ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Korijeni zločina u vjerskim institucijama » Stepinac je tolerirao genocid, jesmo li mi bolji od njega?

Stepinac je tolerirao genocid, jesmo li mi bolji od njega?

Oglasi

Papa Pije XII u Berlinu, 1927, foto: Keystone/GettyPapa-Pije-XII-u-Berlinu-foto-Keystone-Getty

U razgovoru pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskupom Buenos Airesa (naravno, i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74) Papa kaže, odgovarajući na argument rabina Skorke, da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže.

To kaže baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust, D. P.) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII, D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.”

Kako Papu poznajem, a poznajem ga tako da smo se susretali u hodnicima i učionicama isusovačkog fakulteta kojim je bio rektorom 1986. kada sam krenuo u fratarski život, mogu reći da mu se ne sviđa kultura tajni, biljka koja se pedantno zalijeva i uzgaja iza vatikanskih zidina, odnosno da ono što je rekao prijatelju Skorki nije bilo neobavezno čavrljanje, već plan ili žarka želja koju konačno može ostvariti.

Papa Franjo želi ”istinu”, dakle onu vrlo klisku istinu o polemičnim odnosima pape Pija XII. s nacistima. Prema informacijama kojima raspolažem već je digitalizirano sve ono što se tiče optužbi protiv Pacellija – da je šutio za vrijeme holokausta ne bi li izbjegao žešći sukob s Hitlerom i time pogoršao položaj katolika na području Trećeg Reicha. Uvjeren sam da će se ta arhiva otvoriti za trajanje ovoga pontifikata.

Tada ćemo saznati i nešto više istine o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu za kojeg je njegov nasljednik kardinal Josip Bozanić, propovijedajući 30. kolovoza na Trsatu povodom 300. obljetnice krunidbe ”čudotvorne” slike Majke Božje Trsatske (zapravo držeći sat ”političkog vaspitanja”), kazao da je ”Blaženi Alojzije Stepinac u teškim vremenima nosio križ hrvatske nacije”.

Bozanić ponavlja mantru hagiografskog, ali ne i historiografskog pogleda na Stepinca i kaže da je ”posjedovao rijetku jasnoću i smisao za praktičnu primjenu načela kako pomoći onima koji su bili u životnoj opasnosti tijekom ratnih previranja.”

Za propagandistu Bozanića je Stepinac bio ”Božjom milošću (u toliko) prosvijetljenoj ravnoteži” da ”ostaje primjer i uzor”.

Bozanić je uzurpirao homiliju koja je trebala biti posvećena mariološkim pitanjima da bi pojasnio zašto je papa Franjo izašao u susret Srpskoj pravoslavnoj crkvi i stavio proces Stepinčeve kanonizacije na čekanje. Zloupotrijebio je, kažem, jer Bozanić tvrdi da je već sve u vezi Stepinca poznato i ”dogotovljeno”. Ako je tako, zašto onda Papa prihvaća inicijativu patrijarha Irineja da se ”raspravlja o Stepincu”?

Je li to samo zato da se sačuvaju ili poboljšaju ekumenski odnosi time da se dozvoli SPC-u da sagleda dokumentaciju koja je priređena za Stepinčevu beatifikaciju 1998. pa da se pristupi činu kanonizacije sa što manje svađa između Beograda i Zagreba?

Mene ta argumentacija ne zadovoljava. Meni se čini da je papi Franji laknulo kada je lani u lipnju dobio pismo iz Beograda. Ima sada razlog da kantom hladne vode ohladi usijane glave hrvatskog episkopata.

Bergoglio je svjestan delikatnosti ovog pitanja i potičući osnivanje mješovite katoličko-pravoslavne komisije stavio ga je na neodređeno dugo čekanje. Na svojevrsnu revalorizaciju, ali i na naknadno propitivanje cijeloga procesa u kontekstu proučavanja građe Pija XII. Naravno da hrvatsku upućenu publiku više zanima hoće li se Alojzije Stepinac izvući iz sjene problematičnog Pija XII.

S današnje distance Stepinčevi prijekori ustaškoj vladi mogu odavati dojam ”uskog shvaćanja”, ali su izvan sumnje svjedočanstva monstruozne dosljednosti rasističkih zakona NDH. Stepinac je, nema dvojbe, i o tome sam pisao puno puta, tolerirao genocid. Stepinčeva nada u ”humanost ustaša” i u to da će promijeniti ustaše neke je ljude navela da misle kako nadbiskup nije za rata dovoljno snažno protestirao protiv bezakonja.

Ja pak mislim da nije točno da je, kako to kaže Bozanić, Stepinac posjedovao ”rijetku jasnoću i smisao za praktičnu primjenu načela kako pomoći onima koji su bili u životnoj opasnosti tijekom ratnih previranja”. Smatram da je bio osoba insuficijentne političke inteligencije, a građa pokazuje da je bio kompromiser.

Godine 1938. papa Pijo XI. naređuje američkom isusovcu Johnu La Fargeu sastavljanje tijela buduće enciklike za osudu rasizma (koja bi se imala zvati ”Jedinstvo ljudskog roda”) te mu kaže da obavezno u fazi istraživanja i pisanja navrati Stepincu u Zagreb jer da taj pastir savršeno dobro shvaća opasnost nacizma i rasizma. To će La Farge i svjedočiti u svojim memoarima.

Enciklika neće biti objavljena jer Pijo XI. umire nekoliko dana prije planirane objave, a Pijo XII. je zaključava (može ju se pročitati u knjizi Georgesa Passelecqa i Bernarda Susheckyja ”Zatajena enciklika pape Pija XI. – Propuštena prigoda Crkve nasuprot antisemitizmu”, Zoro, Zagreb, 2011.). Elem, Stepinac 1938. ima širom otvorene oči, sve shvaća i razumije, a u travnju 1941. je slijep i politički glup da sljeplji i gluplji ne može biti.

Iako su njemački biskupi tri godine prije jasno osudili nacizam i rasizam te iako Stepinac vrlo dobro zna da su temelji ustaškog pokreta rasistički, filofašistički i pronacistički on piše ovako: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (istaknuo D.P.). Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Nadbiskup Stepinac u članku “S nadom u bolju budućnost”, Katolički list, broj 32/1941.).

Svojim je svećenicima i subraći u episkopatu 28. travnja 1941. Stepinac pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda (…) o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”

Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. I to je ta bolna istina koju Bozanić i kolege ne želi prihvatiti.

Ali, kada je riječ o politici pape Franje, Stepinac tu je manje važan. Objektivna valorizacija tog čovjeka, smatra kolega Marinko Čulić, govori da on nije bio klasični kolaborant ustaša, štoviše, znao im se suprotstavljati, možda i dovoljno za status blaženika koji ima, ali ne i za status sveca, za što ga se kandidira. Ali to i nije najbitnije; o svemu bi se dalo razborito razgovarati da iza toga ne stoji ovako ultimativno hrvatska Katolička crkva, koja je po mnogo čemu gora, ustašoidnija i kukavičkija od samoga Stepinca.

Tu je, naime, problem.

Papa mora na neki način doskočiti nagomilanim problemima tzv. ”Crkve u Hrvata”, Crkve koja se nije ogradila od ustaštva kako su to činili njemački biskupi od nacizma, Crkve koja i dalje prihvaća odlikovanje koji je Stepinac dobio od ustaških vlasti i to koncem 1944. (!), dakle, ”Red za zasluge – Velered sa zviezdom“ i to: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako u službenom glasilu NDH Narodne novine 1944. glasi odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.

Naravno, tog odlikovanja se Rimokatolička crkva u Hrvatskoj nikad nije odrekla ili od njega ogradila. To je tvrda i žalosna činjenica.

Govorimo o Crkvi koja bi uvodila pozdrav ”Za dom – spremni”.

Papa ima problem s Crkvom koja funkcionira kao bastion ostrašćenog pseudokršćanskog fundamentalizma, kojem je ”slučaj Stepinac” nova prilika za otkopavanje rovova prema nominalnoj braći u Kristu – pravoslavnim Srbima.

Hrvatsko društvo mora smoći snage i reći do kraja istinu o toj gorkoj činjenici svoje povijesti, ali i o drugim zločinima koji su učinjeni u ime drugih ideologija. Tada će i hrvatski narod zaliječiti ljagu što su joj nanijeli neki iz njegovih redova.

Ne jednom su crkvene vlasti kazale da je važno ”da istina dođe na vidjelo” i to ”ne ona istina koja će se prilagođavati nama”, nego ”ona koju ćemo poštovati, istina koja se proglašava u slobodi mišljenja”.

Upravo se to dogodilo u ovoj kolumni.

Kardinal Bozanić je na Trsatu kazao da je potrebno objektivno čitanje međuetničkih i međukonfesionalnih odnosa na ovim prostorima. U sav taj proces ulazi i inicijativa srpsko-pravoslavnog patrijarha Irineja koja mora pridonijeti boljem i širem upoznavanju istine o životu i djelu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Istina će nas osloboditi, reče Bozanić. Svakako, neka nas konačno oslobodi!

Pa ćemo onda moći odgovoriti na pitanje nad pitanjima: Jesmo li mi bolji od Alojzija Stepinca?

Autograf, 07.09.2015. Drago Pilsel

Peščanik.net, 07.09.2015.

 

Oglasi

1 komentar

  1. Danko kaže:

    Ako mi nismo bolji od njega, onda će nam ova država završiti kao i ona njegova. Svaki kršćanski vjernik bi trebao znati što u Bibliji stoji o nacionalnosti. “Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer sve vi svi jedno u Kristu Isusu.” kaže apostol Pavao u poslanici Galaćanima 3:28, kao i u poslanici Kološanima 3:11 “Gdje nema Grka ni Židova, obrezanja ni neobrezanja, barbara ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svima Krist.”
    Ali licemjernoj crkvi nije do Krista ni Božjih zapovijedi, kao ni Kristovih propovjedi na gori, već je crkva odavno postala politička organizacija koja je sama sebi svrha i cilj, da živi lagodno na grbači naroda i kontrolira i upravlja svima koji nemaju karaktera.
    Ljube zlato i srebro (žuto-bijelo je Vatikanska zastava), grade palače od oniksa, vože Mercedese, … a predstavljaju Krista koji “nije imao gdje glavu nasloniti” (Luka 9:58; Matej 8:20)
    Da i ne spominjem afere Karitasa, ili pedofilije koji se stalno svugdje otkrivaju. Ni koliko je samo poganskih elemenata u Stepinčevoj crkvi koja mrzi sve što se njoj ne klanja i njoj ne služi. Mogli bi se napisati tomovi knjiga.
    Samo bedast ili nepismen čovjek može još vjerovati da ta crkva predstavlja Boga na zemlji.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: