ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Papinstva i zločini » Jeste li znali – Crkva sudjelovala u smaknućima!?

Jeste li znali – Crkva sudjelovala u smaknućima!?

 

Mastro_TittaMaestro Titta ( nadimak – Giovanni Battiste Bugattia) nadimak nudi smrt za osuđenog zatvorenika prije izvršenja smaknuća. Od drvorezbina iz 19. stoljeća.

U Rimskom carstvu su kršćani tijekom tristo godina bili sustavno proganjani. U to vrijeme kršćani su odbijali bilo kakav oblik nasilja koji je rezultirao usmrćivanjem. Ali, nakon što je Konstantin I. 313. godine službeno dopustio kršćanstvo i ono je 380. godine postalo državnom religijom, provođenje smrtne kazne od strane carstva nije opadalo, već je naprotiv raslo, a crkva je u tome sada aktivno sudjelovala. Rimokatolička crkva opravdavala je smrtnu kaznu protiv pogana. Istočno Rimsko carstvo od osmog stoljeća postupno je reduciralo provođenje smrtne kazne i zamjenjivalo kaznama poput odsijecanja noseva i ušiju da bi na taj način proveli jednu vrstu pedagoškog utjecaja na populaciju.U kasnijem srednjem vijeku, kada su postupno sve više bili ugroženi moć, položaj i monopol pape, careva i plemstva rasla je i učestalost smaknuća i njihova okrutnost. Tome su najviše pridonijeli lov na vještice te inkvizicija.

Tek u 18. stoljeću razvila se opozicija smrtnoj kazni, a tome je znatno doprinjeo i talijanski književnik Cesare Becaria sa svojim djelom O zločinima i kaznama u kojem je isticao da je važno prevenirati zločine putem učinkovitog pravnog sustava te dobrih zakona. Francuska revolucija je također uvelike doprinjela razvoju ljudskih prava i sloboda. U 19. i 20. stoljeću sve više filozofa i književnika zalaže se za ukidanje smrtne kazne. Formiraju se različite međunarodne organizacije kao Ujedinjeni narodi za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, širenje tolerancije i promicanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka, te mnoge nevladine organizacije koje obavljaju djelatnosti od javnog interesa, odnosno djeluju za opće dobro.U posljednih tisuću godina, ljudsko društvo je jako napredovalo na području tehnologije ali je na psihološkom profilu ostalo gotovo jednako. I danas ljudi provode iste navike, organizacije društva su identične, zabavljaju se na identičan način, a niti način razmišljanja nije se mnogo promijenio. Do kasnog srednjeg vijeka to su bila pojedinačna pogubljenja: razapinjanja, nabijanja na kolac, giljotiranja, spaljivanja na lomači – sve dok se u posljednjih tristotinjak godina nije pribjeglo masovnim pogubljenjima čitavih naroda, poznatim pod nazivom – genocid, koji je bio rezultat ideološke presude raznih politika. Dvadeseto stoljeće će po tome biti posebno zapamćeno.

Giovanni Battista Bugatti službeni je izvršitelj (čitaj: krvnik) za Papinske države od 1796. do 1865. godine. Bio je najdulji službenik u državama i bio je nadimak Mastro Titta, rimska korupcija maestro di giustizia ili majstor pravde. U dobi od 85 godina papa Pio IX ga je umirovio sa mjesečnom mirovinom od 30 škuda.

Izvor: Wikipedija

Izvor: Katolik: Smrtna kazna

Last update on 01/08/2013

Danas se mnogi crkveni dužnosnici zalažu za ukidanje smrtne kazne, te nije ni čudo što su mnogi katolici uvjereni kako se službena Crkva protivi smrtnoj kazni. Međutim, službeni stav Crkve nije se promijenio u odnosu na ranije stajalište po tom pitanju. Točnije rečeno, Crkva je uvijek dozvoljavala primjenu smrtne kazne. Odmah na početku još da kažemo, kako bi se uklonili nesporazumi, da katolici mogu zagovarati ukidanje smrtne kazne isto tako kao što se mogu i zalagati za nju. Drugim riječima, opredjeljenje za ili protiv smrtne kazne, stvar je savjesti i slobodnog izbora pojedinca.

Sigurno da prvi kršćani nisu imali ništa protiv smrtne kazne. Oni, na primjer, jednodušno odobravaju smrtnu kaznu koja ja zadesila Ananiju i Safiru zbog prijevare (Dj 5, 1-11). A kada sv. Pavao upozorava da je vladaru vlast dana od Boga, te stoga vladar ‘ne nosi mača uzalud’, očito da na umu ima smrtnu kaznu (Rim 13, 4). Neki od crkvenih otaca su bili protiv smrtne kazne, ali dva najveća teologa sv. Augustina i sv. Toma Akvinski su pisali u prilog smrtne kazne.1 Tradicionalan nauk Crkve drži da država u određenim okolnostima ima pravo na primjenu smrtne kazne. Legitimnost smrtne kazne je u povijesti Crkve često bilo potvrđivana i u papinim izjavama. Najizrazitiji primjeri su izjave papa Inocenta I. 405. god.,2 Inocenta III. 1208. god.,3 i u skorije vrijeme Lava XIII.4 i Pija XII.5 Tridentski katekizam također naučava da civilna vlast ima legitimno pravo izvršiti smrtnu kaznu.6

Crkva je uvijek naučavala da država, u određenim okolnostima, ima pravo odrediti smrtnu kaznu za kriminalce. Kada je u pitanju kazna, pa tako i smrtna kazna, tradicionalni nauk Crkve uvijek prepoznaje tri svrhe, i to:

1. obrana društva od kriminalca

2. rehabilitacija kriminalca

3. odmazda (pravedna kazna, a ne osveta)

Današnji katekizam potvrđuje trostruku svrhovitost kazne i na prvo mjesto stavlja odmazdu, tj. popravak štete: “Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne razmjerne težini prijestupa. Prvi je cilj kazni popraviti nered prouzročen zlodjelom. Kad je krivac dragovoljno prihvaća, kazna ima vrijednost zadovoljštine. Osim toga, cilj je kazni štititi javni red i osobnu sigurnost. Napokon kazna ima ljekovitu vrijednost: u granicama mogućnosti, treba pridonijeti popravku krivca” (KKC 2266).

Međutim, dok se u preliminarnoj verziji katekizma (1992., hrvatsko izdanje: 1994. Hrvatska biskupska konferencija – Libreria editrice vaticana) smrtna kazna spominje u sklopu trostruke svrhovitosti kazne u članku 2266, u konačnoj verziji (1997.) o smrtnoj kazni se govori u članku 2267, gdje se ona doduše dopušta, ali samo u slučaju da je to jedini način obrane ljudskog života. Odmazda, kao legitimno pravo naknade, se ne spominje. Osim toga, izjave pape Ivana Pavla II u enciklici Evangelium vitae (publicirane 1995. god.) pokazuju nesklonost prema smrtnoj kazni. U Evangelium vitae papa kaže da država ne bi trebala provoditi smrtnu kaznu “osim u slučajevima apsolutne potrebe: drugim riječima, kada ne bi bilo moguće na drugi način obraniti društvo” (EV 56). Dio teksta iz Evangelium vitae, gdje papa kaže da su takvi slučajevi zbog napretka u kaznenom sustavu, “vrlo rijetki, ako ne praktički i nepostojeći” citiran je i u članku 2267.

Ključno pitanje je da li su ove najnovije izjave Crkve Naučiteljice u suprotnosti s prijašnjim naukom Crkve o troslojnoj svrhovitosti kazne, još točnije, da li se trostruka svrhovitost kazne može primijeniti i na smrtnu kaznu. Kardinal Avery Dulles s pravom tvrdi, kada bi papa porekao da svrha smrtne kazne može biti izvršavanje retributivne pravde, onda bi ne samo odbacio dvijetisućljetno učenje Crkve, već bi i demantirao nauk prijašnjih papa i proturječio Svetom pismu.7 Međutim, Dulles, kao i većina teologa, ne misli da Crkva Naučiteljica s novim izjavama niječe tradicionalno učenje Crkve po pitanju smrtne kazne, već da se radi o ‘osobnoj prosudbi’ pape, kako uslijed poboljšanja u kaznenom sustavu danas smrtna kazna praktično nije potrebna. Katolici su obvezni prihvatiti službeni nauk Crkve po pitanju vjere i morala, ali ne i osobne prosudbe crkvenih dužnosnika, pa bile one dolazile i od pape. No, većina teologa će se zato složiti da nije bilo baš razborito osobnu prosudbu pape staviti u tekst katekizma, koji se mahom bavi doktrinarnim pitanjima.

Iako ovo objašnjenje rješava navodni konflikt između dvije verzije Katekizma, i dalje ostaje nedorečeno je li izvršenje smrtne kazne radi postizanja retributivne pravde legitimno. Naime, u članku 2267 kao opravdanje mogućeg izvršenja kazne navodi se samo slučaj kada je to “jedini mogući način učinkovite obrane ljudskog života”. Ako bi se članak 2267 gledao izolirano, izgleda da je obrana ljudskog života jedino opravdanje za smrtnu kaznu, tj. odmazda je implicitno isključena kao legitimna svrha smrtne kazne. Ako se pak ovaj članak gleda u kontekstu cijelog poglavlja o legitimnoj obrani, onda bi se moglo doći do zaključka da se odmazda, kao jedna od tri svrhe, implicitno odnosi i na smrtnu kaznu, obzirom da se u prethodnom članku 2266 obrazlaže tradicionalni nauk Crkve o trostrukoj svrhovitosti kazne.

U svakom slučaju, Crkva nikada nije naučavala da država u svom kaznenom sustavu mora predvidjeti smrtnu kaznu, niti da ne smije. Drugim riječima, uvijek je dopuštala (a ne obvezivala) smrtnu kaznu u određenim uvjetima. Stoga, katolik se može zalagati za ukidanje smrtne kazne, isto tako kao što se može zalagati i za njeno provođenje, kakav je slučaj sa znatnim brojem katolika u zemljama gdje se još uvijek vode rasprave o tome da li treba smrtnu kaznu ostaviti u kaznenom sustavu.

Ivan Poljaković

Papa Franjo održao govor skupini pravnikâ, članova Međunarodne udruge za kazneno pravo, koje je 23. listopada 2014. primio u audijenciju, pri tome se založio za ukidanje smrtne kazne u svijetu.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: