Priča o dva mita o spasenju ljudskoga roda

Josip Supić

1. Grčki mit o Heraklu

Heraklo (Ἡρακλῆς, Hēraklēs), grčki je mitološki junak, poznat po velikoj snazi i

izdržljivosti; slavljen kao izuzetan smrtnik koji je, vršeći na izgled nemoguće radove,

stekao mjesto besmrtnika među olimpijskim bogovima. Njegovo je ime k nama stiglo

preko latinskoga Hercules; koristit ću, stoga, udomaćeno ime Herkul.

U poemi »Herkulov štit« koja se pripisuje pjesniku Hesiodu iz osmoga stoljeća prije

naše ere, nalazimo osnovu mita o Herkulu: bila je to želja »oca ljudi i bogova«,

Zeusa, roditi čovjeka koji će spasiti bogove i ljude od propasti.

I.

Poema počinje opisom ljepote i krijeposti Alkmene, Herkulove majke: »Sve je žene

nadmašivala ljepotom i stasom; u mudrosti i ćudorednosti nije joj bilo ravne. Iz

njezina lica i njezinih crnih očiju isijavala je čarobnost kao iz zlatom optočene

Afrodite. U svom je srcu poštovala svoga muža toliko koliko niti jedna žena prije nje.«

S mužem Amfitrionom skromno je živjela u Tebi. Njezin muž u jarosti i svađi oko

stada goveda ubio joj je oca, Elektirona; zbog kazne koju mu je nametnuo Zeus,

Afitrion nije smio uživati u ljubavnoj radosti s Alkmenom: nije mu bilo dopušteno da

joj se približi dok ne osveti smrt njezine braće; bojeći se Zeusa, Amfitrion je pohitao

izvršiti nametnuti mu zadak. Očito je to bio dio lukava Zeusova plana: dok je Amfitrion

bio u vojnom pohodu, noću se je Zeus spustio sa Olimpa prema Tebi, sjeo na vrh

obližnjega brijega, i, kako piše Hesiod, »isplanirao u srcu divne stvari«. Nastavlja

Hesiod: »Tako je, jedne noći, Zeus podijelio krevet i ljubav s kreposnom kćerkom

Elektirona i ispunio svoju želju.« Herkul, sin kralja bogova bio je začet.

Iste se je noći sa vojnoga pohoda vratio Amfitrion: požurio je k supruzi. Čitamo u

»Herkulovu štitu«: »Kao čovjek koji je radosno izbjegao nevolju, tešku bolest ili

okrutno ropstvo, tako je i Amfitrion, riješivši sve teške zadaće, stigao kući veseo i s

dobrodošlicom. Uživajući u darovima zlatom optočene Afrodite, čitavu je noć proveo

sa svojom skromnom ženom: ona je, nakon ljubavnih užitaka s bogom i čovjekom

rodila blizance.«

Iako braća, blizanci su bili različiti: onaj od sjedinjenja sa smrtnim čovjekom bio je

slabiji, dok je drugi, onaj od sjedinjenja sa Zeusom, moćni Herkul, bio zastrašujuće

snažan. Hera, Zeusova žena, uvrijeđena zbog nevjere i ljubomorna, dok je Herkul još

bio u kolijevci poslala je dvije zmije da ga usmrte; obje je Herkul ugušio djetinjim

ručicama.

Sa osamnaest godina ubio je lava koji je napadao Amfitrionove krave.

Po Zeusovu nalogu Hefest, bog kovača, osobno je napravio štit za Herkula: bilo je to

remek djelo od zlata, ukrašeno slonovačom i slitinom srebra i zlata i posebno

urešeno sitnim figuricama. Bog Hermes mu je napravio mač, luk i strijele dobio je od

Apolona.

II.

Jedno od prvih Herkulovih djela u korist čovječanstva bio je dvoboj sa Cinkusom,

despotom Tesalije. Cinkus je običavao pozvati goste na večeru i potom ih ubiti;

također je imao običaj zarobiti hodočasnike u Apolonov hram i oteti im poklone

namijenjene Apolonu. Izazvan na dvoboj, Herkul je ubio Cinkusa probivši mu vrat

svojim kopljem.

Herkul je, prema veoma zamršenom scenariju, dospio u službu svome bratiću

Euristeju, kralju Micene, Tirinsa i Argosa koji mu je, na nagovor Here, naredio

izvršitdvanaest teških i opasnih zadataka, onih po kojima je i najviše poznat: golim je

rukama ugušio Nemejskoga lava, koji je terorizirao ljude oko grada Nemeje; ubio je

Lernajansku Hidru, neman sa lavljom glavom i tijelom mnogih zmija, koja je sipala

otrovni plamen; uhvatio je Erimantijskoga vepra, ogromnu i divlju životinju i donio ga,

vezanih nogu, u Micenu nalogodavcu Euristeju; oprao je Augijeve staje koje su bile

pune stočnih ekskremenata koje su prijetile zdravlju ljudi; ubio je agresivne

Stimfalijske ptice koje su jele ljude; uhvatio je Diomedove kobile koje je vlasnik hranio

ljudskim mesom i predao ih Euristeju; pohvatao je stoku na otoku Eritiju koju su

čuvali: Gerion, div koji je imao tri tijela, Ortros-pas koji je imao dvije glave i zmijski

rep i Eurition, stočar, sin boga Aresa. Herkul je, likvidiravši svu trojicu, odagnao je

stoku. Na putu prema otoku Eritiju obilježio je tjesnac Gades, poznat kao Herkulovi

stupovi, današnji Gibraltar.

Niz drugih djela izvršio je Herkul: oslobodio je Prometeja, kažnjenoga zato što je

bogovima ukrao vatru i donio je ljudima; spustio se je u podzemni svijet kojim je

vladao bog Had i uhvatio troglavoga psa Kerbera. Sva djela koja je Herkul izvršio bila

su, po Zeusovoj zamisli, korisna ljudskomu rodu i spasila od propasti bogove i ljude.

2. Kršćanski mit o Isusu iz Nazareta

U biblijskoj knjizi Postanak (Genesis) nalazi se mit o Adamu i Evi, o tome kako ih je

Bog postavio u Edenski vrt i upozorio da ne jedu plod sa Stabla znanja dobra i zla:

budu li jeli, umrijet će. Zmija je, pak, nagovorila Evu da jedu plod sa toga stabla, jer

će u tom slučaju progledati i kao bogovi saznati što je dobro i zlo. Eva je pojela plod,

ponudila Adamu te je i on pojeo; naiđe Bog i, vidjevši da ga nisu poslušali, istjera ih iz

Edenskoga vrta: postali su smrtni a prijateljstvo između Boga i ljudi je puklo. (Mit o

zabrani uživanja ploda sa Stabla znanja dobra i zla daje naslutiti i opći stav Crkve

prema znanosti, ali ta tema nije predmet ove priče.)

Bibliju je kršćanstvo preuzelo, ukralo od Židova i sebe proglasilo njezinim jedinim

legitimnim nasljednikom i korisnikom.

Prema kršćanskom učenju Adam i Eva, budući nisu poslušali Boga, pali su u

đavolove pandže: time su učinili prvi, istočni grijeh i njihov je grijeh prešao na sve

ljude: svaki je čovjek rođen s grijehom.

Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima piše: »Neposluhom jednoga čovjeka mnogi su

učinjeni grješnima.« (Rimljanima 5, 18); »Preko jednoga čovjeka grijeh je došao na

svijet, a preko grijeha i smrt.« (Rimljanima 5, 12). Zaključuje apostol Pavao kako

zbog toga svaki čovjek ostaje „zarobljenikom grijeha“, nesposoban pomiriti se s

Bogom vlastitim nastojanjem. Na scenu kršćanstvo dovodi Isusa iz Nazareta: Isus

dobiva ulogu spasitelja i otkupitelja čovječanstva od grijeha, a mit o Isusu kao

spasitelju i otkupitelju postaje temeljem jedne nove religije, jedne nove ideologije.

I.

Isus iz Nazareta je, bez sumnje, postojao. Odrastao je, također van sumnje, u

Nazaretu i tamo stekao osnovna znanja iz Tore. Nazaret je u Galileji, u neposrednoj

blizini Sirije. Helenizam se je, kao opći pogled na svijet, probijao i u zatvorenu

sredinu kakva je bila ona židovska, dok je u Siriji upravo cvao i izravno djelovao na

susjednu Galileju. Jedna od osnovnih tečevina helenizma bila je rušenje granica,

teritorijalnih, društvenih, jezičnih, kulturoloških. Filozofska škola poznata kao

stoicizam, u čijoj je osnovi bilo učenje o jednakosti i bratstvu ljudi bez obzira na

položaj u društvu, o neuvjetovanoj ljubavi među ljudima, o kreposnom načinu života,

dala je pečat helenizmu.

U glavi mladoga, slabo obrazovana čovjeka kao što je bio Isus, smiješalo se je

učenje Biblije sa idejama stoicizma; kada tome dodamo tradicionalnu mistiku i

vrijeme u kojemu se je Isus pojavio, dobivamo pravu prizmu kroz koju treba

promatrati i ocijeniti Isusovo djelovanje. Njegov Govor na gori o blaženstvu

siromašnih, tužnih, poniznih, gladnih, onih čista srca, prognanih radi pravde, je odraz

tih utjecaja.

Nepravda, nejednakost među ljudima i siromaštvo stalno prate ljudsko društvo;

pratile su jednako i mladiće koji su slijedili Isusa, željeli su promjene i očekivali su ih

od Mesije; Isus je, a takvih nije nedostajalo u povijesti Židova ni prije ni poslije njega,

govorio o promjenama, o Kraljevstvu božjem. Grupa tih mladih ljudi, mahom

siromašnih i neobrazovanih ribara, koja ga je slijedila kao učitelja očito je njegove

riječi doživljavala kao poslane od Boga, a njega, Isusa, kao Mesiju, božjega

pomazanika, otkupitelja.

Tako smo došli do otkupitelja i spasitelja; ali od čega? Od nepravde vjerovali su

njegovi sljedbenici, od zla svakodnevnice. Javnim djelovanjem Isus je postao

otpadnik: vjerski starješine, sumnjajući u njegove namjere optužile su ga pred

vlastima: osuđen, razapet na križ, postao je mučenik. Nije Isus ni trena pomislio na

neku novu vjeru: ostao je Židov, a takvima su ostali i njegovi učenici. Za nastanak

nove vjere, kršćanstva, pobrinuo se je kontroverzni i poduzetni rimski građanin Pavao

iz Tarza.

II.

O Pavlu iz Tarza, samoproglašenom apostolu zna se samo ono što je o sebi samom

napisao; mnogo je praznima i izmišljaja u njegovoj biografiji što otvara mogućnost

zaključivanju da je Pavao postupao u interesu vlasti. Rimska je država bila otvorena

za sve religije: kako bi Rim osvojio neki teritorij, vjerski bi kult toga teritorija bio

uključen u rimski panteon. Monoteisti Židovi, štovatelji Jahve, nisu prihvatili rimsku

otvorenost i nisu se uklopili u opći rimski sustav: završilo je to židovskom pobunom,

ratom i razaranjem hrama u Jeruzalemu.

Židova, pretežno siromašnih, bilo je mnogo u dijaspori, u Siriji, Grčkoj i u Rimu i

Pavao je djelovao među njima ne bi li ih se vjerski primirilo i neutraliziralo: helenista

po nazoru, propovijedao je, suprotno židovstvu univerzalizam, napuštanje

obrezivanja i židovskih običaja u ishrani. Mit je bio književna vrsta vremena i najlakši

put k neobrazovanima i, k tome, siromašnima.

I među Židove u dijaspori došla je vijest o Isusu, njegovom učenju i smrti: Pavao i

evanđelisti su se pobrinuli da Isusovo podrijetlo, rođenje i život dobiju karakter mita:

Isus je božji sin rođen od djevice; Isus je rođen u štalici, posjetili su ga magi sa

istoka; hodao je na vodi u Galilejskom jezeru; izliječio je gubavce; oživio umrloga

Lazara; pretvorio vodu i vino; uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.

Indikativno je što u Aleksandriji, tadašnjem središtu trgovine i znanja, gradu u

kojemu je bila i najveća koncentracija Židova u dijaspori, nema ni traga Pavlovu

djelovanju. Tamošnji su Židovi bili i bogati i obrazovani i nije im se moglo

propovijedati mitove.

+++++

Na razini simbola Herkul je, prema Zeusovoj zamisli, koristio čovječanstvu i spasio

ga od propasti; mit o Herkulu i njegovim pothvatima ostao je i dalje samo mit;

pamtimo ga kao odraz jedne kulture, kulture koja je u središtu imala čovjeka sa svim

njegovim vrlinama i manama, čovjeka kome je smisao života bio u slobodi, ljepoti i

užicima koje je život pružao: Herkul je plod jednoga od najljepših životnih užitaka,

ljubavnoga sjedinjenja muškarca i žene. S druge strane, mit o strogom apsolutisti, o

judeo-kršćanskom Bogu i njegovu izgonu Adama i Eve iz Edenskoga vrta, kršćanski

mit o grijehu i otkupljenju čovječanstva od grijeha kojega nije počinilo, mit o rođenju

spasitelja i otkupitelja, Isusa iz Nazareta, nema ničega ljudskoga: iako je, poput

svakog čovjeka, začet u ljubavnom zanosu, prema mitu, Isus nije plod ljubavi:

njegova je majka začela poput programirana robota: božji joj je poslanik saopćio da

je trudna. Crkva je fizikalno i biološki neodrživom mitu dala značenje realnoga

događaja, stoljećima ga racionalizira te ga proglasila dogmom: mit je postao

osnovicom ideologije prožete prijetnjom, strahom i mržnjom prema različitosti. Mit o

Isusu tuđ je duhu slobode, odraz je kulture sputanosti i podređenosti čovjeka i

njegova života priči o nadgrobnom životu, o životu poslije smrti: spasenja i otkupljenja

čovječanstva nije bilo čak niti na simboličkoj razini: nije bilo ni grijeha.

U Novalji, 31. kolovoza 2017.