ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Inkvizicija i ratovi » PETA ZAPOVIJED / U proteklim epohama katolička crkva je dopuštala krenuti u »sveti« rat, da se inovjernike ili prisilno pokrsti ili ubije. To se dogodilo npr. Židovima u dolini Rajne i kršćanskim Mađarima i Sarecenima od franačke vojske u prvom križarskom ratu. To se dogodilo također i u vrijeme otkrivanja Južne Amerike stotinama tisuća Indijanaca. To se dogodilo i u 20. stoljeću kada su balkanske države trebale biti naseljene samo »kršćanima«. Ubijalo se i pljačkalo – i to tobože u ime Kristovo.

PETA ZAPOVIJED / U proteklim epohama katolička crkva je dopuštala krenuti u »sveti« rat, da se inovjernike ili prisilno pokrsti ili ubije. To se dogodilo npr. Židovima u dolini Rajne i kršćanskim Mađarima i Sarecenima od franačke vojske u prvom križarskom ratu. To se dogodilo također i u vrijeme otkrivanja Južne Amerike stotinama tisuća Indijanaca. To se dogodilo i u 20. stoljeću kada su balkanske države trebale biti naseljene samo »kršćanima«. Ubijalo se i pljačkalo – i to tobože u ime Kristovo.

krizaciU većini Biblija je doslovni prijevod pete zapovijedi jednostavan i jasan: »Ne ubij.«∗
Tako je i u »Scofieldovoj Bibliji«∗∗, u kojoj međutim jedna napomena glasi: »Hebrejski jezik upotrebljava različite riječi za izražavanje pojma ‚ubiti’. Glagol koji se ovdje upotrebljava je jedna naročita riječ koja može značiti samo ubojstvo i ukazuje uvijek na namjerno ubijanje.«
U jedinstvenom prijevodu protestantske i katoličke crkve to je već »službeno«. Tamo se sada kaže: »Ne ubij namjerno.«


To pokreće pitanja. Što je sada ispravno? Je li sada: »Ne ubij« ili »Ne ubij namjerno«? Kako se trebamo mi kao kršćani ponašati?
Gore navedena napomena iz Scofieldove Biblije kaže da ne smijemo ubijati s predumišljajem. U pogledu na životinjski svijet ova zapovijed neubijanja s predumišljajem imala bi smisla, jer kuda god mi ljudi zakoračimo pod našim su nogama mnoge, dijelom sićušne životinje. Mi zgazimo nekoliko životinja, no to ne činimo s predumišljajem. Naslonimo li se na drvo, ubit ćemo pritom također nekoliko malih životinja; mi ih ne vidimo, dakle to ne činimo hotimično. No želimo li ubiti čovjeka, tada ćemo to učiniti s predumišljajem. A to je u općem rječniku ništa drugo nego umorstvo. Dakle ubijanje je, točnije uzevši, isto što i usmrćivanje.
Pogledamo li pobliže u stanje stvari, spoznat ćemo: Ako jedan čovjek ubije drugoga, tada je on prije toga imao određene misli, a misli su snage. Mi doduše ne vidimo misli, no one su energije, realnosti, i djeluju. Na primjer u ratu imamo misli straha: Neprijatelj – tako nazivamo našeg brata – mogao bi nas ubiti. Dakle, ubijmo ga mi prvi. Ako je netko vojnik on mora razmišljati o tome da će ubijati; jer vojnik uči i vježba ubijanje kako bi ga zatim činio.
Zagovara li neka institucija rat, kao npr. katolička institucija ili protestantska institucija, tada nije ni čudno da joj jedna napomena u knjizi, kao ova u Scofieldovoj Bibliji, dolazi kao naručena.
Ubijanje ili namjerno ubijanje – svatko zna: Tko ide u rat, taj će pod okolnostima ubiti svog brata. Budući da nam je Isus iz Nazareta navijestio da smo svi braća i sestre, djeca j e d n o g Oca, to je jednostavno bratoubojstvo – bilo to usmrćivanje ili ubijanje.
Pitanje za Vas, dragi čitatelju: Postoji li za Vas razlika da li ste ubijeni ili namjerno ubijeni? Vjerojatno ne, jer mrtav je mrtav.
Ako smo istinski kršćani moramo si postaviti pitanje: Što bi Isus na ovo rekao? On je rekao Petru kada je ovaj odsjekao uho jednom vojniku: »Stavi svoj mač u korice«, i Isus je izliječio uho. Zašto? »Ne činite nikome nasilje ili nepravdu«.
Isus je po smislu rekao: »Tko se mača laća, od mača će i poginuti.« Prema tome vrijedi: Tko uzme pištolj i ubije svog brata, bit će isto tako ubijen hicem iz pištolja – osim ako teži za milošću Božjom, dopusti da njegova savjest govori i očisti svoju krivicu od sveg srca. Kažemo li međutim otpočetka: »Ubit ću danas svog brata koji je moj neprijatelj – pa sutra to mogu očistiti«, tada nam to neće pomoći.

Nasilje izaziva uvijek ponovno nasilje. Mi spoznajemo besmislenost ratova. Tamo se kaže: Vojnici se šalju u rat da bi bio mir. – No može li se oružjem, puškama i ubijanjem naših bližnjih uspostaviti mir?

Mi znamo da se sve griješno što izlazi iz nas, ponovno vraća na nas. Strah našeg bližnjeg koji osjeća metak u srcu i osjeća da mora umrijeti, njegova bol, mnoge njegove misli, njegova mržnja, njegova želja za osvetom – sve to su energije koje se ne gube. One negdje padaju; dijelom u onoga koji umire, jer on je također bio vojnik. On uzima taj dio negativnih energija kao opterećenje u carstva duša, a najčešće i u sljedeći zemaljski život. Čuvstva i misli umirućeg padaju i na počinitelja. Počinitelj je hotimično ubio, jer on je prije znao da će kao vojnik ubijati.
Što u ovom životu nije izmireno vodi nas u daljnjim zemaljskim životima u slične situacije. Mi ćemo se npr. roditi u zemlji u kojoj vlada rat. Preko kotača ponovnog rađanja dolaze počinitelj i žrtva uvijek nanovo zajedno. Uvijek nanovo oni su počinitelj i žrtva, neprijatelji – dok si jednom ne pruže ruke i sklope mir među sobom. Krivica, koja ih oboje međusobno veže, gotovo međusobno prikiva lancima, očistit će se i razriješiti jedino uzajamnom molbom za oproštenje i opraštanjem.
Kotač ponovnog utjelovljenja, činjenica reinkarnacije, u mnogim događajima našeg današnjeg vremena postaje jasno vidljiva. Sve je energija, a energija se ne gubi. U ratovima npr. aktivira se ogroman val nagomilanih negativnih energija, neočišćeni potencijal grijeha mnogih ljudi, koji se – možda stoljećima – skupljao i izgrađivao.
U Bibliji piše: »Što čovjek sije, to će i žeti«. Sijemo li dakle smrt, tako što našeg bližnjeg s predumišljajem ubijemo, tada ćemo i mi na ovaj način požnjeti smrt, ukoliko svoje uzroke pravovremeno ne prepoznamo, ne očistimo ih pomoću milosti Božje i više ne ponavljamo. Tako nas je Isus učio.
Kotač ponovnog rađanja okreće se i dovodi u tijelo uvijek one duše, koje su na sebe natovarile krivicu i nisu je razriješile. Pratimo li unazad najrazličitije ratove u ovom svijetu, spoznajemo da se slični ratovi uvijek nanovo rasplamsavaju u istim ili susjednim zemljama. Zašto? Jer uzroci nisu očišćeni; oni djeluju.
Bog je preko Mojsija dao zapovijed: »Ne ubij.« Zašto je dakle ovo mjesto u Bibliji u novije vrijeme krivotvoreno riječima »Ne ubij namjerno«? Pogledajmo iza toga. Sljedeće objašnjenje je vjerojatno:
Obje crkve, koje su to krivotvorenje izvršile, zagovaraju rat. Preinačenjem pete zapovijedi sada imaju za to biblijsko opravdanje, jer po njihovom uvjerenju umorstvo jednog čovjeka u ratu je »samo« ubijanje a ne namjerno ubijanje. Budući je sad ubijanje odnedavno dopušteno, smjelo bi se prema tome bez razmišljanja ratovati i u ratu ljude ubijati.
Pogledajmo dublje u povezanosti i prepoznat ćemo i ovdje kotač ponovnog utjelovljenja, reinkarnaciju. U proteklim epohama katolička crkva je dopuštala krenuti u »sveti« rat, da se inovjernike ili prisilno pokrsti ili ubije. To se dogodilo npr. Židovima u dolini Rajne i kršćanskim Mađarima i Sarecenima od franačke vojske u prvom križarskom ratu. To se dogodilo također i u vrijeme otkrivanja Južne Amerike stotinama tisuća Indijanaca. To se dogodilo i u 20. stoljeću kada su balkanske države trebale biti naseljene samo »kršćanima«. Ubijalo se i pljačkalo – i to tobože u ime Kristovo.
U dušama tadašnjih počinitelja, ukoliko se nisu preobratili, i dalje postoji ovaj masivni negativni potencijal. Dakle, mnogi današnji crkveni poglavari, koji su pod okolnostima bili utjelovljeni u tadašnje vrijeme i sudjelovali u takozvanom svetom ratu, imaju to još u svojoj duši. Budući je to još u duši, možda se riječ »ubijanje« pokreće u ponekom od takozvanih crkvenih kneževa. Dolaze mu misli i čuvstva. No umjesto da prepozna svoje misli i čuvstva i da ih s Kristom očisti, on predlaže da u ratu bude dozvoljeno ubijanje, jer je i u »svetom« ratu bilo dozvoljeno.
Namjerno ubijanje, dakle takozvano svjesno ubijanje, klanje, već je tada spadalo pod zapovijed »Ne ubij«. Što se uistinu dogodilo? Kako su bili inovjernici ubijeni?

Kako je bilo Germanima?: Ili pokršteni – ili odrubljena glava! A kako je bilo Indijancima?: Ili »s nama, kršćanima« – ili u »pakao«! A kako je bilo hereticima?: Ili u crkvu – ili u smrt! Izrugivani, osakaćeni, poklani, spaljeni na stotine tisuća, na milione – od koga?
Kotač reinkarnacije se okreće. Iste duše dolaze ponovno u druga ljudska tijela. Kamo? Tamo kamo ih odvlači njihovo opterećenje duše.
Postavimo si još jednom pitanje: Da li je to sada bilo usmrćivanje ili ubijanje? I: što bismo radije bili: ubijeni ili namjerno ubijeni?
Oboje znači: mrtvi. Život je svjesno oduzet.

Odlomak iz knjige: Deset Božjih zapovijedi, Život prakršćana – Univerzalni život

Pripremio: Aris Kostadinov

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: