ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

To su samo životinje

“Te noći, dok je kod kuće hranila životinje, Blanke pomisli kako je prije 130 godina Crkva šutjela o trgovini robova, jer su to samo bili crni ljudi. Prije pedeset godina Crkva je šutjela, jer su to samo bili Židovi. Danas Crkva isto šuti, jer su to samo životinje.”

Izvor: http://zarez.hr/clanci/to-su-samo-zivotinje

17.6.2004.
Charles Patterson
U posljednjem poglavlju svoje knjige Patterson ocrtava profile Nijemaca, nositelja sasvim različitih sjećanja i iskustava na nacističku Njemačku od Židova, na čije je zalaganje za životinje utjecao i u nekim ga slučajevima oblikovao holokaust. Iako problemu odnosa prema životinjama pristupaju s različitih polazišta od Židova, njemački branitelji životinja imaju slične percepcije i reakcije na institucionalizirano nasilje nad životinjama

Za svoju knjigu o djeci nacista, izraelski psiholog Dan Bar-On intervjuirao je bivšeg liječnika u Auschwitzu kojemu se sudilo i koji je bio oslobođen optužbe nakon rata. Kad je Bar-On upitao liječnika o učinku koji je boravak u Auschwitzu ostavio na njega, bivši je liječnik rekao: “Nisam imao nikakvih snova. Doživio sam posve drukčija iskustva. Nije u pitanju taj stvaran užas, grozna sudbina tih ljudi, nije to, razumijete. Čudno je, no naviknete se na to. Ne, to je pitanje odabira o kojemu razmišljam, kao kad u vrtu kopam i vidim puževe. Nije stvar u tome da ne mogu ubiti puževe, to nije problem. No tada se pojavi jedan kojeg previđam, kojega vidim i moram ubiti, i moram iskopati i ubiti posljednjeg. To je ono što je toliko neugodno. Izdvojite tog jednog posebnog puža, i to je toliko uznemirujuće, fobijsko iskustvo. Zamisao da se selekcija nastavlja, ide dalje. Ili kad vidim kako transportiraju stoku”.

Odresci puni povjerenja

Liječnik je rekao Bar-Onu da je jednom razgovarao s Gittom Sereny, britanskom novinarkom koja je napisala knjigu o Franzu Stanglu, zapovjedniku Treblinke, temeljenu na sedamdeset sati intervjua koje je 1971. napravila sa Stanglom u düsseldorfskom zatvoru. Rekao je Bar-Onu da joj je Stangl za vrijeme jednog od intervjua ispričao o iskustvu kojeg je doživio u Brazilu kamo je pobjegao nakon rata. Jednom kada je putovao, vlak u kojem se nalazio zaustavio se pokraj klaonice. “Stoka u oborima, čuvši buku vlaka, dokasala je do ograde i zabuljila se u vlak. Bila je vrlo blizu moga prozora, međusobno se naguravajući, gledajući u mene kroz ogradu. U tom trenutku sam pomislio: Vidite ovo: to me podsjeća na Poljsku; upravo tako su i ljudi izgledali, puni povjerenja, trenutak prije nego su otišli u konzerve (plinske komore)… Nakon toga više nisam mogao jesti konzervirano meso. Te krupne oči… koje su me gledale… ne znajući da će začas svi biti mrtvi ”.

Nakon što je liječnik iz Auschwitza završio Bar-Onu pričati o Stanglu, nadodao je da “nisu oči bile te koje su na njega djelovale, već činjenica da je nešto bilo žrtvovano, ubijeno rukom. To je to”.

Robert Jay Lifton intervjuirao je jednog drugog liječnika iz Auschwitza, kojeg je identificirao kao Ernsta B.-a. “Kad prvi put vidite selekciju”, rekao je liječnik, “ne govorim to za sebe već i za najneosjećajnije SS-ovce, vidite kako se djeca i žene odabiru. To vas toliko šokira… da se jednostavno ne može riječima opisati. No, nakon nekoliko tjedana već se priviknete”. Pokušao je Liptonu opisati kako je to bilo: “Mislim da vam mogu otprilike dočarati kako je to izgledalo. Kad ste ušli u klaonicu u kojoj su se klale životinje… i miris je isto dio toga… a ne samo to da oni (stoka) padaju mrtvi i tako dalje. Vjerojatno nam poslije toga odrezak neće biti tako ukusan. A kada to činite svakoga dana dva tjedna, tada vam je vaš odrezak opet jednako ukusan kao i prije”.

Isti izgovor drugi put

Dr. Helmut Kaplan, koji živi u Salzburgu u Austriji, jedan je od vodećih mislioca pokreta za prava životinja na njemačkom govornom području. Za vrijeme prosvjeda protiv pokusa na životinjama koje je provodila farmaceutska tvrtka Hoechst AG iz Frankfurta, Kaplan se obratio prosvjednicima: “Dame i gospodo! Svi vi znate što je auschwitzska laž. To je tvrdnja da koncentracijski logori nisu nikada postojali. No, ono što možda ne znate jest da koncentracijski logori i dan danas postoje! Mi upravo stojimo ispred jednog, koncentracijskog logora za životinje. Tvrdnja da su koncentracijski logori zatvoreni nakon Drugog svjetskog rata je druga laž o Auschwitzu!”

Kaplan je nakon toga citirao Isaaca Bashevisa Singera kako su ljudi nacisti kad je u pitanju njihov odnos prema životinjama. “Ako to ne vjerujete, trebali biste pročitati izvješća o pokusima koje su nacisti proveli u istraživačkim laboratorijima na Židovima, a onda pročitati izvješća o pokusima koji se danas čine na životinjama. Onda vam oči više neće biti zavezane: paralele su toliko jasne da se moraju vidjeti. Sve što su nacisti učinili Židovima mi danas činimo životinjama. Naša unučad će nas jednoga dana pitati: Gdje ste bili za vrijeme holokausta životinja? Što ste učinili protiv tih užasnih zločina? Nećemo im moći i drugi put ponuditi isti izgovor, da nismo znali ”.

“Najgrublji oblik uspavljujućeg samozavaravanja”, piše on, “je poricanje da se te okrutnosti događaju upravo ovog trenutka u našoj neposrednoj okolini: u laboratorijima u kojima se rade pokusi, u klaonicama, na farmama krzna, itd. Jer to što se događa ovdje posve je jednako holokaustu kojeg su pokrenuli nacisti”.

Borba protiv životinjskog holokausta

Sve do nedavno Christa Blanke bila je luteranska pastorka koja je služila sa svojim suprugom, također svećenikom, u jednom selu u blizini Frankfurta. Rođena je 1948. u ratom opustošenoj Njemačkoj, i njezina majka inzistira da ne bi bila preživjela bez paketa hrane koju su dobivali od CARE USA. “Tako sam od najranije dobi iskusila što je to suosjećanje – koje se čak proširilo i na bivšeg smrtnog neprijatelja”.

Kad je Blanke kasnije doznala za ubojstvo šest milijuna Židova koje su počinili Nijemci koji su pripadali generaciji njezinih djedova (“što je bilo nevjerojatno za tinejdžera odgajanog da poštuje i uvažava starije”), uvjerila je samu sebe da, ako se išta slično dogodi dok je ona živa, “borit ću se svim raspoloživim snagama. Te dvije odluke – da proširim suosjećanje na svakoga tko je u nevolji i da se borim protiv holokausta kad god ga vidim – odvele su me ravno u pokret za prava životinja”.

Godine 1988. Blanke je osnovala organizaciju Animals’ Angels (Anđeli životinja), čiji je moto Wir sind bei den Tieren ( Mi smo sa životinjama ). “Naša je specijalnost borba protiv transporta stoke kroz Europu. Čvrsto vjerujem da je razlog zbog kojeg sam se posebno zainteresirala za ovaj segment patnje životinja došao kao izravna posljedica svih mojih proučavanja kako bih što bolje razumjela holokaust. Životinje u transportu prolaze kroz strahovitu patnju sličnu onoj kroz koju su prošli Židovi kad su ih transportirali u nacističke logore”. Timovi volontera iz Animals’ Angelsa prate kamione koji prevoze životinje do klaonica i na sajmove životinja. Timovi koji slijede kamione koji prevoze konje na klanje prošli su i kroz Treblinku i kroz Auschwitz.

Blanke vidi paralelu između vladavine nacista i onoga što se danas čini životinjama. Prije svega, tu je želja da se životinje liši njihova dostojanstva. Kad više nema individualnosti, sve postaje moguće. Kao drugo, postoji ista podjela mišljenja među promatračima. Blanke kaže da su u vrijeme nacista mnogi Nijemci imali neku vrstu “Židova ljubimaca”, onih koji su doista bili dobri i koje nije trebalo miješati s “onima običnima”. Kaže da se ista stvar događa životinjama. Postoje ljubimci kao mini svinje i konji za jahanje, koje ne bi trebalo brkati sa “svinjama za klanje” i “konjima za klanje”. Blanke kaže da tu etičku shizofreniju otvoreno podržavaju vlade i mesna industrija, dok raznorazni mediji ispiru mozak javnosti kao što su to činili i za vrijeme Hitlera.

Depersonalizacija žrtve

Druge sličnosti su: punktovi za sakupljanje ( Sammelstellen ) gdje se životinje ukrcavaju na kamione i u vagone a da se ne obraća ni najmanja pažnja na njihove rodbinske i prijateljske veze; selekcije prema njihovoj “vrijednosti”, spolu i starosti; uporaba rampi; brojevi tetovirani na koži; rječnik vozača i mesara pun uvreda i prezira (“Njemačke Židove nazivalo se Judensau ( židovske svinje ), a prema njima se tako i ponašalo”); i uporaba eufemizama ( eutanazirati znači ubiti; poseban postupak znači klati). Zatim, tu je potreba za velikom organizacijom i administracijom kako bi se transportiralo milijune životinja na velike udaljenosti i po njihovom dolasku ih ubilo. Blanke ističe da se, za vrijeme holokausta, nije promijenila infrastruktura tamanjenja, nego samo identitet žrtava.

Za vrijeme obilaska lokalne klaonice, Blanke se dojmila sličnost jezika koji se koristio u klaonici i onoga kojim su se služili nacisti. Veterinar koji je vodio obilazak objasnio je da je klaonica podijeljena na “čiste” i “nečiste” zone. U “čistoj zoni”, gdje se obavlja posao, životinje koje se obrađuju se rashlađuju, dok se u “nečistoj zoni” životinje drže u oborima nakon čega ih kolju. S obzirom na to da je za taj dan ubijanje gotovo, pregradci u štali uglavnom su prazni. “Dvije skupine krava gledaju u nas svojim velikim tamnim očima”. Blanke vidi svinje kojima krvavi potočići teku niz kožu, i koje neće dobiti nikakvu hranu ni vodu dok klanje opet ne počne u četiri sata sljedećega jutra.

Nakon što tijekom obilaska uđu u “čistu zonu”, u kojoj se nalaze odjel za trgovinu mesa i hladnjače, veterinar im kaže da je za danas gotov s poslom. Kad ponosno izjavi: “Svoje dužnosti obavljam kad god mi to kažu”, Blanke pomisli: “Mnoge stvari ovdje su suviše poznate. Riječi poput rampa i selekcija . Prikladne životinje vode se u štale, dok se one koje nisu prikladne odmah ubijaju u posebnom krilu”. Tehnički jezik depersonalizira žrtvu i počinitelja – fraze poput dostava robe , otpreme , poseban postupak s bolesnim životinjama, postupci klanja, iskorištavanje dlaka, kostiju, kože.

U trenutku kada napusti klaonicu, Blanke osjeća mučninu u želucu. “A čak nismo ni vidjeli klanje. Nismo čuli uplašene vriskove krava i krikove svinja. Nismo čuli brujanje strojeva ili pucnjeve pištolja s klinom”. Ono što je vidjela bilo je “ponižavanje kojem je žrtva uvijek bila izvrgnuta prije nego što su je ubili”.

Te noći, dok je kod kuće hranila životinje, Blanke pomisli kako je prije 130 godina Crkva šutjela o trgovini robova, jer su to samo bili crni ljudi. Prije pedeset godina Crkva je šutjela, jer su to samo bili Židovi. Danas Crkva isto šuti, jer su to samo životinje.

Prilagodio i s engleskoga preveo Bernard Jan.

Iz knjige Charlesa Pattersona Eternal Treblinka: Our Treatment of Animals and the Holocaust, Lantern Books, New York 2002.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Prevedi ovaj blog

%d blogeri kao ovaj: