ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Dominik Petris

Današnjica svakog čovjeka opterećena je djelima prošlosti, htjeli to mi sebi priznati ili ne. No koja i kakva je to prošlost?

Dvije trećine čovječanstva je uvjereno  da su za naše današnje ponašanje i činjenje odgovorna  opterećenja tj. činovi iz prošlih inkarnacija koja su pohranjena u našoj duši i dubljim slojevima svijesti, odnosno podsvijesti i koji tamo čekaju da ih mi sami razriješimo.

 

Govorimo o stanju dijela kolektivne svijesti koja je i više nego upozoravajuća a rezultat je činjenično pitanje:

– da li poštujemo sami sebe kada dopuštamo da se stvari koje su predmet današnje teme odvijaju pred našim očima?

Pedofilija je općedruštveni problem koji prikriven, na marginama društva, otkriva pravo stanje u kojem se društvo nalazi. Otkriva i više od toga. Više je aspekata koji se u današnjoj temi mogu prepoznati: psihološki, religijski, društveno-ekonomski, povijesni, kulturološki i sociološki.

Najosjetljiviji dio ljudske svijesti traži vanjski izražaj kroz pripadnost religiji i posljedično crkvenim institucijama zbog prebacivanja dijela odgovornosti za vlastiti život te eventualne neuspjehe na instituciju i opravdanje za svoje skriveno iskrivljeno djelovanje koje se očituje kroz  poremećaj super-ega, kao bitno obilježje pedofilije.

Analize strukture ličnosti pokazuju da su to osobe kod kojih se radi o poremećaju u funkcioniranju super-ega, a korijeni se često nalaze u ranim odnosima u obitelji, ali i ranim traumatskim iskustvima.

Mnoge osobe s poremećajem spolnog identiteta postaju socijalno izolirane radi čega razvijaju osjećaj manje vrijednosti.

Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu.

Zlostavljanje djece je najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, te iz ove činjenice možemo razaznati razmjere zlostavljanja i metode kojima se služe moralno upitne institucije o kojima će ovdje biti  riječi. Iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji je društveni zadatak s kojim smo danas suočeni.

Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao “spremnika za otpuštanje vlastita otrova”: kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu. Pedofili prebacuju svoje loše osjećaje u dijete i koriste ga da bi sebe pročistili od potištenosti i ljutnje.

Djeca su osobito korisna kao spremnici za otrov kad odrasli osjećaju tjeskobu zbog nedavnog ili predstojećeg uspjeha. Uspjeh pobuđuje osvetu superega, a žrtvovanje djece radi umirivanja bogova – to jest, kažnjavajućih roditelja – povijesno, bilo je iznimno rasprostranjeno sredstvo za smanjivanje krivnje.

Pedofili su uglavnom normalnog intelektualnog statusa, ali im je poremećeno funkcioniranje u interpersonalnim odnosima s odraslima. Niske su socijalne zrelosti, niskog samopoštovanja i kontrole poriva, te slabih socijalnih vještina, te su često kruto religiozni. Usprkos tome, većina pedofila izvanredno funkcionira u mnogim područjima života.

Riječ “pedofilija” dolazi iz grčkog jezika: paidophilia (pais – dijete; philia – ljubav). Glover je još tridesetih godina 20. st. utvrdio da je pedofilska fantazija obrana od psihotičnog raspada. Pedofili se često osjećaju odbačenima od društva i prije no što sami počnu s pedofilskim radnjama, a pri sankcioniranju, često smatraju da im je društvo namijenilo veću kaznu nego što su je zaslužili.

Zabilježeno je da uzrok kasnijem parafiličnom ponašanju mogu biti obiteljski čimbenici (snažan lik često depresivne majke koja obiteljski život organizira na način da ulogu oca načini nepotrebnom gdje se istodobno dijete pretvara u osobu koja će se brinuti za majku, i ono kasnije zbog uskraćene ljubavi i normalnog djetinjstva ostvaruje osvetu putem seksualnog podražaja).

Ovdje prepoznajemo aspekt tipične slike uzroka pedofilije unutar klera: zajednička majka je Bogorodica uzdignuta na razinu božanstva, a problem super ega rješava se otpuštanjem frustracije na djeci. Međutim, budimo duboko svjesni onoga što nam je Isus o tome rekao:

„A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora!… jao onome po kome sablazan dolazi!“ (Evanđelje po Mateju 18,6-7).

Cijelo društvo treba osvijestiti ovaj problem i djelovati. Nismo svjesni tko nam odgaja djecu, tko samo riječima podržava učenje kojeg se u stvarnosti ne pridržava?

Gabriela Mistral nam je svojom izjavom ukazala na hitnost:

Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin
zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti “sutra”, oni traže “danas”.“

POVIJEST

Otkad počinju povijesni zapisi, dobro je dokumentirano široko rasprostranjeno spolno korištenje djece. Grčko i rimsko dijete živjelo je od svoje najranije dobi u atmosferi spolnog zlostavljanja

U nasljeđu današnjeg rimskog imperija zvanom Rimokatolička crkva prepoznajemo poganstvo i praksu „napuštanja djece od strane roditelja “ iz doba antike, uključivo sodomiziranje dječaka (čak i u samostanima). Praksa je nastavljena i u srednjem vijeku, i ne samo da je i dalje rasprostranjena, već je i ostala društveno prihvaćena. Djeca su prepuštena sama sebi i na meti su nezrelih muževa i žena koji su čak udruženi u „odgojne“ institucije ali pod paskom brige za ljudska prava i zlouporabe učenja koje nam je prenio sam Isus Krist.

Erotsko maltretiranje djece nastavilo se u kršćanskim vremenima, no tek nakon uvođenja svećeničke hijerarhije u crkvu koja prvotno kršćanstvo ponovo vraća poganskom načinu života koji je poznat po tjeskobi življenja s djetetom koje je bilo krcato religioznim roditeljskim projekcijama. Stoljeće za stoljećem djeca su zloupotrebljavana za projekcije odraslih. Javni protest bio je rijedak.

Do trinaestog stoljeća normalno je bilo (kao nekada u poganstvu) napuštanje djece preko zavjetnoj darovanja ili davanja male djece svećenstvu u samostanima za spolne i druge koristi.

Tek od tada na Zapadu su se pojavila prva negodovanja protiv pedofilije, objavljeni su prvi traktati o podizanju djece.

Crkveni moralisti, ali ne i visoki crkveni kler,  pomalo su počeli u to vrijeme upozoravati na činjenice seksualnog zlostavljanja djece od strane roditelja, dadilja i susjeda, ali ne i od svećenstva koje je svoje projekcije zadržalo do danas – ovakva situacija se može iščitati iz kriminalističke prakse današnjice.

CRKVENA POVIJEST

Prvi kršćani držali su se, razumljivo, židovskih nazora vezanih uz bračne odnose i spolnost. Osnovno pravilo: monogamni heteroseksualni odnos potvrđen u zajednici (vidi Pavlovu uputu). No, tijekom drugog-trećeg stoljeća počeo se razvijati monastički pokret: muškarci (kasnije i žene), možda oni koji su sebe prepoznali među onima koji se „odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga“, počeli su odlaziti u puste predjele, pojedinačno (Antun Pustinjak) ili u skupinama.

Uglavnom, sljedećih stoljeća njihov poganski utjecaj na poimanje ljudske spolnosti proširio se i na kršćanski svijet, poticala se apstinencija, a žene su se okrivljavale kao izvor iskušenja, „ulaz za đavla“ (Tertulijan) i slično. Celibat se malo pomalo počeo doživljavati kao mjerilo svetosti. Crkveni oci opravdavali su spolne aktivnosti jedino u svrhu prokreacije, a Augustin primjerice smatra da je čak i bračni seks obavljen s namjerom razmnožavanja – grijeh (jer donosi – uvijek suspektni – užitak).

Desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće na Zapadu je Crkvena hijerarhija pokušavala uvesti obavezu celibata za svećenike. Stvar, pogađate, nije išla glatko. Ali, uz dovoljno vremena i dovoljno pritiska…

Na koncilu održanom 315. raspravljalo se o problematici svećenika udovaca: mogu li se takvi ponovno oženiti? Propisano je da se takvima, pod prijetnjom gubitka službe, zabranjuje sklopiti novi brak. Papa Siricije (384.-399.) također se zalagao za suzdržavanje svećenikâ od odnosa sa ženama, čak i svojim vlastitim.

Stvar je poodmakla početkom drugog milenija, napose s Grgurom VII., papom od 1073. do 1085. Premda se ne može reći da je uveo celibat u Crkvu, uvelike je tome pridonio. Godine 1074. objavio je encikliku kojom je oslobodio vjernike poslušnosti biskupima koji bi dozvoljavali ređenje oženjenih svećenika, a sljedeće godine lišio je oženjene svećenike njihovih prihoda. Naposljetku, na Prvom lateranskom koncilu održanom 1123. apsolutno se zabranjuje svećenicima i đakonima petljanje s konkubinama i ženama općenito, odnosno, zabranjuje se živjeti sa ženom koja određenom svećeniku nije majka, sestra, teta ili slično tome. Također se svećenicima apsolutno zabranjuje bračna veza kao takva. Sve to u svrhu kontrole materijalnih dobara – nasljeđivanje nekretnina i pokretnina, općenito materijalnih dobara, a ne duhovnih vrijednosti, postalo bi problematično za majku Crkvu, koja bi se pod teretom nasljeđivanja mogla raspasti.

Teret nesklada u odnosima ravnopravnosti spolova u svim oblicima svećenstvo projicira na djecu kroz krajnje zločinačku zlouporabu.
DANAŠNJICA

Isus je rekao kako će sve tajne biti otkrivene, tako da danas imamo, samo nakratko nabrojene, sljedeće činjenice:

Amerika, Kanada, Njemačka, Hrvatska, Austrija, Irska, Meksiko, Argentina, Italija, Španjolska, Slovenija – samo je dio država u kojima već desetljećima tinja skriveni problem: oni koji poučavaju druge o etici i moralu sami se istog ne drže.

Na nedavnom susretu s engleskim biskupima Papa je rekao:  Zbog nekih gledišta zakonodavstvo doista krši naravni zakon na kojem se temelji jednakost svih ljudskih bića i pomoću kojega se ona jamči“.
Ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice Federico Lombardi istaknuo je kako se nikako ne može govoriti o miješanju Crkve u društvenu i političku dinamiku, nego o “dužnom i odvažnom očitovanju svojih stajališta u službi općega dobra“.

Po riječima Svete stolice sve je u službi općeg dobra. Zakonodavstvo krši zakon ali zakonodavci ga ne krše ako djeluju protivno istome? Nije li ovo još jednom krajnja dvoličnost pape?

Kao što vidimo, Rimokatolička crkva svoju je odgovornost stavila u ruke svoga vođe: nepogrješivoga, “svetog oca” pape.

Impresivan životopis današnjeg pape počinje članstvom u nacističkoj mladeži, prelazi u Katoličku crkvu iz koje sjeda na čelo sljednice srednjovjekovne inkvizicije gdje izdaje dokument kojim se štite pedofili.

Bivši čelnik „Kongregacije za nauk vjere“ [prije:„Sveta inkvizicija“, između ostalog radi u to vrijeme na zaštiti pedofila; naime papa Ivan XXIII, napravio je dokument, kojim naređuje striktnu šutnju u svim slučajevima seksualnog zlostavljanja od strane katoličkih svećenika. Također se u tom dokumentu naređuje žrtvama zlostavljanja, da o tome nikome ne govore […Biskupi su instruirani da istražuju ove slučajeve ‘u najvećoj tajnosti… ograničeni šutnjom… i svi… trebaju najstrože tajiti ono što „Sveta stolica“ smatra tajnom… pod prijetnjom ekskomunikacije’.]
Crkvenim kanonskim pravom iz 1983, predviđena kazna za pedofiliju je lišavanje crkvene dužnosti. Odnosno osoba postaje laik. A za prijavu seksualnog zlostavljanja predviđena kazna je ekskomunikacija!!!

Uviđate li srazmjer između djela i posljedice?!

Hoće li danas papa ekskomunicirati svećenike?
Drugim riječima progovorite li o pedofiliji unutar crkve „Sveti Otac“ vam prijeti ekskomunikacijom! 2001. godine papa je  poslao pismo svim biskupima (vezano uz slučajeve seksualnog zlostavljanja) da moraju nastaviti šutjeti o svemu što se događa! U Americi ne smiju surađivati sa saveznom policijom. Što se dalje događalo?

Umjesto da prijave zlostavljača crkva bi ih selila iz župe u župu! David Clohessy, direktor Udruge žrtava svećenika-pedofila u Bostonu, kazuje kako je uvelike narušena reputacija Katoličke crkve, te da se ne možemo zavaravati mišlju da su otkriveni slučajevi izvor problema. Oni su njegovi simptomi, ili simbol, no, nažalost, tajnovitost i prikrivanje još uvijek postoje.”

Raymond Flynn, bivši gradonačelnik Bostona i bivši američki veleposlanik u Vatikanu izjavio je za američku televiziju da Crkva mora poslušati pozive laika da provede reforme i preuzme odgovornost za postupke svećenika: “Dok napredujemo u zbrinjavanju žrtava i izliječenju, također trebamo provesti reforme u samoj crkvi, tako da se ono što se dogodilo žrtvama, ne bi dogodilo više nikada.”

Papa Benedikt XVI samo je riječima rehabilitirao žrtve i kritičare seksualnih klerikalnih zločina: «Zločini svećenika pedofila predstavljaju izdaju crkvenog svjedočenja i povjerenja.”

Prije dva dana na plenarnoj sjednici Pontifikalnog vijeća papa Benedikt XVI. izrazio je žaljenje zbog kršenja prava djece u Crkvi. Papa je na 20. obljetnici Međunarodne konvencije o pravima djeteta kazao kako je Crkva tijekom stoljeća po uzoru na Isusa Krista čuvala prava djece, ali su neki, na žalost, djelovali suprotno tome. Ovdje papa ne spominje pape, biskupe i svećenike, a trebao bi.

Papa Benedikt XVI. je za sredinu mjeseca zakazao susret u Vatikanu s katoličkim biskupima iz Irske zbog skandala u koji su uključeni irski svećenici. “To je ponašanje zbog kojeg Crkva ne prestaje žaliti i osuđivati ga”, rekao je Papa.

Isčitavamo još jednom dvoličnost pape koji za sve slučajeve zna već najmanje 30 godina, no tek pod pritiskom javnosti poduzima korake u Irskoj.

Ovo su riječi pape kojima osuđuje svoj kler, no ni riječi o materijalnoj zadovoljštini žrtvama! U društvu kao što je to crkveno koje najviše cijeni novac, upravo novčani izdatak može najefikasnije spriječiti odgojnu zapuštenost i učiniti posljedice pedofilije podnošljivijim i odgojnim.

Zbog javnosti crkva se bavi sama sobom, ali ne i djecom i njihovim problemima, što bi po njihovom učenju trebao biti prioritet. Žrtvama pedofila svećenika zauzvrat se nudi Očeva ljubav i Marijine suze.

Razaznajmo sami da li se radi o licemjerstvu ili o novom zločinu – obmani «sv-oca» u Vatikanu?

No, ovo priznanje tobožnjeg samozvanog «sv-oca» i namjesnika Boga na Zemlji obavezuje njega samog i sav kler njegove Crkve da, po učenju Isusa Krista, na kojeg se pozivaju, učine korake pokore i zadovoljštine, odnosno da za psihička i fizička zlodjela te klevetanja  samih žrtava i njihovih  roditelja, novinarima i kritičarima iskreno izraze pokajanje te zamole za javni oprost.

U Hrvatskoj je to moguće učiniti putem biskupskih pastirskih pisama i Glasa koncila, zatim nadoknade materijalnu štetu iz svoje bogate riznice, kao što je već to praksa u Americi i da to više ne čine.

Ne učine li to, tada će se s pravom moći pisati o tome,  da   hrvatska Katolička crkva a i sam papa, nakon što nisu slijedlii nauk Isusa Krista, sada ne slijede niti svoja javno data obećanja.

Vrijeme će pokazati čijeg su duha djeca – ne samo biskupi i svećenici nego i njihov poglavar papa Benedikt XVI? Izgleda kao da je kucnuo čas ispunjavanja proročkih riječi iz njihove Biblije; «Bog ne dopušta izrugivati svoje»? Pod zajednički nazivnik svih ljudskih prava, pa tako i prava na seksualno neiskorištavanje, možemo staviti Kristovo učenje i njegovo djelovanje primjerom u životu. Da li svećenstvo na čelu s papom poštuje ta ljudska prava?

Upitajmo hrvatski kler zašto su konsekventni u primjeni Biblije i crkvenog nauka kada treba narod, odnosno, državu prisiliti da im napuni blagajnu, a nisu kada se radi o njihovim opakim zločinima?

Sada ćemo pogledati film u produkciji BBC-a na ovu temu.

ČINJENICE

Znate li da pedofili svoje ponašanje ne smatraju nemoralnim niti štetnim i neće se zaustaviti u svojim namjerama dok god ne budu uhvaćeni?

Znate li da se oni mogu liječiti, ali nikada neće biti izliječeni jer je njihov seksualni afinitet uvijek bio i bit će baziran na djecu?

Znate li da pedofili imaju jednu od najvećih mogućnosti recidiva nakon odsluženja kazne ili liječenja?

Važno je reći da kod jednog počinitelja seksualnog delikta, naročito kod pedofilije, često ima puno žrtava, i da se takva djela često ponavljaju. Velike su i tamne brojke zlostavljanja.

Stvari su danas tako daleko dogurale da su pedofilski predatori navodno u tajnosti osnovali grupu na Facebooku s jasnim ciljem: doći do golišavih slika vaše djece.

Facebook statusima ovih dana generira važno upozorenje kako se nipošto ne smijete učlaniti u grupu “Postati roditelj je nešto najbolje što mi se desilo”.

O roditeljstvu pak najviše možete slušati u nedjeljnim propovijedima od onih koji po naravi stvari nikad roditelji nisu bili i ne smiju biti. Nije li van svake pameti da vas uči netko tko nema nikakva iskustva u roditeljstvu?

Pedofilski su predatori navodno u tajnosti osnovali naizgled nevinu grupu s jasnim ciljem stvaranja baze golišavih fotografija vaše djece.

U Njemačkoj ovih dana skandal s jezuitima pokazuje da ne samo da su učenici bili zlostavljani, već to i nije bila tajna. Bez obzira na to ZID ŠUTNJE obavijao je mračne strane ovih zlodjela. Žrtve nose sa sobom vrlo opterećujuća sjećanja i sada podižu svoj glas.

Proljetos je u Irskoj objavljen Izvještaj nezavisne Komisije za istragu zlostavljanja djece. Na užasavajućih 2575 stranica iznose se rezultati devetogodišnje istrage.

Evo što je o tome bio pisao Glas Koncila, navodeći riječi kardinala Seána Bradyja, nadbiskupa Armagha: „Izvještaj jasno pokazuje da je najranjivijoj djeci u društvu naneseno veliko zlo i bol. Izvještaj dokumentira katalog sramotne okrutnosti – zanemarivanje, fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje djece.  Djeca su zaslužila bolje, osobito od onih koji o njima skrbe u Isusovo ime“.

U „katalogu sramotne okrutnosti“ posebice se ističe seksualno zlostavljanje djece, fizičkog i psihološkog karaktera.

Glas Koncila nas informira da je „ispitano više od 25.000 djece koja su od 1940. do kasnih 1970. bila povjerena skrbi državnih ustanova koje je većinom vodila Crkva, a više od tisuću njih izjavilo je da su bili zlostavljani“.

Izvješće iz Irske u kojem se spominje višedesetljetno seksualno i fizičko zlostavljanje djece, dublinski nadbiskup Diarmuid Martin opisuje kao „šokantno za sve“. Izvješće se na 720 stranica bavi slučajevima nekoliko desetaka svećenika koji su zlostavljali više stotina dječaka i djevojčica u razdoblju između 1975. i 2004. U izvješću se tako može pročitati da je „jedan od svećenika priznao da je zlostavljao više od stotinu djece, dok je drugi rekao da je svaka dva tjedna zlostavljao dijete, a to je trajalo cijelo vrijeme njegove službe, više od 25 godina“. Povjerenstvo koje se bavi cijelim slučajem također je izravno optužilo trojicu dublinskih nadbiskupa, da na vijesti o zlostavljanju djece nikada nisu regirali prijavom policiji, nego premještanjem krivaca iz župe u župu.

U Irskoj su postojali tzv. Magdalenski zavodi u koje su – katkad i za cijeli život – zatvarane djevojke zbog skandaloznih prijestupa tipa očijukanja s mladićima, ili majke izvanbračne djece, siročad i slično. U nekima od tih zavoda časne sestre koje su ih vodile postupale su sa štićenicama – praktički robinjama koje su obavljale teške fizičke poslove – toliko neljudski da je to zapravo prosječno normalnoj osobi teško pojmljivo.

U Americi su skandali prouzročili bankrote mnogih biskupija.

Kao što vidimo, briga o ljudskim pravima na sve strane, ali isto tako i krajnje poražavajuće činjenice pedofilskih skandala na sve strane.
Kako je to moguće? Moralni i etički sraz društva očituje se na leđima generacija koje dolaze.

CRKVENO MORALIZIRANJE
Hrvatska Katolička Crkva je problem pedofilije općenito pokušala prebaciti na homoseksualce. Mons. dr. Petar Šolić pokojni pomoćni splitsko-makarski biskup izjavio je sljedeće:

“Osobiti oblik homoseksualnog ponašanja je pederastija, tj.

erotička ljubav odraslih muškaraca prema dječacima i mladićima. Ona je osobito štetna i opasna, jer vrlo lako može otkriti i pospješiti prikrivenu homoseksualnu sklonost kod dječaka i mladića i usmjeriti ih pogrešnim putem. Ta erotska ljubav je popraćena, makar ne nužno i ne uvijek, različitim seksualnim aktivnostima. Nerijetko se ostvaruje u odgojnim sredinama između učitelja i učenika, a uzvisivana je kao poseban oblik ljubavi u grčkoj antici, posebno u Sokrata, te se naziva sokratovskom ljubavlju. U tom kontekstu neki autori govore i o pedofiliji, tj. erotskoj ljubavi prema dječacima prije puberteta.”

Što je ovime pokojni msgr. Petar htio reći? Da je pederastija kao ljubav prema dječacima i mladićima vrlo često konstitutivni dio homoseksualnog svijeta. I to je jedan pokazatelj da je pedofilija kao seksualna privlačnost prema djeci češća kod homoseksualno i biseksualno usmjerenih osoba nego kod heteroseksualnih osoba.

Ako povežemo događaje unutar Crkve, tj.optužbe koje sa svih strana padaju na katoličke redovnike o seksualnim zločinima nad maloljetnicima, i ako uzmemo u obzir da su optuženi MUšKI svećenici koji su svoja nedjela vršili nad malodobnim dječacima, i izjave pokojnog splitsko-makarskog nadbiskupa…onda možemo slobodno zaključiti da je za “bolest” zvana homoseksualizam kriva i sama Katolička Crkva. Napadajući homoseksualce Crkva indirektno napada i samu sebe…

Činjenica je da pedofilije ima u redovima svećenstva i u crkvenim institucijama – i to baš u onim institucijama koje bi trebale voditi brigu o djeci.

RJEŠENJA

Iznimno je bitno da roditelji izgrade osjećaj povjerenja kod djeteta, kako bi ono bez straha ili srama obavijestilo roditelje o neobičnim iskustvima, jer ljude pedofilima čini upravo prilika. Prilika povjerenja spram svećenika je situacija van kontrole roditelja.

Povjerenje koje izgrađuju svećenici kao samozvani vjerski pravobranitelji temelj je zloupotrebe naše djece.

A shodno tome važno je spomenuti i odredbu iz čl. 95. Obiteljskog zakona koja glasi:”Radi dobrobiti djeteta, a u skladu s njegovom dobi i zrelosti roditelji imaju pravo i dužnost nadzirati ga u njegovom druženju s drugim osobama.”

U svijetu je sve više kampanja za prevenciju i suzbijanje seksualnih delikata na štetu djece i maloljetnika. U školama se pokreću preventivni programi, pomoću kojih se djeca podučavaju kako da prepoznaju neodgovarajuće ponašanje odraslih i prijave događaj odraslim osobama. Uz programe za djecu, uvodi se edukacija za roditelje i učitelje.Vjeronauk bi trebao biti predmet na kojem bi se upozoravalo djecu na pedofile kao odgojna terapija za same počinitelje zlouporabe djece.To bi bio oblik solidarnosti s djecom i
način na koji bi se prevencija solidarnosti prenosila kao upozorenje.

U Teksasu, počinitelji seksualnih delikata dužni su pred svojom kućom postaviti znak na kojemu piše: “Oprez! Počinitelj seksualnog delikta”. Takav natpis trebali bi danas staviti i pred mnoge crkve, pa bi se vjernici zapitali tko ih i o čemu podučava.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Prevedi ovaj blog

%d blogeri kao ovaj: