ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Inkvizicija i ratovi » Dešifriranje vještičjeg sabata

Dešifriranje vještičjeg sabata

Izvor: http://www.zarez.hr/clanci/desifriranje-vjesticjeg-sabata

5.4.2007.
Carlo Ginzburg

Slika o sabatu pojavila se u Zapadnim Alpama sredinom 14. stoljeća, pola stoljeća prije datuma koji su znanstvenici tradicionalno prihvatili. No, još važnija od ranijeg datiranja je gradacija “gubavci-Židovi-vještice” koja se pojavljuje iz naše rekonstrukcije.

Tema vještičarenja u Europi, nekada smatrana marginalnom pa čak i neozbiljnom, od ranih sedamdesetih postala je predmetom međunarodnih rasprava među povjesničarima. No, samo nekoliko od brojnih studija posvetilo je više pozornosti sabatu – noćnom sastajanju vještica i čarobnica – iako je sabat očito od presudne važnosti u povijesti vještičarenja i lova na vještice.

 

(…)

Gradacija: “gubavci – Židovi – vještice”

Mogli bismo početi s glasinom koja se širila Francuskom u ljeto 1321. godine, da su se gubavci urotili kako bi otrovali izvore i rijeke. Ta je optužba gotovo odmah proširena na Židove koji su optuženi da su huškali gubavce, ponekad prema naredbi muslimanskih vladara Granade i Tunisa. Na taj je način već otprije postojeća predodžba o unutarnjem neprijatelju, susudioniku i instrumentu vanjskog neprijatelja, dovela do strašnog pogubljenja koje je bilo prve svoje vrste u europskoj povijesti. Pretraživanje kronika, ispovijesti iznuđenih mučenjem i namjerno krivotvorenih dokaza vodi do sigurnog zaključka da su te dvije urote “zakuhali” u Francuskoj u to vrijeme laici i crkvene vlasti: jednu protiv gubavaca a drugu, odmah nakon nje, protiv Židova. Nakon spaljivanja na lomači i drugih pokolja gubavci su odvojeni a Židovi protjerani. Obje je mjere zagovarao, nekoliko mjeseci prije otkrića navodne urote, u pismu naslovljenom francuskom kralju Filipu V., konzul upraviteljstva Carcassonnea.

Godine 1347., u vrijeme dok je Crna smrt divljala po Europi, optužba slična onoj iz 1321. ponovno je potekla iz Carcassonnea. Ovoga je puta, prema mišljenju vlasti, samo jedan Židov otrovao vode da bi proširio kugu. Još jedanput je urota otkrivena mučenjem a posljedica je bila progon židovskih zajednica Dauphinéa i regija oko Ženevskog jezera. No, na istom području nekoliko desetljeća poslije, 1409. godine, inkvizicija je optužila židovske i kršćanske skupine zbog zajedničkog prakticiranja obreda koji su bili “suprotni kršćanskoj vjeri”. Taj zagonetni opis vjerojatno se odnosio na predodžbu o dijaboličnom sabatu što se počinje oblikovati u Formicariusu, raspravi dominikanca Johannesa Nidera, napisanoj 1437. godine tijekom koncila u Baselu, i zasnovanoj na činjenicama koje se tiču suđenja vješticama o kojima su ga obavijestili inkvizitor u Evianu i sudac iz Berna. Nider je izjavio da se u proteklih otprilike šezdeset godina pojavio novi oblik čarobnjaštva: sljedba u punom smislu riječi, s ritualom koji uključuje obožavanje vraga i oskrvnuće Križa i sakramenata. Taj je kronološki dokaz poduprt s druge strane Alpa: početkom 16. stoljeća inkvizitor dominikanac Bernardo da Como piše da se iz zapisa sa suđenja u arhivima lokalne inkvizicije čini kako je sljedba vještica potekla prije gotovo 150 godina.

Tako se slika o sabatu pojavila u Zapadnim Alpama sredinom 14. stoljeća, pola stoljeća prije datuma koji su znanstvenici tradicionalno prihvatili. No, još važnija od ranijeg datiranja je gradacija “gubavci-Židovi-vještice” koja se pojavljuje iz naše rekonstrukcije. Stvaranje slike o sljedbi vještičarenja, osim one o izdvojenim vješticama i čarobnjacima, mora se promatrati kao odvojeno poglavlje – predodređeno da bude najvažnije – o odvajanju ili isključivanju marginalnih skupina koje je obilježavalo europsko društvo od 14. stoljeća nadalje. To je poučan događaj i s teorijskoga gledišta. U početku je proizlazio iz promišljene političke namjere, ili čak urote, koja je osiguravala uspjeh trenutačnom reakcijom naroda. No, sljedeće karike u tom lancu onemogućavaju da se govori o uroti. Shema o neprijateljskoj skupini koja se urotila protiv društva bila je progresivno obnavljana na svim razinama, no usmjerena protiv meta koje nije bilo moguće predvidjeti. Golema trauma velike pogubnosti jačala je potragu za žrtvenim janjetom na kojemu se moglo “prazniti” strahove, mržnju i napetosti svih vrsta. Pretpostavljena noćna sastajanja vještica i čarobnjaka koji su dolazili leteći izdaleka da bi pripremali svoje dijabolične planove, utjelovljivala su sliku organiziranog, sveprisutnog neprijatelja s nadljudskim moćima.

Benandanti i vještice

Kao što znamo, vještice i čarobnjaci letjeli su na sabat, ponekad u životinjskom obliku ili jašući na životinjama. Ta dva elementa letenja i metamorfoze nisu bila dio agresivnog stereotipa vezanih za sljedbe trovača izvora vode. Za njih se prvi put čulo 1428. godine, u nekim suđenjima vješticama kod Siona u Valaisu i kod Todija (toj istodobnosti vratit ćemo se poslije). Odavno se zna da su te teme potekle u folkloru, no znanstvenici nisu nikada otišli dalje od te očite činjenice. Određena narodna vjerovanja, koja su prethodila samom sabatu, ali povezana s njim na mnogo načine, osiguravaju nam trag.

Najbolje dokumentiran je slučaj furlanskih benandanata. Te osobe, koje su prokazali njihovi suseljani oko 1570. godine, rekle su inkvizitorima da su tijekom godine, kada su se bližili dani posta, padali u neku vrstu transa. Neki od njih, uglavnom muškarci, izjavili su kako su zatim odletjeli na udaljena mjesta, “u duhu” ili u snu, opremljeni stabljikama koromača; njihovi su protivnici bili vještice i čarobnjaci, opremljeni stabljikama siraka (sijerka) i borili su se za plodnost polja. Drugi su, uglavnom žene, tvrdili da su, bilo “u duhu” bilo u snu, bili svjedoci procesija mrtvih. Svi ispitani pripisivali su svoje izvanredne moći činjenici da su rođeni u košuljici. Njihovi inkvizitori, kada su pobijedili svoje prvo iznenađenje, pokušali su prisiliti benandante da priznaju kako su čarobnjaci te da su sudjelovali u vještičjem sabatu. Pod tim pritiskom benandanti su izmijenili svoju priču toliko da je na kraju – ali tek više od pedeset godina poslije – potvrđivala stereotip sabata koji se prije toga nije pojavljivao u procesima furlanske inkvizicije.

Reakcija inkvizitora bila je vrlo razumljiva. Noćnim izletima benandanata prethodila je neka vrsta transa koji je ostavljao tijelo poput mrtvog, nakon čega bi otišao duh, u obliku životinje (miša ili leptira) ili jašući na životinji (zecu, psu, svinji ili slično). To je jasno upućivalo na metamorfoze životinja pripisivane vješticama na njihovu putu na sabat. Očita analogija može biti protumačena s drukčijeg stajališta od inkvizitorovog. U knjizi I benandanti (1966.) istaknuo sam da u slučaju vještica jednako kao i u slučaju benandanata “to stanje letargije – izazvano primjenom masti koje potiču san ili katalepsom nepoznate prirode – bilo traženo kao idealan način dosezanja tajanstvenog, inače nedostižnog svijeta mrtvih, onih duhova koji su lutali iznad lica zemlje bez nade u smirenje”. Prema mojemu mišljenju, upravo tu trebali bismo tražiti temeljno jedinstvo mita o benandantima, gledajući dalje od agrarnih i posmrtnih inačica. Čarobnjaci koji su neprijatelji plodnosti polja odraz su drevne predodžbe o nesmirenom mrtvacu; procesije mrtvih već su dio kršćanske slike, slične onoj duša u Čistilištu. U oba se slučaja benandanti, muškarci ili žene, pojavljuju kao profesionalni posrednici između zajednice i carstva mrtvih. Moj je zaključak da: “Takav fenomen kao što je trans, putovanje na drugu stranu, jašući na životinjama ili u obliku životinja… kako bi ponovno došli do sjemena žita ili da bi osigurali plodnost zemlje, i… sudjelovanje u procesijama mrtvih (koji su osiguravali proročanske i vizionarske moći za benandante) oblikuju jedinstven i usklađen uzorak koji trenutačno evocira rituale šamana”.

Analogija: benandanti i šamani

Kada sam pisao gore navedeno, ograničio sam se na iznošenje, bez elaboracije, analogije između benandanata i šamana: udaljenost između Furlanije i Sibira sve u svemu činila se prevelikom. No, danas smatram da zbunjujuća heterogenost kulture, prostora i vremena između tih stvarnosti može biti uspoređivana, morfološkim istraživanjem, čije posljedice mogu u budućnosti poslužiti kao upute za povijesnu rekonstrukciju.

Wittgenstein je, predloživši ideju o “očitoj prezentaciji” kao alternativi Frazerovim genetskim objašnjenjima, istaknuo potrebu za pronalaženjem “posredničkih veza”. U našem slučaju to upućuje na prihvaćanje čvrsto komparatističkog stajališta. Kada je riječ o “pogrebnim” benandantima koji u snu svjedoče procesijama mrtvih, odmah se nameću dvije sličnosti ili povezanosti. Kao prvo, s dokazom koji se tiče mita o “bijesnoj vojsci”, “divljem lovu” ili duhovima mrtvih, a kojim su obično upravljala muška božanstva poput Herlechinusa, Odina, Heroda ili Artura. Drugo, s pričama (osobito poznatom Canon Episcopi) o ženama koje sanjaju da noću lete, jašući na životinjama, u obliku Dijane ili drugih ženskih božanstava (Holda, Perchta, Herodia itd.). Sve to predstavlja znatnu količinu podataka, u osnovi franko-germanskih, ali s važnim širenjem na dolinu rijeke Po. Izvorno je materijal koji sam mogao prikupiti o temi borbe za plodnost bio oskudan i raspršen. Kao usporedbu benandantima mogao sam pronaći samo dalmatinske kersnike (Maja Bošković-Stulli upozorila je da je navedena sintagma netočna jer lika s tim imenom u Dalmaciji nema; usp. članak “Tragom krsnika i benandantea” u knjizi Od bugarštice do svakidašnjice, Zagreb, Konzor, 2005., op. prev.) i slučaj, koji se čini iznimnim, starog vukodlaka (čovjeka-vuka) dovedenog pred lice pravde u Livoniji na kraju 17. stoljeća. No, drugi skup podataka postupno se širi te uključuje mnoge likove duboko ukorijenjene u europski folklor. To su balkanski (bosansko-hercegovački i crnogorski, op. prev.) zduhači, mađarski táltos, korzikanski mazzeri, osetski burkudz?ut?, baltički vukodlaci, šamani iz Laponije (noai’di) i iz Sibira. Koje je zajedničko obilježje tih stvorenja (koja su ovdje namjerno spomenuta bez nekog određenog redoslijeda)?

Za početak, oni su sigurno posrednici između svijeta živih i svijeta mrtvih, za koji im je dan pristup u ekstatičnom transu. No, odgovor te vrste može biti zavaravanje, osobito kada je riječ o uključivanju šamana u spomenuti šarolik popis. Moglo bi se pomisliti da je karika koja povezuje sve te figure čisto (i generički) tipološka: na kraju krajeva, posrednike između ovoga svijeta i onog sljedećeg, ili “šamane” u maglovitom smislu, nalazimo u najrazličitijim kulturama. Sličnost koju sam istaknuo, s druge strane, je specifična, kao što je to i referencija na šamane Euroazije – koja je, neka bude primijećeno, već predložena za nekoliko od spomenutih figura, osobito za táltosa. To je sličnost koja čak ni ne isključuje stvarne i precizne slojevitosti, ali se ne temelji na njima. Na primjer, činjenica da su u Furlaniji pojedinci rođeni s košuljicom smatrani budućim benandantima i da su u Juraka-Samojeda u Sibiru oni smatrani budućim šamanima mogla bi se protumačiti kao površinska slučajnost. No, svoju punu vrijednost dobiva unutar dubokog izomorfizma koji obuhvaća pojave raspršene po golemom zemljopisnom području, o čemu imamo podatke što potječu iz drevne starine (već Herodot spominje vjerovanje u vukodlake među Neurima).

Izomorfizam

Ovdje ne možemo ići u detalje tog izomorfizma, ali bit će dovoljno u ovom trenutku istaknuti da postojanje duboko ukorijenjene veze omogućava razmatranje inačica koje su očito različite. Dakle, osobe koje su predodređene da poduzmu ekstatično putovanje su one rođene s nekom fizičkom osobitošću (s košuljicom, kao što su benandanti, ili sa zubima, kao što su táltos), u određeno doba godine (…); ili, pak, osobe koje su prošle određene inicijacijske testove. One obično poduzimaju putovanja jašući na životinjama ili u životinjskom obliku, ali ponekad i jašući na metlama (naravno) ili ostalim načinima prijevoza kao što su klipovi kukuruza, klupe ili stolice bez naslona (među kavkaskim Osetima ili u Mirandoli u blizini Modene). Tijekom ekstaze bore se protiv stvorenja različitih naziva (gotovo uvijek čarobnjaka ili duhova mrtvih) u različite svrhe: da bi osigurali dobru žetvu, da bi pobijedili bolest ili da bi vidjeli budućnost. Njihove su moći poznate njihovoj braći ljudima, ali, osim u slučaju šamana, ekstatično putovanje obavlja se u privatnosti a ne u javnosti.

Ti istaknuti tragovi čine mitsku kombinaciju koja je jasno prepoznatljiva. (…) Kronologija (jedno od očiju povijesti, da upotrijebimo drevnu metaforu) pokazuje se manje ili više neupotrebljivom. Zato moramo imati uporište u drugom oku, zemljopisu, osnaženom morfologijom. Drugim riječima, barem što se tiče mitske, pred-sabatske razine, povijesno istraživanje mora nastojati smjestiti vremenski niz u prostornu raširenost podataka, uspoređujući ih najprije prema morfološkoj povezanosti.

S obzirom na mitski kompleks koji je ostavio tragove od Škotske do Kavkaza i od Mediterana do Sibira, bilo koji pokušaj tumačenja čini se krajnje riskantnim. Možemo početi navođenjem alternativa koje su teoretski moguće. Analogije koje postoje mogu se pripisati (1) slučajnosti; (2) nužnosti koju su nametnule mentalne strukture zajedničke cijelom ljudskom rodu; (3) raširenosti ili (4) zajedničkom genetskom izvoru. Hipotezu (1) možemo isključiti; podudarnosti su prebrojne i presložene da bi bile svedene na slučajnost. Također bih sa sigurnošću isključio hipotezu (2), u svim njezinim mogućim formulacijama. “Mentalne strukture” mogu biti shvaćene kao nešto što znači psihološke arhetipove ili odrednice formalnog karaktera. No, mitski kompleks o kojemu govorimo uvodi previše inačica da bismo ih identificirali s pretpostavljenim, ali nedokazivim arhetipovima, te previše specifičnih slučajnosti da bismo ih identificirali u smislu formalnog određenja. Ostaju nam, dakle, treća i četvrta mogućnost: širenje ili zajednički genetski izvor.

Možemo odmah reći da ni jedno ne možemo odmah odbaciti. Teorija o širenju nedvojbeno se temelji na lingvističkoj usporedbi, što znači činjenicu posuđivanja, u oba smjera, između indoeuropskih i ne-indoeuropskih jezika. Takvo posuđivanje, bilo u povijesnom bilo u pretpovijesnom razdoblju, moglo je biti popraćeno prijenosom mitskih kompleksa poput onih koji nas zanimaju. Vrlo bliska sličnost između furlanskih benandanata i osetskih burkudz?ut? iznenađujuća je iz perspektive zemljopisne i kulturne udaljenosti, iako oboje pripada indoeuropskom jezičnom području. No, postojanje osetskih posuđenica u mađarskom može upućivati na lanac koji se širi od Kavkaza do Furlanije i sastoji od sličnih morfoloških pojava kao što su furlanski benandanti, balkanski zduhači, mađarski táltos i osetski burkudz?uti. Na temelju takvog zaključivanja i vrijednih dokaza što ih osiguravaju lingvističke posuđenice, možemo pokušati povezati, jednu po jednu, sve točke na zemlji koje smo ukratko spomenuli (…).

Iz svega rečenog jasno je da se hipoteza o širenju temelji na brojnim činjenicama, ali i na jednako velikom broju pretpostavki. Alternativna hipoteza o zajedničkom genetskom izvoru zasigurno je ekonomična, ali uključuje lingvističku bazu koja je očito više nagađanje. Lingvisti već dugo raspravljaju u vezi s mogućnosti dokazivanja, usporedbom između indoeuropskih i uralskih jezika, o prethodnom postojanju indo-uralske jezične zajednice, no ta postavka izazvala je mnogo kritike i daleko je od općeprihvaćene. Čak i kada bi bila dokazana, to ne bi bio dokaz podrijetla mitova šamanističke inspiracije, s kojima u vezi smo govorili o kulturnom sloju koji prethodi diferencijaciji jezika iz Euroazije, iako bi takvo podrijetlo tada barem bilo povijesno vjerojatno. Kao i sve jednostavne postavke, i ta je krajnje privlačna, ali je za sada samo postavka i ništa više.

Razilaženje između dviju hipoteza povezuje se samo s načinom i vremenom procesa prijenosa koji se, u hipotezi o širenju mogao nastaviti sve do relativno novijih vremena. No, bez obzira na to zagovaramo li širenje ili zajednički izvor, podrijetlo tih mitova mora se u svoj vjerojatnosti spominjati kao vrlo daleko, proto-historijsko razdoblje. Tu starost čini se da potvrđuje činjenica kako se podudaraju sa središnjom jezgrom žanra bajke.

Morfologija

Vladimir Propp, na kraju svoje knjige Morfologija bajke (1928.) postavlja pitanje bi li neočekivano otkriće temeljne strukture zajedničke svim bajkama upućivalo na to da su proizašle iz jednog izvora. Komentirao je: “Morfolog nije ovlašten odgovoriti na to pitanje. Svoje zaključke mora predati povjesničaru ili sam postati povjesničar”. Propp će odabrati drugi smjer. No, na posljednjim stranicama Morfologije bajke već je predvidio smjer kojim će krenuti njegovo istraživanje: “jedinstveni izvor” bajki ne treba tražiti u zemljopisnim ili psihološkim domenama, nego u središnjoj jezgri vjerskih predstavljanja. Dodao je “mali primjer” usporedbe između bajke i vjerovanja:

“U pričama Ivana [to jest, junaka] prenose kroz zrak tri osnovna tipa jahaćih životinja ili prijevoznog sredstva: letećeg konja, ptice ili letećeg broda. No, upravo su to ista ona koja prenose duše mrtvih – konj kao uobičajen kod pastira i poljoprivrednika, orao kod lovaca i brod kod stanovnika morske obale.”

To u stvari nije bio ni beznačajan primjer a ni nasumičan jer će, vrlo brzo nakon toga, Propp oblikovati – iako još nužno nagađajući – glavnu tezu svog rada u knjizi Povijesni korijeni bajke (1946.): “Može, dakle, biti prihvaćeno da je jedan od najvažnijih elemenata u bajkama, element čudesnog putovanja, odraz vjerskog koncepta o dušama koje putuju na drugi svijet”.

Osnovnu povijesnu jezgru strukture nađene u bajkama treba tražiti ovdje. No, u Morfologiji bajke Propp otkriva da ta struktura podrazumijeva prisutnost dviju funkcija koje se gotovo uvijek međusobno isključuju: (1) borba s antagonistom i pobjeda nad njim; (2) težak zadatak i njegovo ispunjavanje. U nekoliko slučajeva bila su prisutna oba, a (1) uvijek prethodi (2). Odatle daljnja postavka: “Lako je moguće da su povijesno postojala oba tipa, da je svaki imao svoju vlastitu povijest i da su se u dalekoj prošlosti dvije tradicije susrele i spojile”. No, u knjizi Povijesni korijeni bajke Propp se posvetio gotovo isključivo odnosu između bajke i rituala inicijacije (funkcija [2]). Istraživanja o sabatu, čiji su zaključci ovdje sažeti, također bacaju nešto svjetla na mitsko-religioznu jezgru prošlosti (borbe vođene protiv duša mrtvih u stanju transa) razrađenu u funkciji (1). Općenitije, to istraživanje ilustrira presudnu važnost, koju se može pronaći kroz vrlo široko kulturno područje slike putnika, muškog ili ženskog, u transu, u svijet mrtvih, za postanak i prijenos narativne strukture – možda drevnije a zacijelo trajnije – što ju je razradila ljudska vrsta. Sve to omogućava da se strogo povijesnim podacima dopune pretjerano kruta evolucionistička tipologija koju je skicirao Propp u knjizi Povijesni korijeni bajke. (…) Veza između morfologije i povijesti koju Propp posebice predlaže u tim dvama radovima primjer je neodređeno goleme plodnosti.

Stereotip o sabatu

Dakle, stereotip o sabatu predstavlja spoj dviju različitih slika. Prva je proizvod naučene kulture (suci, inkvizitori, demonolozi), usredotočene na pretpostavljeno postojanje neprijateljske sljedbe, nadahnute Vragom, čiji su se članovi morali odreći svoje vjere i oskvrnuti Križ i sakramente. Druga slika, ukorijenjena u narodnoj kulturi, temeljila se na vjerovanju u izvanredne moći određenih muškaraca i žena koji su – u stanju transa, a često u životinjskom obliku ili jašući na životinjama – putovali u carstvo mrtvih kako bi donijeli napredak zajednici. Kako smo vidjeli, ta druga slika bila je mnogo starija od prve i neusporedivo raširenija. Obje su nastale u zapadnim Alpama ubrzo nakon 1350. godine. Vrlo je lako moguće da je približavanje između tih uvelike različitih kulturnih kompleksa bilo potpomognuto prisutnošću heretičkih valdenških skupina na istom području u isto vrijeme. Izvorne doktrine tih skupina dugo su se miješale s lokalnim narodnim tradicijama dualističkih vjerovanja katarskoga tipa iz istočne i srednje Europe koja su dopuštala da budu tumačena kao obožavanje Vraga. Intervencija inkvizitora sve je te raspršene elemente okupila do točke spajanja i tako je rođen mit o sabatu.

Nakon spajanja – širenje. Osim inkvizitora, sudaca i demonologa, proces su pomagali propovjednici, osobito sv. Bernardin da Siena. Njegove propovijedi o “začaranima, vješticama i čarolijama” u Rimu su najprije naišle na nepovjerenje: kako je poslije sam rekao, “moje riječi navele su ih na pomisao da sanjam”. No, suđenja i spaljivanja vještica uslijedit će bez odgode.

(…)

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Deciphering the Witches’ Sabbat objavljen u zborniku The Witchcraft Reader, ur. Darren Oldridge, Routledge, London, New York, 2001.

Oprema teksta redakcijska. Donosimo skraćenu verziju članka.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Prevedi ovaj blog

%d blogeri kao ovaj: