga stoljeća omasovljena Crkva postaje moćno sredstvo carskoj vlasti u kontroli građana: kršćanstvo postaje ideologijom Rimskoga carstva, biskupi postaju nositelji upravnih ovlasti; krajem četvrtoga stoljeća kršćanstvo postaje državnom religijom: rađa se jednopartijski sustav, te su kao u svakom totalitarnom sustavu samo kršćanima dostupne javne i vojne funkcije: između kršćanstva i vlasti nastala je simbioza: krivovjerje je postalo zločinom protiv države. Kada kardinal Joseph Ratzinger, sa žalošću izjavljuje da je povezivanje kršćanstva sa vlašću bila greška, prelazi preko činjenice da je upravo to i samo to, tj. povezanost s vlašću, omogućilo kršćanstvu da se nametne prvo na teritoriju Rimskoga carstva, zatim u Europi i preko Europe u onim dijelovima naše planete do kojih je dosizala vlast kolonijalnih država: nikakva imanentna mu snaga, nikakva vanzemaljska sila nije mu to omogućila.

Katolička Crkva, iako samo dio kršćanstva, sebe predstavlja jedinom pravom nasljednicom Kristova učenja: uz nešto danas izmijenjenu retoriku, stoljećima su kršćani drugih usmjerenja bili šizmatici, otpadnici od prave vjere. Takav stav Katoličke Crkve veoma snažno upućuje na analogiju sa boljševizmom: boljševizam je sebe smatrao jedinim ispravnim izdankom marksizma, dok su, prema boljševizmu, drugi izdanci marksizma, europske socijaldemokratske stranke, bili revizionistički i izdajnički pokreti.

IV.

Dakle, Isus Krist je svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem ponudio čitavom čovječanstvu novi obrazac ponašanja, rezolutno zaključuje glavni urednik Miklenić, dok u suvremenom svijetu prevladava neki drugi, različit obrazac, onaj u kome »Tko je jači taj kači«.

Punih 13 stoljeća, od četvrtoga do šesnaestoga, Crkva je imala moć svima u Europi i njezinim kolonijama određivati i nametati obrazac ponašanja, onaj što ga je, po tvrdnji glavnoga urednika, ponudio čitavomu čovječanstvu Isus Krist. Komentator Miklenić ovako opisuje Isusov novi obrazac ponašanja: »Svaku moć, vlast ili potencijal pretvarati u skromno, pošteno i predano služenje drugomu i drugima, svakomu čovjeku kojega životni put donese u susret.«.

Čitavom je, znači, čovječanstvu ponuđen Isusov novi obrazac ponašanja, naravno i Crkvi.

Izrazom novoga obrasca ponašanja bilo je pogubljenje, godine 385. u Trieru, propovjednika Priscilijana i šestorice prijatelja mu zbog krivovjerja.

U skladu s novim obrascem ponašanja je, znači, djelovala rulja koja je, godine 415., na poticaj aleksandrijskoga kršćanskog patrijarha Ćirila, izmasakrirala na ulicama Aleksandrije, tada poznatu i cijenjenu filozofkinju i matematičarku, voditeljicu neoplatonske škole u Aleksandriji, poganku Hipatiju, kada ju je životni put donio u susret toj kršćanskoj rulji.

Crkva je, u naletu skromnoga i predanoga služenja drugomu i drugima, početkom petoga stoljeća uspjela potpuno izolirati Židove iz javnoga života.

U znaku novoga obrasca ponašanja je i tzv. Konstantinova donacija, falsificirana povelja napisana u osmom stoljeću kojom je tobože car Konstantin povjerio papi Silvestru (314.-335.) duhovno vrhovništvo nad svim patrijaršijama na istoku kao i u svim pitanjima vjere i molitve, ali i svjetovnu dominaciju nad Rimom i čitavom zapadnom polovinom Carstva. Iako je u petnaestom stoljeću utvrđeno da je Darovnica falsifikat, ona je poslužila kao temelj za srednjovjekovnu teorija odnosa Crkve i države i ponašanje Crkve u tome odnosu.

U kontekstu te darovnice treba spomenuti i slučaj „Canossa“; tada je, u zimi godine 1077., Henrik IV. (1050. -1106.), car Rimljana i Svetoga rimskoga carstva, tri dana bosonog molećivo čekao pred dvorcem Canossa ne bi li ga primio papa Grgur VII. (1073.-1085.) i ukinuo mu ekskomunikaciju. Tko je tada u sučeljavanju sa slabijim istjerivao svoje interese?

Treba li posebno istaći krvave ratove kojima su Sasi i baltički narodi privedeni kršćanstvu? Treba li posebno govoriti o Križarskim ratovima koje je pokrenula Crkva i koji su po brutalnosti i krvi, osobito Prvi križarski rat, bili najstrašnija događanja svoga vremena? Rat protiv patarena u južnoj Francuskoj što ga je naredio i pokrenuo papa Inocent III. (1198.-1216.) i likvidacija tisuća krivovjernika spada vjerojatno u kategoriju, kako je interpretira urednik Miklenić, „skromnoga, poštenoga i predanoga služenja drugomu i drugima“ .

U koji i kakav obrazac ponašanja bi glavni urednik i kanonik Miklenić svrstao ulogu Crkve u sramotnom, brutalnom i prisilnom pokrštavanju stanovništva kolonija europskih zemalja, osobito Portugala i Španjolske; pokrštavanje stanovništva slijedilo je potpuno uništenje tamošnjih tradicionalnih kultura, uvođenje europskih pojmova vlasništva nad zemljom i opće osiromašenje urođenika. Katolička Crkva je, nakon punih pet stoljeća prisutnosti u Latinskoj Americi, naporima pape Wojtyle i glavnoga mu suradnika, kardinala Ratzingera, svrstavši se uz latifundiste, uspješno ugušila pokret siromašnih poznat kao Teologija oslobođenja.

Zar nije papa Aleksandar VI. bulom utvrdio crtu razgraničenja između Portugala i Španjolske, prema kojoj je ekskluzivno pravo na sve otkrivene i neotkrivene zemlje zapadno od crte dodijeljeno Španjolskoj, dok je Portugalu dodijeljeno isto pravo na zemlje istočno od crte? Ne sliči li takovo ponašanje pape Aleksandra VI. nekim pojavama u međunarodnim odnosima u našoj suvremenosti? Prema gledištu komentatora Miklenića takvo ponašanje pape Aleksandra VI. u međunarodnim odnosima nije bio izraz papine moći: ono je, očito, po tome stanovištu predstavljalo »Božju intervenciju u ljudsku povijest i u ljudske odnose

Što reći o strašnomu Tridesetgodišnjem ratu (1618.-1648.) u kojem su se, uz blagoslov poglavara, međusobno ubijali katolici i protestanti? Je li i taj rat bio znak čudesne »Božje intervencije u ljudsku povijest«?

V.

Pape su stoljećima isticale da bez vlasti ne mogu vršiti poslanje Kristovih vikara na zemlji: ona, vlast, im je, po njihovu stajalištu, garantirala autoritet u obavljanju svjetovnih i duhovnih poslova u Kristovo ime. »Car! Ja sam car!« navodno je prijeteći uskliknuo papa Bonifacije VII. (1294.-1303.) pred nepokornim vladarima Engleske i Francuske. Taj isti papa je bulom Clericis laicos zaprijetio automatskom ekskomunikacijom vladarima koji uvedu oporezivanje klerika bez izričitoga papina odobrenja.

Kao sjajna ilustracija obrasca ponašanja što ga je svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem uveo Isus i primjenjivali njegovi vikari na zemlji, glavari Katoličke Crkve, tj. „predano služenje drugomu i drugima, svakomu čovjeku kojega životni put donese u susret“ je politika pape Grgura XVI. prema radničkom organiziranju, krvavo ugušenje pobune puka u traženju demokracije i, na kraju, okolnost da se je za njegova života održao posljednji židovski geto u Europi.

VI.

Bespredmetno je i suvišno komentirati naklapanje urednika Miklenića o Isusu iz Nazareta, o njegovu životu i smrti. Ionako je podloga Crkve utemeljena na pukoj obmani i umišljaju: ljudi Crkve nikako da shvate da je kršćanstvo strano tijelu u duhu Europe: ono je uljez u europski duh slobode i djelovanja; ono je nametnulo društvu slobode netoleranciju, isključivost i mržnju prema različitima; ono je stoljećima duh slobode držalo blokiranim i sada se, znajući jako dobro da mu vrijeme prolazi, nameće kao zaštitnik općih vrijednosti, onih vrijednosti koje je ono otelo od grčkih filozofa, koje je prisvojilo i proglasilo svojima, i koje punim dahom djeluju bez pomoći spisa i enciklika pape Wojtyle i pape Ratzingera.

Pitanje koje postavlja kanonik Miklenić u naslovu svoga komentara: »Može li suvremeni svijet razumjeti Isusovu žrtvu?« je besmisleno: takvim, besmislenim, ga čine povijest, logika i zdrav razum: Isusova žrtva nije povijesno relevantna: ona je umišljaj, mit. Povijesno relevantno je to što je kršćanstvo uspjelo u vremenu dekadencije Rimskoga carstva taj umišlja, taj mit nametnuti kao ideološku podlogu Carstva.

Ako je Isus iz Nazareta uveo novi obrazac ponašanja, kao tvrdi glavni urednik Glasa Koncila, zašto se toga obrasca nisu držali oni koji su se predstavljali predstavnicima Isusa iz Nazareta na zemlji? Od četvrtoga do osamnaestoga stoljeća Crkva je bila neupitni regulator svakodnevnoga života, mišljenja i ponašanja sudionika kulture koju je ona definirala i Kristovi vikari su Imali na raspolaganju sva ta stoljeća da provedu onaj obrazac ponašanja, što ga je, prema tvrdnji urednika Miklenića, uveo Isus iz Nazareta: potrošili su vrijeme na svoje održanje i izgubili vjerodostojnost u propovijedanju o svome poslanju. Uostalom, i priča o njihovom poslanju je namijenjena obmani onih koji ih slijede: lažna je i duboko se protivi razumu.

VII.

Poticajna je misao pisca, novinskoga komentatora i deklariranoga ateiste Ante Tomića u komentaru pod naslovom „Ako mene pitate, Isus je umro na križu baš zbog Adama iz Gradišta kod Županja.“ (Jutarnji list, 13. svibnja 2017.) Zaključuje Tomić svoj komentar: »Kad je Isus Krist u Jeruzalemu rekao „Uzmite i jedite ovo je tijelo moje koje će se za vas predati“, ja mislim da je on baš specijalno imao na umu nekoga obespravljenog i poniženog, nekog skromnog. Malenog i žalosnog poput Adama iz Gradišta kod Županje. Zbog Adama iz Gradišta naposljetku je i umro na križu.«

O poticajnoj misli Ante Tomića jednom drugom zgodom.

Zagreb, 14. svibnja 2017.

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: