ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Zašto neke vjerske institucije podržavaju ratove » POLITIČKA DRAMA DUGA 38 GODINA /TAJNA OPTUŽNICA PROTIV STEPINCA I PIJA XII U pamfletu srpskog nacionalista iz 1979. iznose se optužbe i neistine što ih danas srpska politika ponavlja

POLITIČKA DRAMA DUGA 38 GODINA /TAJNA OPTUŽNICA PROTIV STEPINCA I PIJA XII U pamfletu srpskog nacionalista iz 1979. iznose se optužbe i neistine što ih danas srpska politika ponavlja

Globus

Autor: Darko Hudelist

StepPio

Alozije Stepinac, Papa Pio XII.

Kao prolog svojemu polemičkom odgovoru Glasu Koncila, sročenom početkom rujna 1979., srpski intelektualac vrlo blizak vodstvu Srpske pravoslavne crkve Živorad Žika Stojković (1922.-1997.) izabrao je stihove poznate pjesme Vladimira Nazora “Majko pravoslavna”, ispjevane u siječnju 1943. u popaljenome srpskom selu kod Vrginmosta, negdje između Banije i Korduna. Ti stihovi glase ovako: “Blijediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju, / Bol ti preduboku / Pusti, neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje / I nek traje vjekovima. Neka čuju, u što sada / Prometnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna – / Šutiš. Blijediš. I oreol mučeništva već se kruni, / Majko pravoslavna.”

Simbol mučeništva

Citiranjem tih tužnih, ali i prkosnih Nazorovih stihova Žika Stojković je nastojao – na svoj specifičan, po mnogo čemu mračan način – parirati štovanju Blažene Djevice Marije u Hrvata/katolika, izbacujući u prvi plan “Majku pravoslavnu” kao srpski/pravoslavni ekvivalent Djevici Mariji, odnosno kao simbol mučeništva Srba/pravoslavnih u NDH, za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

A odmah nakon tih uvodnih stihova kreće i Stojkovićeva optužnica protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, napisana na 16 gusto kucanih stranica. Radi lakšega razumijevanja mogli bismo je (analitički) podijeliti u, približno, 12 točaka. Odnosno, 12 krimena (zločina) – po Stojkovićevu rezoniranju – Katoličke crkve (Vatikana i KC u Hrvatskoj) počinjenih nad Srbima/pravoslavnima u NDH, u razdoblju 1941.-1945. (ali, po Stojkoviću, i prije).

Kako ta Stojkovićeva optužnica ipak na kraju nije ugledala svjetlo dana, jer je njezino objavljivanje u Pravoslavlju osujetio tadašnji patrijarh srpski German (1958.-1990.) – objavit će je, ali tek 2000-ih, Stojkovićev kolega i prijatelj, akademik SANU Dejan Medaković, u svom dnevniku “Dani, sećanja III” – donio sam njezinu fotokopiju, 11. ožujka 2009., don Živku Kustiću na uvid, u Dom za starije osobe “Centar” u Klaićevoj, gdje je provodio posljednje godina svoga života, i zamolio ga da je prokomentira.

Kustić je bio vrlo uzbuđen, imao je priliku prvi put vidjeti, odnosno čuti taj tekst. Bio je impresioniran, ali i zatečen činjenicom da sam uspio rekonstruirati (nedorečenu i naprasno zaustavljenu) polemiku između Pravoslavlja i Glasa Koncila iz 1979., koja je, po mnogo čemu, bila anticipacija rata u Hrvatskoj početkom 90-ih.

Prva je točka Stojkovićeve optužnice bila direktan, frontalni napad na Vatikan, tj. na “ratnoga” papu Pija XII. zato što – prema Stojkovićevim riječima – “među prvima pozdravlja ustašku NDH, poglavnika te ‘države’ prima u audijenciju i lično blagosilja Pavelića još u maju 1941, tek što je ovaj ‘preuzeo dužnost’”.

Kustićev je odgovor na tu točku glasio:

– Ja mislim da je Pavelić pokušao ući, ali da je ušao u neku audijenciju kao običan građanin, a ne kao poglavnik. Koliko se ja sjećam… Sigurno je da nije primljen kao poglavar države. Sasvim sigurno nije. On je mogao biti primljen kao hodočasnik, ali nikako kao poglavnik NDH. To sam siguran.

U točki 2. svojega pamfleta, Žika Stojković proziva papu Pija XII. zbog toga što je u siječnju 1942. zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca imenovao – kako se točno izrazio – “’vojnim vikarom za hrvatsku vojsku’ – čijim su oružanim snagama pokolji Srba upravo tada bili glavni ‘vojni’ zadatak”. Taj element i danas vrlo često koriste predstavnici Srpske pravoslavne crkve i pojedini srpski političari u svojim optužbama protiv Katoličke crkve. Kustić mi je o tome rekao:

– Može biti da je Papa Stepinca imenovao vikarom. No, niti su pokolji bili glavni zadatak, niti služba duhovnika znači odobravanje vojnih zločina. Stepinac se brinuo da se (hrvatski vojnici, tj. pripadnici Hrvatskoga domobranstva – op. a.) mogu ispovjediti i pričestiti.

Na moje potpitanje što točno znači izraz “vojni vikar”, Kustić mi je odgovorio:

– On je duhovnik, onaj koji se brine za vojnike da budu kršćanski i da ne čine zločine. Dakle, on (Stepinac – op. a.) kao vojni duhovnik bio je dužan odvraćati ih od zločina.

“Zločin prekrštavanja”

Kao jedan od najvećih krimena počinjenih nad Srbima za vrijeme NDH, Žika Stojković je – pod točkom 3. svoje optužnice – naveo “zločin prekrštavanja”. To jest, napisao je da “nije (…) javno poznato da je vojni vikar – nadbiskup (Stepinac – op. a.) išta preduzimao protiv genocida, ili da se, makar i unutar svoje Crkve, ogradio od zločina prekrštavanja”. Kustić je to ovako interpretirao:

– Zločin prekrštavanja, prvo, ne postoji. Jer, nije se moglo iznova krstiti, moglo se je samo prevoditi u Katoličku crkvu. Dakle, prekrštavanje kao takvo ne postoji jer je pravoslavni krst za katolike valjan. No, samo prevođenje je postojalo. Stepinac se protiv toga borio, ali kad je vidio da ne može Pavelićevo ludilo zaustaviti, onda je dao…

Kustić je ovdje na trenutak zastao, a nakon toga mi je malo opširnije razjasnio – o čemu mi je često znao govoriti i u našim ranijim razgovorima – kako je u arhivu Zagrebačke nadbiskupije svojedobno našao i pročitao Stepinčevu povjerljivu instrukciju, odaslanu svim svećenicima u NDH, u kojoj piše neka slobodno iziđu ususret pravoslavnim Srbima ako od njih traže “zeleno svjetlo” za prijelaz u katoličku vjeru, kako bi time, braneći se od ustaških progona, spasili svoje živote. Ovako je rekao:

– Stepinac je službeno izdao okružnicu u kojoj je istaknuo poznate crkvene zakone po kojima nitko ne smije biti primljen u Katoličku crkvu dok nije sigurno da to sam sasvim slobodno želi. No, odmah zatim on šalje svojim svećenicima i jednu povjerljivu instrukciju u kojoj doslovno piše: “…Kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, … onda će se znati koje je tko vjere…” To je pismo sačuvano u zagrebačkom nadbiskupskom arhivu. Komunistički sud iz 1946. morao ga je, naravno, zatajiti kako bi mogao zagrebačkog nadbiskupa proglasiti krivcem za nasilna “prekrštavanja”.

 

zikastojkovic-pariz

Živorad Žika Stojković, jedan od najistaknutijih srpskih nacionalističkih intelektualaca, napisao je u rujnu 1979. za glasilo “Pravoslavlje” članak “Putevi razrešenja i razuma” u kojem je otvoreno napao Vatikan, papu Pija XII. i Stepinca s optužbom da su krivi za genocid nad Srbima u NDH. Objavu članka u posljednji je čas zabranio tadašnji patrijarh German jer je procijenio da bi tekst mogao strahovito pogoršati odnose SPC-a s Katoličkom crkvom

PrvaStranicaStojkovicPamfle

Prva stranica Stojkovićeva pamfleta

CIMG4130Naslovnica “Pravoslavlja”, novina Srpske patrijaršije

Stepinčev dopis svećenicima

Kustić je to objasnio:

– Stepinac je, dakle, poslao dopis svim svećenicima, koji je došao do svakog svećenika, gdje doslovno kaže neka se ljudima, ako treba da spase glavu, izdaju potvrde da su prešli u Katoličku crkvu, da ih se ne gnjavi, jer, kaže, pravoslavni su skoro ista vjera, a od židovske vjere mi potječemo… Drugim riječima, on je savjetovao kler neka laže državi da su ljudi prešli, iako nisu prešli. To znači da je potpuno shvatio da ustaška vlast ne želi ljude pokatoličiti nego ih pohrvatiti, da zaborave da su bili Srbi. Zato je, recimo, ustaška vlast i bila protiv toga da pravoslavni prelaze u grkokatolike. Stav države je bio da oni zaborave pravoslavlje da bi zaboravili svoje srpstvo. I tu je Stepinac shvatio da je uzalud buniti se. Nisi ništa mogao…

Na moje potpitanje – nije li Stepinac time bio oportunist – Kustić mi je odgovorio:

– To nije šala, čovječe! On je za vrijeme ustaške vlasti razaslao kleru pismo u kojem kaže da je sada na vlasti ludilo i divljaštvo! Ustaše su ga imale na zubu i čudo je da nisu na njega izvršile antentat!

Na moje potpitanje – je li Stepinac tada postupio ispravno? – Kustić mi je odgovorio:

– Teoretski, odnosno teološki gledano, to je vrlo dvojbeno. Ali ratno, humano, to je jedino što se moglo učiniti. Savjetovao je kleru neka državi laže. Neka državu dovede u zabludu, lijepo rečeno.

Kad sam Kustića, odmah nakon toga, upitao – griješe li onda Srbi što toliko zamjeraju i prigovaraju Stepincu na tom famoznom ‘prekrštavanju’ pravoslavnih? – ovako mi je odgovorio:

– Srbi apsolutno griješe. Stepinac s tim nema ništa. To je Pavelić, kažem, htio – ali ne da uništi pravoslavlje, nego da ovi zaborave da su Srbi.

Otimanje imovine

Četvrta točka Stojkovićeve optužnice odnosila se na na otimanje, stvarno ili navodno, srpske imovine, tj. imovine Srpske pravoslavne crkve, od strane Katoličke crkve u Hrvatskoj, za trajanja NDH. Kao karakterističan primjer Stojković je naveo Stepinčevo pismo Paveliću, datirano 3. listopada 1941., u kojem zagrebački nadbiskup predlaže poglavniku da u srpski samostan u Orahovici, u Slavoniji, smjesti trapiste (jedan od redova unutar Katoličke crkve) koji su, u ratnom vihoru, morali napustiti svoj samostan u Reichenburgu.

– Radilo se – naglasio je Kustić – o tome da se negdje sklone svećenici koje su Nijemci progonili. Ovaj je samostan valjda bio prazan, pa je na taj način spašen i samostan i svećenici.

Nakon toga slijedi jedan od udarnih dijelova Stojkovićeva pisma/optužnice, u kojemu on optužuje zagrebačkog nadbiskupa Stepinca zbog toga što nije reagirao na razna upozorenja (pisma, poruke i sl. ) da se u NDH čine strahoviti zločini nad pravoslavnim Srbima. Stojković je time implicitno htio reći da je Stepinac te zločine prešutno odobravao. Posebno se osvrnuo na tri takva primjera: na pismo hrvatskog pravnika i političara (jugoslavenske orijentacije) dr. Prvislava Grisogona, upućeno Stepincu iz Zemuna 8. veljače 1942.; na prosvjedno pismo banjolučkih muslimana upućeno u Zagreb preko potpredsjednika Vlade NDH Džafera Kulenovića; kao i na tekst/poruku, pročitanu i preko Radio Londona, koju je sastavio Mačekov zamjenik u HSS-u, ujedno i potpredsjednik jugoslavenske Vlade u izbjeglištvu, dr. Juraj Krnjević.

Grisogono je (ako je to uopće bio on, a najvjerojatnije se radilo o sasvim drugoj osobi) u svom alarmirajućem pismu napisao, uz ostalo, da je u zločinima nad Srbima u NDH “sudjelovala i naša katolička Crkva”, “da su katolički sveštenici postali logornici i tabornici ustaški, pa su kao takvi naređivali i odobravali ta strašna mučenja i klanja hrišćanskog svijeta” itd. Pismo je bilo krajnje patetično intonirano, obilovalo je vrlo teškim izrazima i podjednako teškim napadima i optužbama na račun Katoličke crkve, a u njemu je osobito zazvečala ova rečenica:

“I zato će na glavu katoličke Crkve pasti najveća odgovornost za kaznu Božju i ljudsku koja mora stići hrvatski narod ako se vremenom ne pokaje za ovaj strašni neopisivi grijeh.”

kustic13-241210Nekadašnji urednik “Glasa Koncila” don Živko Kustić, danas pokojni, tek je 2009. imao priliku pročitati pamflet Žike Stojkovića koji je trebao biti objavljen 1979. u “Pravoslavlju” i kojem je svrha bila obračun s Kustićem i njegovim člankom u kojem brani Stepinca od optužaba što su dolazile iz vrha Srpske pravoslavne crkve

Pokajanje i javna isprika

Time je Stojković ujedno izrazio središnji stav ili središnje mjesto ideološko-političke platforme srpske nacionalne/nacionalističke inteligencije i vrha Srpske pravoslavne crkve u odnosu na Katoličku crkvu – tada, 1979. – da se za sve te ratne (i stvarne i izmišljene, odnosno preuveličane) zločine Katolička crkva (i to upravo ona, ne netko drugi) mora Srbima javno ispričati.

Živko Kustić mi je na to odgovorio:

– Ma što? Tko bi se kajao? Ma dajte, molim vas, to su priče. Što bismo se mi kajali za nešto što je Pavelić radio? Stepinca smo vrlo stručno, na najvišoj razini svjetskoj, u Svetoj Stolici, proučili i opravdali, Pavelić je osuđen, i što hoće? Zna se da se Stepinac borio i protiv fašizma, i da se borio i protiv Pavelića i protiv Tita. I što hoće? To su podmetanja koja su prošla.

Na moje potpitanje u čemu je ovdje zapravo nesporazum, Kustić je odgovorio:

– Pa nije to Katolička crkva vodila nego je vodio dio vlasti ondašnje NDH, koji je Crkva, na čelu sa Stepincem, nastojala spriječiti koliko je mogla, a vrijeme je bilo kratko, par godina. Pola države je bilo u ustanku, i nije se moglo… U Zagrebu nisu ljudi znali da se to događa. A pokušalo se spasiti što se moglo spasiti, preživjeti dok se moglo preživjeti. Crkva je znala da će fašizam propasti, da dolazi komunizam. To je bitno, najbitnije. Borba s fašizmom je bila trenutačna, a pred nama je bila strašna, sigurna perspektiva dolaska komunizma… Ovo treba sprečavati, zlo, koliko se može, a ono što nam dolazi, bit će gore od toga. I ta psihoza je postojala. A komunisti se nisu potrudili manje ubijati ni manje klati!

Nadodao sam na to Kustiću: “Vidite, don Živko, Stojković je ovo napisao 1979…” Odgovorio je:

– Oni su mogli natezati stvar. Oni su mogli, dok je Jugoslavija postojala, još se nadati da će Hrvatsku nekako poniziti i dublje. Ali, to je prošlo. To je prošlo, i što ćemo sad s njima…

Konkretizirao sam svoje zapažanje: “Oni ovo pišu u Branimirovoj godini. Oni su vidjeli, osjetili su neka gibanja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, i sad su zatečeni. Na neki način su mi i priznali, u našim beogradskim razgovorima (mislio sam ponajprije na Dejana Medakovića – op. a.), da je ovo bila njihova reakcija na jubilejski projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata…”

Što se samoga dr. Grisogona tiče, hrvatski povjesničar Ljubo Boban znanstveno je ustvrdio i dokazao da je njegovo pismo čisti falsifikat, a i sam Grisogono je u londonskom Time and Tide, od 17. siječnja 1953., izjavio da on nije autor toga pisma. Njegov je pravi tvorac bio srpski političar Adam Pribićević, brat Svetozara Pribićevića, a pismo je napravljeno u uredu beogradskoga odvjetnika Radoja Vukčevića, u vrijeme dok je Grisogono bio u zatvoru na Banjici.

Žika Stojković nije naveo odakle je citirao Grisogonovo pismo, no iz cjeline njegova teksta jasno se razabire da se najviše oslanjao na dva izvora. Jedan je knjiga Viktora Novaka “Magnum Crimen”, a drugi kompilacija “Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera”, napravljena u Zagrebu 1946., u vrijeme Titova suđenja Stepincu.

medakovic2007Akademik SANU Dejan Medaković, koji je dvijetisućitih u svojim memoarima objavio tekst zabranjenoga pamfleta Žike Stojkovića, smatra da su njegove optužbe upućene na račun Katoličke crkve i kardinala Stepinca opravdane: “Stepinac mi je razorio sve. Kako da ga ne mrzim? Njegova beatifikacija bila je fatalna pogreška pape Ivana Pavla II.”

Pisma u Vatikanu

U točki 5., u svojemu pamfletu “Putevi razrešenja i razuma”, Žika Stojković napada Katoličku crkvu zbog toga što ne želi objaviti neka važna pisma i dokumente što ih je nadbiskup Stepinac tijekom Drugoga svjetskog rata slao u Vatikan. Pritom izražava sumnju u vjerodostojnost onoga što je Ivan Meštrović napisao u svojim “Uspomenama na političke ljude i događaje” (objavljenim u emigraciji) – da je Stepinac u svibnju 1943. papi Piju XII. osobno, u Rimu, predao neka važna svjedočanstva o zlodjelima počinjenim od nacista i fašista u NDH, uključujući i okupiranu Dalmaciju.

Drugim riječima, Žika Stojković u svojoj “optužnici” postavlja pitanje (ili ultimatum): ako ti dokumenti doista postoje, neka ih Vatikan konačno iznese na vidjelo, pa da se vidi prava istina. To isto pitanje – ili taj isti zahtjev – danas postavljaju i srpski članovi Mješovite komisije koja razmatra “slučaj Stepinac”.

Kad sam, 11. ožujka 2009., upitao Živka Kustića zašto Vatikan ne želi objaviti neke superpovjerljive dokumente iz Drugoga svjetskog rata, ovako mi je odgovorio:

– Zato što se Vatikan ne igra. Stepinac je jasno rekao Ivanu Meštroviću da bi mu zbog toga (zbog same činjenice da je predao papi neka važna svjedočanstva o ustaškim zločinima u NDH – op. a.) skinuli glavu u Zagrebu. On je vrlo objektivno Vatikanu prikazao stanje u Hrvatskoj. Vatikan je znao da je stvar važna, uzeo to u račun i nije od toga pravio galamu. Pa nama nije do propagande, nego do djela!

Na pitanje što bi se, zapravo, dogodilo ako bi Vatikan to objavio, Kustić mi je odgovorio:

– Nije se moglo dogoditi da Vatikan to objavi. Zašto bi objavio? To se nije smatralo važnim za galamu i – gotovo. Nismo se mi borili za poene. Pazite, Vatikan, da kažem lakonski, dvije tisuće godina živi, i što će se s njima (sa Srbima – op. a.) natezati za dva pisma? Dajte, molim vas! Pa to su kilometri pisama u Vatikanu. Oni imaju tu malu, nek im Bog da zdravlje, Patrijaršijicu, pa nek se igraju sa svojim arhivima, ako ih imaju.

Pod točkom 6., Žika Stojković je u svom pamfletu citirao promemoriju nadbiskupa Stepinca odaslanu papi Piju XII. 18. travnja 1943. (također jedan nepouzdani dokument, objavljen u knjizi Viktora Novaka “Magnum crimen”, na kojem nedostaje Stepinčev vlastoručni potpis), u kojoj se Stepinac, navodno, pogrdno izražava o Srbima/pravoslavnima, upotrebljavajući sintagme poput “Valovi ortodoksnog i ofanzivnog bizantizma” itd. Živku Kustiću sam rekao da Srbe takvi izrazi vrijeđaju. Na to je ovako odgovorio:

– Pa mi se ne kunemo na svaku Stepinčevu rečenicu. Ja bih našao u Stepinčevim djelima još više problematičnih rečenica. Stepinac je bio čovjek, katolik, Hrvat, naobražen na svojoj razini, i nećemo svaku njegovu rečenicu braniti… Ni meni se ne sviđa da se ta riječ, “bizantizam”, rabi, jer, napokon, Ćiril i Metodije su nam došli s Bizanta i služili glagoljicu. Prema tome… Ali ta riječ, “bizantizam”, dobila je dojam njihove (srpske/pravoslavne – op. a.) ofenzive prema Zapadu, prema katolištvu. I zato ja mislim da nije bilo razborito to rabiti, ali je u onom trenutku povijesti, kad je trebalo u Vatikanu smirivati neke previše protuhrvatske stavove, Stepinac mogao možda ovim izrazom i pretjerati. Pa što onda?

Aleksandar VulinAleksandar Vulin, savjetnik srpskoga predsjednika Vučića, poslužio se Stojkovićevom “argumentacijom” da je Stepinac kao “vojni vikar” odgovoran za zločine nad Srbima u NDH, a patrijarh Irinej osobno je zatražio od pape Franje da nipošto Stepinca ne proglasi svetim

Jasenovačke žrtve

U jednoj od glavnih točaka svog pamfleta Stojković dotiče pitanje Jasenovca (kao i navodne krivnje Katoličke crkve u NDH za zločine počinjene u njemu) pa, među ostalim, kaže da je pod tim logorom ležalo “preko 700.000 duša”. Kad sam spomenuo tu brojku, Živko Kustić se jako uzbudio i rekao:

– 700 tisuća? To im nitko ozbiljan neće vjerovati, i to im je dokaz da su pogriješili. Ja ne znam koliko je ljudi u Jasenovcu poginulo, toliko nije, ali ja se ne kunem ni za ni protiv. Zašto napuhavaju to?

U točki 8. svog pamfleta Stojković hrvatske/ustaške zločine počinjene nad Srbima u NDH naziva genocidom, ali ide i mnogo dalje od toga. Po uzoru na pisca knjige “Magnum crimen” Viktora Novaka, pravim (ili najvećim) krivcem za te zločine ne imenuje (samo) ustaše i Pavelića, nego u cijelu priču uvlači i Katoličku crkvu oblikujući tezu da ih je ona smišljeno i planski pripremala godinama i desetljećima unaprijed. Pa kaže: “Genocid nad srpskim stanovništvom u NDH smišljeno je pripreman, dugoročno sračunat kao ‘povesni’ čin denacionalizacije, kao konačno istrebljenje pravoslavlja ‘preko Drine’ ognjem, mačem i unijaćenjem…”

Sam Dejan Medaković mi je za ovakvu tezu Žike Stojkovića rekao da je to “jedan jako užareni stav, u kojem ima jako mnogo i nekog ličnog, subjektivnog bola”, dok mi je Živko Kustić to ovako prokomentirao:

– Što je bilo, bilo je. I što sad? Hoću li se ja boriti za svaku budalu katoličku koja je mislila de će ih pokatoličiti? Ja mislim da je bilo u katoličkim krugovima primisli da se pravoslavni pokrste, odnosno prekrste, odnosno da se ubace u Katoličku crkvu, da to uglavnom nije uspjelo, i šteta što su se oko toga borili. Mnogi su katolici pogriješili u tome. Čuješ, zločin katoličkog Zapada prema pravoslavnom Istoku je tako grozno velik, ako ništa drugo osvajanje Zadra i na tom putu poslije osvajanje Carigrada i Bizantskog Carstva (Kustić je ovdje mislio na križarske ratove u srednjem vijeku – op. a.)… Sigurno je da je, koliko dosad znamo, u vojnom pogledu Zapad, katolički, učinio pravoslavnom Istoku puno više zla nego obrnuto. To je činjenica. Katolički Zapad je pobio Indijance u Americi, katolički Zapad je spalio tisuće, desetke tisuća vještica, katolički Zapad je palio dobre vjernike kao heretike, počevši od ovoga našega De Dominisa i Ivane Arške… Na katoličkom Zapadu je bilo puno, puno zločina. Što oni (Srbi – op. a.) hoće nama dokazati? To mi znamo.

U točki 9. Stojković ponovno izlazi s tezom/ultimatumom da se Katolička crkva mora pokajati zbog zločina počinjenih nad Srbima/pravoslavnima u Drugome svjetskom ratu. I to s ovakvom formulacijom, koja je zapravo sukus i glavna poanta njegova polemičkog pisma Glasu Koncila: “Da li se zvanična Rimokatolička crkva ikada, javnim ili tajnim aktom, ogradila od terora pokatoličavanja? Da li je ikojim kanonskim činom poništila obrede nasilja, priznala krivicu, tražila oproštaj i od mrtvih i od živih žrtava verskog pogroma. Odavanje pošte mučenicima u Jasenovcu shvatili smo, zato, kao priliku da se, pred licem istine o strahotama, otvore putevi razrešenja i razuma.”

Na to je Živko Kustić ovako odgovorio:

– Nismo iskoristili (tu priliku na koju skreće pozornost Stojković – op. a.). Ispustili smo. Pa šta? Treba da priznamo da smo nešto pogriješili? U redu, pogriješili smo. Tko da se kaje? Oni koji su pogriješili, ti su mrtvi. A Crkva, na čelu sa Stepincem, bila je relativno korektna. Svjetska javnost stala je na Stepinčevu stranu, i njihova je igra izgubljena. Kad Rimska kurija nešto proglasi, kad to učini papa koji se zove Ivan Pavao II., Poljak, i proglasi Stepinca ključem za razumijevanje položaja Crkve u Europi u to doba, koja je stala, kako kaže Ivan Pavao II., protiv nacizma i protiv fašizma i protiv komunizma, onda je gotovo. Stepinac je pobjednik, to je očito. I što ćemo dalje od toga? Stepinac će biti na oltarima, a oni će otići u stari papir!

“Srbi, međutim, žele reći da je papa Wojtyla trebao doći u Jasenovac i pokajati se za zločine počinjene nad Srbima u II. svjetskom ratu, ali da to nije učinio” – rekao sam Kustiću, na što mi je on odgovorio:

– Ne, nije mogao, jer su oni Jasenovac zlorabili i od njega napravili svoj mit, gdje se mi nismo imali razloga pokloniti. I to je sve. Pazi, Wojtyla je svjetski pobjednik.

Ante_Pavelić_and_Alojzije_Stepinac“Zna se da se Stepinac borio i protiv fašizma i protiv Pavelića i protiv Tita. Crkva je znala da će fašizam propasti i da je borba s njim trenutačna, a da je čeka strašna perspektiva dolaska komunizma”, rekao je Kustić u razgovoru s Hudelistom 2009.

Najava novih optužaba

U zaključnim rečenicama svojega pamfleta iz rujna 1979., Žika Stojković je pomalo čak i zaprijetio, poručivši – i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i cijelome hrvatskom narodu: “Nismo ni mi sve kazali” – čime je dao naslutiti da će u nekoj doglednoj budućnosti, prije ili kasnije, optužaba i inkriminacija biti još. I, kao što vidimo, to se sada, na određen način, i obistinjuje, ovaj put među srpskim (pravoslavnim) članovima Mješovite komisije koja razmatra “slučaj Stepinac”. Ovo što se događa danas, u biti nije ništa drugo nego (svojevrstan) nastavak one iste priče koju su prije 38 godina započeli, u listu Pravoslavlje, a u polemici s Glasom Koncila, episkop marčanski Danilo i intelektualac iz kruga Dobrice Ćosića Živorad Žika Stojković.

Na moje pitanje, vrlo direktno formulirano, mrzi li nadbiskupa Stepinca, Stojkovićev kolega i prijatelj, akademik SANU Dejan Medaković, odgovorio mi je, u jednome od naših beogradskih razgovora iz 2006.-2008.:

– Da, ja njega mrzim. Stepinac mi je razorio povjerenje koje sam, i zahvaljujući svom katoličkom odgoju, imao prema Katoličkoj crkvi. Stepinac mi je razorio sve. Kako da ga ne mrzim? Mene je Stepinac sablaznio. I mislim da je Stepinčeva beatifikacija bila fatalna greška onoga ludog Poljaka. On je popustio. Hrvati su “izboksali” to. Osobno Kuharić.

Tito i Jasenovac

Živko Kustić je tu temu ovako sumirao:

– Svim Srbima koji postavljaju pitanje zašto papa Wojtyla nije došao kleknuti u Jasenovac postavio bih protupitanje: a zašto Tito nikad nije pohodio Jasenovac? A znate li zašto nije? Tito je znao da se o Jasenovcu ne zna dovoljno da bi se moglo na to ići. Jasenovac je bio mit koji su Srbi izmislili. Pazite, strašno je jednoga ubiti, ali vjerojatno je broj žrtava deset puta bio povećan. Najmanje deset puta. I jedino što se tu objektivno moglo, moglo se šutjeti… Ta tko bi trebao iz Hrvatske ići tamo? Klanjati se? Moliti? Možemo ići moliti. Pa ja sam to i Tuđmanu rekao, pa se on onda naljutio: “Oprostite, ali onda se mora priznati i svima (ostalima – op. a.) koji su pobijeni poslije rata na tom istom mjestu, da idu tražiti svoje mrtve i da tamo pale svijeće i da mole za one koje su komunisti pobili…” Tito se u to nije htio plesti. Jasenovac je vrlo delikatna stvar, zato Tito i nije nikad išao u Jasenovac! S Jasenovcem se sve do danas manipulira. I ići u Jasenovac kajati se za katoličke grijehe, a to su bili ustaški grijesi… Ne može se Katolička crkva tamo ići kajati u ime hrvatskog naroda. S kojim pravom?

Rekao sam na to Živku Kustiću: “Srbi su se 1979. pitali, a i danas se, kao što vidimo, pitaju: zašto je papa Wojtyla u Auschwitzu kleknuo, a u Jasenovac nije došao kleknuti?” Odgovorio je:

– To znači da je u Auschwitzu situacija bila jasnija, a Jasenovac do danas nije jasan. Eto, kratko rečeno. Treba raščistiti povijesnu situaciju, da se zna na što se ide… Dok god Srbi barataju s onom cifrom (o 700.000 žrtava u Jasenovcu – op. a.), mi nemamo što s njima razgovarati. Ja mislim da je i 70 tisuća previše, ali dokle god se to smatra zločinom hrvatskog naroda ili katoličkog naroda, dotle mi tamo ne možemo ići.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: