Izvor: https://blog.dnevnik.hr/zib/2014/01/1631731834/krizarski-ratovi.html
15.01.2014., srijeda
Kako je sve počelo :
Križarskim ratovima su prethodila golema, vrlo uspješna islamska vojna osvajanja. Arape je ujedinila vjera u Boga Allaha, koja je poticala džihad – sveti rat protiv nevjernika, obećavajući specijalno mjesto u muslimanskom raju. Počela je 630. god. vojnim osvajanjem Meke, nakon što je Muhamed proglasio svoju Islamsku državu. Slijedila su osvajanja, pljačke i odvođenje robova. Tijekom 7. i 8. stoljeća, sve druge religijske zajednice na osvojenom teritoriju su nestale.
1— Prvi Križarski rat je pokrenut 1096-1099 bojnim pokličem “Deus Vult” (Bog to želi), pozivom na uništenje nevjernika u “Svetoj Zemlji”. Križari u Njemačkoj prvo su se obračunali s “nevjernicima među nama”, Židovima u dolini rijeke Rajne. Tisuće su odvučene iz svojih domova ili mjesta gdje su se skrivali, i sasječeni ili živi spaljeni (“vatra čisti”). Onda su religiozne legije pljačkale i ubijale putem sve do Jeruzalema. Svećenik Raymond Aguilers je napisao: “U Solomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu.” Oko 40.000 Muslimana, zajedno s Židovima je pobijeno u ta dva dana, i tako je Jeruzalem “očišćen od nevjerničke ruke”. Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon pokolja svi su se okupili oko lažnog Kristovog groba na misu zahvale. U njihovim rukama je grad ostao oko 100 godina. 2Na drugi Križarski rat 1147- 1149 poziva Papa Eugenij III (d.1153); Kako je “Svetac” Bernard, redovnik iz Clairvaux-a izjavio: “Kršćani slave smrt pogana, jer je time Krist sam proslavljen.” Završava totalnim porazom njemačko-francuske vojske od Turaka. 1187. 3— U Trećem Križarskom ratu (inicijator Papa Grgur VIII ), nakon što je Richard Lavljeg Srca osvojio grad Acre u 1191, naređuje da se 3000 zarobljenika — od kojih su mnogi bili žene i djeca — izvede iz grada i zakolje. Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. “Nevjernički životi nemaju vrijednosti”. Kroničar Ambroise, ushićeno piše: “Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!” 4Papa Aleksandar III posjećuje 1177. godine hrvatski grad Zadar. Trideset i pet godina poslije, Zadar su osvojili, opljačkali i srušili križari 1202. U gradu je izveden masakr. Prije polaska iz Zadra, porušili su zidine i uništili sam grad. Kuće i crkve su srušene do temelja. Oštetili su i katedralu Sv. Stošije. Preostalo stanovništvo je iseljeno iz Zadra (pretežno u Nin), dok su grad naselili Mlečani. Dio flote ostao je stacioniran na Ugljanu kao osiguranje naseljenim Mlečanima u gradu. Kako bi se Emerik ispričao građanima (preostalima koji su naselili Nin), gradu Ninu je 1203. dao status slobodnog kraljevskog grada (kao jedini dalmatinski grad). Sramotno prisvajanje Zadra traje i dalje:
Grad Zadar i danas je, 75 godina od završetka Drugog svjetskog rata i pripajanja Hrvatskoj, pod svojevrsnom okupacijom. Ovaj put ne fašističke Italije, već katoličkog Vatikana. Iako izraz “okupacija” valja shvatiti više metaforički, činjenica je da je Katolička crkva u Zadru još uvijek izuzeta iz matice zemlje. Naime, Zadarska nadbiskupija, apsolutno jedina u Hrvatskoj, pod izravnom je nadležnošću Svetačke Stolice, a ne neke od postojećih hrvatskih crkvenih pokrajina, odnosno metropolija. Pod takav je “kolonijalni” status zadarska crkva potpala još 1920. godine kada su tadašnja Kraljevina SHS i Kraljevina Italija, rješavajući sporna teritorijalna pitanja, potpisale Rapalski ugovor. Njime je, uz brojne druge hrvatske krajeve, Zadar pripojen Italiji, koja je vodila ekspanzionističku politiku prema tom gradu. Ta politika je do potpunog izražaja došla dvije godine kasnije uspinjanjem fašista Musolinija na vlast. Hrvatska je unazad 30 godina s Vatikanom potpisala mnogo međusobnih ugovora, uglavnom onih kojima se Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj poklanjaju materijalna dobra goleme vrijednosti, no status Zadarske nadbiskupije u njima nije nikad spominjan. Zadarska je nadbiskupija praktički unutar granica Vatikana, što nastavlja izazivati apetite Italije prema Zadru i Dalmaciji, koje u glavama brojnih talijanskih političara i danas postoje. Dječji Križarski rat 1212 Četvrti Križarski rat 1201-1204. Pohod na Carigrad 5-8Serija poraza, do osmog Križarskog rata 1291. kada su kršćani izgubili i Akon, posljednje ostatke križarske države. Epilog bi mogao biti križarski pohod koji je krenuo huškanjem pape Urbana V 1395. Tada je sa Rodosa organiziran pohod na Egipat. Križarski fanatici su zauzeli Aleksandriju. “Pokolj ne samo muslimana, već i kršćana i Židova, bio je po okrutnosti ravan onome u Jeruzalemu 1099. i Carigradu 1204 9Edward I je pokrenuo 9. križarski rat (Edward ‘Longshanks’). To je onaj vladar protiv kojeg se borio škot William Wallace. Pastirski Križarski rat Križarski ratovi na Baltiku Poznati su nam kao Sjevernjački križarski ratovi (the Northern Crusades). Pokrenuo ih je papa Celestin III 1193. godine. Cilj im je bio konvertirati na kršćanstvo Estonce, Litvance, Šveđane, Fince, Pruse, Saksonce, itd… Jedan od ciljeva im je bio također konvertirati pravoslavnu Rusiju na katoličanstvo. Međutim, Rusi su ih pobijedili u bitci kod jezera Peipusa (negdje opet u prvoj polovici 12. stoljeća), što je postupno dovelo do odustajanja od gore spomenute ideje. Ali, zato su krajem 14. stoljeća uspjeli doprinijeti konvertiranju Litve na katoličanstvo. Tada je došlo i do poljsko-litvanskog saveza (litvanski vladar je oženio poljsku princezu). No, isto tako treba napomenuti kako je primarni cilj ovdje bila teritorijalna ekspanzija, uz proširenje političkog utjecaja, dok je konverzija na katoličanstvo predstavljala popratan cilj. Gore navedeni paganski narodi dugo su pružali otpor, međutim na kraju su popustili pritisku te prihvatili kršćanstvo kao religiju, te feudalizam kao poredak. Iako su Križarski ratovi formalno završili 1291. konačnim gubitkom Svetačke zemlje, židove su ponovno podvrgnuli genocidu. Skoro 40.000 mladih “ratnika Isusova križa” pljačkalo je ubijalo i spaljivalo na svom putu prema jugu Europe i iskorijenilo oko 150 židovskih zajednica. “Sveti” kršćanski ratovi
Rulju je nahuškao kršćanski parijarh Teofil. Još gore užasne scene događale su se i 21 godinu kasnije, kada je patrijarh Sveti Ćiril ohrabrio ‘Kršćansku’ svjetinu da mučki ubije najveću znanstvenicu svih vremena – matematičarku i filozofa – Hipatiju, 412. U 4. stoljeću, car Konstantin, prvi rimski car koji je postao kršćanin, daje ubiti preko 3000 kršćana, jer se njihovo tumačenje Svetačkoga Pisma nije slagalo s njegovim (zamislite nisu se slagali s prevelikim povezivanjem crkve i države). To je mnogo više od par kršćana koji su stradali u svima dobro poznatim “bacanjima kršćana lavovima” u 1. stoljeću. Ostali “progoni” kršćana (Japan, Kina, Sudan itd.) nastali su kao revolt prema pokušajima Crkve da uvodi svoju dogmu na mala vrata pod krinkom “humanitarnog rada” i tako nadvlada domaće religije.
— 1209, Sveti Papa Inoćent (Nevini) III pokrenuo je oružani pohod protiv kršćana Albigenza na jugu Francuske. Tada su doslovce istrebljeni gradovi Perignan, Narbonne, Carcassone, Toulouse. Genocid je trajao 40 godina. Mnogi su prvo oslijepljeni, osakaćeni, vučeni konjima i korišteni kao mete za gađanje. Rat su vodile razne vojske uključujući Vatikansku. Ono što niti tada nisu uspjeli istrijebiti, dovršila je “Sveta” Inkvizicija u sljedeća dva stoljeća. Zatrli su im apsolutno svaki trag, tako da danas nema skoro nikakvog dokumenta o njima osim katoličke antipropagande. U 12. i 13. stoljeću iskotila se papinska inkvizicija. “Evolucija Inkvizicije” mijenjanjem svog naziva: Engleski su katolici pak pogubljivani pod protestantskim vjerskim režimima. Američki povjesničar William T. Walsh piše: “U Britaniji, 30.000 odlazi na lomaču zbog vještičarstva; u protestantskoj Njemačkoj, brojka je oko 100.000” (p. 275). Zabilježeno je da je Crkva proglasila SVECIMA (idu sigurno u raj) čak četiri Velika Inkvizitora: Peter Martyr (u.1252), John Capistran (u.1456), Peter Arbues (u.1485) i Pius V (u.1572)? Sv. Dominik (u.1221). Inkvizicija – organizirana za borbu protiv Katarskih vjernika. — Crkva je strogo zabranjivala bilo kakva medicinska istraživanja, seciranje mrtvaca i sl., i poticala neukost i zanemarivanje bilo čega tjelesnog (higijenu, tjelovježbu, poboljšanje svjetovnih uvjeta života, obrazovanje), jer nisu važni, važno je pokajanje grijeha radi vječnog spasenja, a Isus i Propast svijeta ionako su na pragu. Prosječni životni vijek je bio 25 – 30 god. Nije čudo da su najveće epidemije tifusa i kuge harale upravo u mračnom kršćanskom srednjem vijeku kada je Crkva bila na vrhuncu svoje moći. Kao doprinos Crkve u “širenju znanosti i pisane riječi”, spomenuo bih još i Popis zabranjenih knjiga, “Index Librorum Prohibitorum”, koje je Katolicka Crkva proglasila opasnim po crkvu i vjeru njenih pripadnika. Prva cjelovita verzija Index-a se pojavila za vrijeme pape Pavla IV 1557. godine. Ne treba niti spominjati da je Svetačka Inkvizicija bila “autor” tog popisa. Popis zabranjenih knjiga se održao do današnjih dana i redovno je ažuriran do 1948. godine, a to 32. izdanje je sadržavalo preko 4000 zabranjenih i cenzuriranih knjiga. U tom izdanju nije npr. “Mein Kampf” (kao ni jedno djelo nekog drugog fašističkog/nacističkog autora koji je bio kršćanin). Popis predstavlja samo zabranjene radove katoličkih pisaca, jer oni ostali (ateisti npr.) nisu niti zastupljeni na njoj, po onoj definiciji da su heretička djela “ipso facto” zabranjena. Pod “heretičkim” se podrazumijevaju djela koja na bilo koji način kritiziraju bilo koji element katoličke vjere. Za izbijanja kuge 1348-1349, glasine su se širile da židovi truju bunare. Uslijedili su pokolji ogromnih razmjera. Npr. Flagelanti, ili kršćanski pokajnici koji su javno bičevali sami sebe za pokoru od grijeha, navalili su na židovsku komunu u Frankfurtu i iskalili svoj bijes na njima. — Protestanti Hugenoti su drugačije gledali na katoličke dogme i osuđivali ponašanje Crkve u to vrijeme. U noći Svetog Bartolomea 1572, započeo je nad njima masakr koji je trajao 6 tjedana i pobijeno je 10.000 Hugenota. Jedna grupa tih “heretika” je pobjegla na Floridu, ali 1565 španjolska katolička brigada otkriva njihovu koloniju i sve ih pobije nakon što su se predali. Blagoslov Pape Grgura XIII: “Mi se radujemo što ste oslobodili svijet od tih bijednih heretika.” Slika: “Bartolomejska noć vjerskog pokolja” kada su sljedbenici Isusa klali svoje bližnje sljedbenike Isusa koji su imali samo malo drugačije ideje o “Bogu ljubavi i milosti”. Neka od prokletstava, bačenih posebno na protestante i druge kršćane nekatolike, a koje je bijesno bacio nezabludivi Papa ex catedra na koncilu u Trentu 1563. god.: Sveta misa Brak Ako netko kaže da Crkva griješi u izjavi da za mnoge uzroke, razdvajanje može biti između muža i žene u odnosu na krevet ili kohabitaciju, neka bude proklet. Ako netko kaže da je zakonito da kršćani imaju istodobno nekoliko žena, i to nije zabranjeno božanskim zakonom, neka bude proklet.” Kler Pokrštavanje Sakramenti *** Raspad Isus Kristove Crkve na Istočnu i Zapadnu 1054. Jedna Crkva proklinje onu drugu. Od 1550-1650-te oko 100.000 “vještica” je spaljeno u Europi kao posljedica kršćanskog fundamentalizma (Vidi u Bibliji: Nedaj vračarici da živi! Spali djevojku! Ognjeno jezero za nevjernike!). Povjesničari procjenjuju da je ukupno bio daleko veći broj žrtava – većinom žena. Konkvistadori “Martín Fernández de Enciso, geograf koji se našao među osnivačima kolonije Darien, izlagao je tezu da je teritorij West Indies predan u ruke španjolcima … ” upravo kao što je i teritorij Kane Galilejske predan izraelcima. Španjolci, dakle, naglašavao je, mogu postupati s indijancima na isti način na koji je Jošua po Bibliji postupao sa stanovnicima Jerihona (totalni genocid, poklane žene, djeca, starci, nemoćni i oni koji su se predali).” Pizaro (Francisco Pizarro, 1471-1541.) i njegova braća predvodili su osvajačku vojsku koja je uništila državu Inka i zavladala Peruom, tako što je prodrla iz Paname, 1531. Kad su išli u Peru, naišli su na rat oko prijestolja, između Atahualpe i njegovog brata Huaskara. Knjiga Jareda Diamonda, ‘Sva naša oružja’ (str. 77-78), predstavlja zanimljiv zapis jednog od španjolskih sudionika tog osvajanja koji zorno svjedoči o brutalnoj okrutnosti osvajača, ali i svećenika Isusove Crkve. Opisuje kako se dominikanski redovnik, kasniji biskup inkvizitor Vicente de Valverde po nalogu španjolskog guvernera Pizarra obratio vladaru Inka Atahualpi i od njega zatražio da se u ime Boga i španjolskoga kralja pokloni “Zakonima Isusa Krista” te stupi u službu Njegovog Veličanstva kralja Španjolske: „Prilazeći s križem u jednoj i Biblijom u drugoj ruci, kroz čete Indijanaca sve do mjesta na kojem je bio Atahualpa, fratar mu se ovako obratio: ‘Ja sam božji svećenik i kršćane poučavam božjim stvarima, a tako sam došao i tebe poučiti. Ono što poučavam je ono što nam Bog kaže u ovoj knjizi. Zato, u ime Boga i kršćana, pozivam te da budeš njihov prijatelj, jer takva je volja Božja i tako će biti dobro za tebe.’ Atahualpa je zatražio knjigu da je pogleda, a fratar mu je pruži zatvorenu. Atahualpa nije znao kako da otvori knjigu, a fratar je ispružio ruku da je otvori, na što ga je kralj Atahualpa udario po ruci, ne želeći da knjigu otvori fratar. Zatim ju je sam otvorio i odbacio je pet-šest koraka od sebe. Fratar se vratio Pizzaru vičući: ‘Izađite, izađite, kršćani! Napadnite ove neprijateljske pse koji odbacuju božje stvari. Taj tiranin je bacio na tlo moju knjigu Svetoga zakona! Niste li vidjeli što se dogodilo? Zašto bismo mi ostali pristojni i servilni prema tom bahatom psu kad su ravnice pune Indijanaca? Razrješujem vas grijeha, napadnite ga!’ Na dati znak, Španjolci su osuli paljbu topovima, zatim jurnuli na Atahualpinu pratnju i pobili one koji su preživjeli topovsku paljbu, a njega zarobili. Fratar Vicente je pozvao Inke da se odreknu svih drugih bogova koji su “ruglo i laž”. Atahualpa je jednostavno odgovorio da ne može promijeniti svoje uvjerenje u svemoćno i uvijek živo Sunce i druga božanstva. Španjolci su za Atahualpu tražili otkup – da im se napuni zlatom i srebrom odaja u kojoj je bio zarobljen. Inkama je trebalo nekoliko mjeseci da skupe otkupninu u zlatu i srebru. Pretapajući kipove i nakit u zlatne i srebrne poluge, skupili su oko 24 tona plemenite kovine – otkupninu koja je vrijedila po procjenama oko 4,6 milijuna dukata. U međuvremenu su se Pizaru pridružile i nove snage pod zapovjednistvom Almagra, koje su tražile udio u pljački. Kad je cijeli otkup skupljen, konkvistadori su naredili da se Atahualpa spali (po nekima to je bilo 1533., a po drugima 1534). Jedan od ciničnih detalja ovog viđenja povijesti je da je bjesomučno ubijanje domorodaca ublaženo uredbom koja sezvala “reljuerimiento”, a koja je nalagala sljedeće: Prije nego što bi se počelo s nasiljem, Indijancima bi bio pročitan nalog da se pokore osvajaču, jer je Papa Aleksandar VI – Borđija njihovu zemlji poklonio (!?) svjetovnoj vlasti tj. španjolskoj kruni, kojoj oni, stoga, duguju pokornost. Vjerojatno su Indijanci (ukoliko bi im uredba uopće bila prevedena) bili u čudu – kako netko iz daleke zemlje može pokloniti njihovu zemlju nekom drugom (iz isto tako daleke zemlje), čija je produžena ruka s mačem, sad pred njima, spremna da ih ubije na znak neslaganja.) Ali, cinizam povijesti nije bio samo tada i tu na djelu. Izmedu ostalog, opravdanjima osvajanja dodani su argumenti, koji su trebali indijance prikazati u đavolski negativnom svjetlu, kao što su masovni obredi prinošenja ljudskih žrtava njihovim bogovima (koje su, naravno, kršćani smatrani demonima). Asteci su u svojim religijskim obredima žrtvovanja ubijali oko stotinak ljudi godišnje (često ratni zarobljenici ili čak vjerski dobrovoljci, vjerujući da idu Bogu Suncu). Nakon uspostavljanja konkvistadorske strahovlade to je prestalo, ali je zato sada kršćanskom Bogu Isusu prinošen mnogo veći danak – oko 400 tisuća Indijanaca svake godine, tj. oko 40 milijuna za stotinak godina !!! Cijela jedna civilizacija je iskorijenjena. Nakon smrti Atahualpe, Pizarro nije vidio daljnje prepreke za osvajanja i odlučio otići u Kusco 15. studenog 1533., vodeći Valverdea zajedno s njim i njegovim sljedbenicima. Dana 23. ožujka 1534. godine podignuta je crkva u Kusku i postala je Valverdeova biskupska crkva. Pizarro mu je također dao velike ovlasti, koje je Valverde iskoristio držeći i zlostavljajući narod kao robove. Valverde je kasnije te godine krenuo natrag u Španjolsku: da pomogne Pizarroinim bratom Hernando Pizarroom u pregovorima na sudu. Tamo je predao caru po nalogu Pizarroa, izvješće o osvajanju, pod naslovom “Relacion de la Conquista de los Reynos de Peru”, u kojemu je tvrdio da se Indijanci jedva mogu smatrati ljudima, jer nisu imali duše. ========== “Kada je Napoleon osvojio Španjolsku 1808, poljski narednik Lemanouski izvještava da su se Dominikanci [zaduženi za poslove Inkvizicije] utvrdili u svom samostanu u Madridu. Kada su Lemanouskijeve trupe na silu ušle unutra, redovnici su poricali bilo kakvo postojanje ćelija za torturu. Vatikan ne može izbjeći svoj dio odgovornosti za nacistički Holokaust, koji je bio dobro poznat Papi Piu XII, ali je njegova licemjerna šutnja bila potpuna tijekom rata, o ovoj najvažnijoj od tema (npr. Guenter Lewy, The Catholic Church and Nazi Germany, McGraw-Hill, 1964, pp. 300-04). Sada je u postupku njegova beatifikacija (ako ga proglase svecem, to znači da je sigurno u raju). “1936, Biskup Berning od Osnabruch-a je razgovarao s Fuhrerom preko jedan sat, Hitler je uvjerio njegovu Presvijetlost da nema bitnih razlika između nacional-socijalizma i Katoličke Crkve. “Zar nije Crkva,” rekao je, “gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u getoe?” “Ja samo činim ono,” hvalio se, `što je crkva činila tisuću i petsto godina, ali mnogo efikasnije.’ Budući da sam Katolik, rekao je biskupu Berningu, “divim im se i želim promovirati Katoličanstvo.” (De Rosa, op. cit., p. 5; Lewy, op. cit., p. 111). Sramotan broj progona i ubojstava od kako je Kršćanstvo prvi put dobilo vlast, jedan je od najgorih u povijesti. Ukupan broj Manihejaca, Arijanaca, Priscilijanaca, Paulicijanaca, Bogumila, Katara, Waldenzijanaca, Albigenza, ‘vještica’, Lolarda, Husita, Židova i Protestanata pobijenih zbog pobune protiv Rima ili drugih denominacija, prelazi nekoliko milijuna; a osim stvarnih pogubljenja, daleko veći broj je mučenih, zatvorenih i osakaćenih. Seksualno iskorištavanje koje je počinilo i čini svećenstvo, razotkriva se tek u zadnje vrijeme. S druge pak strane, stoljećima se usađuje u vjernike krivica zbog svih mogućih “grijeha puti”, čak i seksa u braku i tako puni svoje ispovjedaonice. Očito ljudi koji drže religiju za silu dobra gledaju samo na Dr. Jekyll-a, a zanemaruju Mr. Hyda. Ne vide praznovjerno divljaštvo koje prožima ljudsku povijest. Naivni ne vide licemjerje i hipokriziju onih od kojih bi se tome najmanje nadali. Mali sažetak uz reference: Inkvizicija: 13 – 18 stoljeća, između 1 i 10 milijuna mrtvih kao i bezbroj mučenih, zlostavljanih i teroriziranih (Der Spiegel, 1.6.1998.). Križarski ratovi: 11. – 13. stoljeća, do 22 milijuna mrtvih, među njima tisuće njemačkih Židova (Hans Wollschläger, „Die Bewaffneten Wahlfahrten nach Jerusalem” [„Oružana hodočašća u Jeruzalem”]) „Pogani”: 9. – 12. stoljeća. Tijekom srednjeg vijeka njemački kraljevi i kneževi nasilno se obraćaju „kršćanstvu” ili vrše okrutne pokolje nad deseticama tisuća njemačkih i slavenskih „pogana”. Crkva im za to daje blagoslov ili poziva u „križarske ratove” protiv Slavena. (Karlheinz Deschner, Kriminalgeschichte des Christentums” [„Kriminalna povijest kršćanstva”], svezak 4, 5 i 6) Židovi: Tijekom srednjeg vijeka od 11. – 14. stoljeća neprekidni pogromi s tisućama mrtvih, pripremani stoljećima crkvenom hajkom na “Bogoubojice”. Julius Streicher na Nürnberškim procesima za opravdanje holokausta izričito se poziva na huškačke govore Martina Luthera protiv Židova (Friedrich Heer, „Gottes erste Liebe” [„Božja prva ljubav”]). Osvajanje Amerike: U prvih 150 godina nakon španjolskih osvajanja Katari, valdenzi, husiti, baptisti: Tisuće inovjernika umire po zapovijedi Kristovih crkava (također i luteranske). „Vještice”: 16. – 18. stoljeća – između 40.000 i milijun ljudi, najviše žena, umire okrutnom smrću, otprilike polovica u Njemačkoj. Također i Luther naređuje spaljivanje vještica. Uputa za to, „Čekić za vještice” potječe od dva njemačka dominikanska redovnika (s.a. Hubertus Mynarek, Die neue Inquisition” [„Nova inkvizicija”]). *** Kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta, u obje Amerike izvršen je genocid golemih razmjera. Primjerice, povijest govori da su konkvistadori, koji su u grad Tenoktitlan ušli 1519., brutalnost aztečkih vjerskih žrtvovanja iskoristili kako bi demonizirali njihovu kulturu do krajnjih granica te opravdali pljačku i konačno razaranje grada 1521. Na njegovim ruševinama kasnije je nastao Ciudad de México. Pritom treba imati na umu da nisu svi istrijebljeni narodi žrtvovali ljude u svojim religijskim ritualima, niti je to bilo toliko masovno kako je prikazivala kršćanska propaganda, niti su prakticirali kanibalizam ili neke druge slične nasilne rituale i vjerovanja, te da čak nisu uvijek bili na nižem stupnju kulturnog i tehnološkog razvoja. Naravno, čak i da jesu, to ni na koji način ne bi umanjilo težinu bilo kojeg od kršćanskih genocida. Mi u Kršćanskoj koaliciji podižemo armiju onih kojima je stalo. Obučavamo ljude da budu efikasni — da budu izabrani u školske odbore, gradska vijeća, državnu legislativu, i na ključne položaje u političkim strankama… Do kraja ovog desetljeća, ako radimo i organiziramo se i treniramo, Kršćanska koalicija će biti najmoćnija politička organizacija u Americi.
— Pat Robertson, S.A.D. TV-evangelist, u pismu za prikupljanje novca, 4.6.1991. god.
|