ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Korijeni zločina u vjerskim institucijama

Category Archives: Korijeni zločina u vjerskim institucijama

Svećenici vatikanske institucije su tijekom povijesti u savezu s dotičnom vladajućom državnom moći tlačili, proganjali, klevetali, ismijavali, izopćavali, mučili i ubijali, ne stotine, ne tisuće, ne stotine tisuća – nego milijune ljudi – u Evropi, u Latinskoj Americi, u Africi, u Aziji, na svim kontinentima.

Der Spiegel – naslovna strana uglednog njemačkog tjednika od 21/19.5.2018.;

VATIKANASKE SABLASTI (DER SPIEGEL “DIE GESPENSTER DES VATIKAN”)

giordano-bruno  Jordano Bruno

Kako su zločinci sveci stvorili svjetsku silu

Ugledni njemački „Der Spiegel“ piše nevjerojatno jasnim i slikovitim riječi, i to dan prije blagdana Duhova, o nastanku Katoličke crkve koja je kroz stoljeća punim grijeha i zločina postala svjetska moć. Spiegel potkrepljuje svoje tvrdnje povijesno znastvenim dokumentima kao zločinačkim činjenicama, koje ne njeću ni sami pape. Naime, prošlih godina otkriven je veliki broj crkvenih skandala kako iz povijesti tako i aktualnih današnjih. Radi se o korupciji i crnim kasama, Vatikanska banka surađivala je s mafijom, tajnovita ubojstva nikad se nisu mogla riješiti, djeca i maloljetnici bili su zlostavljani jer crkveni aparat koji je pri otkrivanju istine uz pomoć pravnog sustava namjerno šutio ili zataškavao zločine stavljajući se na stranu zločinaca kardinala, biskupa i svećenika protiv državnog pravnog sustava.

(više…)

Oglasi

Američki povjesničar za Index: Crkva je podržala osnivanje fašističke NDH čiji je cilj bio istrebljenje Srba

IstvanDeak2č

Foto: Wikipedia/Fruzsina Verres

INDEX

Piše: Gordan Duhaček

AMERIČKI povjesničar mađarskog porijekla Istvan Deak autor je hvaljene knjige “Europe On Trial” (“Europa na suđenju”) koja se bavi “kolaboracijom, otporom i odmazdom tijekom Drugog svjetskog rata”. Riječ je o historiografskoj sintezi koja se bavi time kako su se različiti europski i narodi i države odnosili prema nacistima tijekom Drugog svjetskog rata, koju je kritika opisala briljantnom, a prevedena je i objavljena i na više svjetskih jezika, primjerice na slovenski i najsvježije njemački.

(više…)

„Vi, njemački borci, sada ste oruđe najvišeg Boga (…) Luther kaže: ‘Ruka koja takav mač nosi i davi, iza toga više nije ljudska ruka, nego Božja ruka, i ne vješa čovjek nego Bog vješa, muči, siječe glave, davi i ratuje. Sve su to njegova djela i presude.’ Gospodine Bože, zahvaljujemo ti što si nam dao mač, mač osvete.“

Luteranska Crkva slijedi pozive Martina Luthera na nasilje i rat

tempxmittelaltersturmgjpg100~_v-gseapremiumxl

Fotos: planet-wissen.de

Nasuprot tome, Martin Luther stalno je naučavao rat, umorstvo i ubojstvo u ime Isusa, Krista – prije svega ako su ratni protivnici bili druge vjere, na primjer, u Osmanskom carstvu. Luther doslovce:

Budući da kršćani pozvani svaki od svoje vlade u borbu protiv Turaka, trebaju to činiti kao vjerni i poslušni podanici i radosno stisnuti šake i spokojno udarati, ubijati, pljačkati i nanositi štete koliko mogu, sve dok mogu micati ijednu žilu.“ (Vojna propovijed protiv Turaka, 1529., izdanje Tomos 4, str. 494)

Udarati, ubijati, pljačkati“ – može li netko doista potpuno ozbiljno tvrditi da to ima bilo kakve veze s Isusom, Kristom?

Raskol između katolika i evangelika u 16. stoljeću uskoro je doveo do ratova između vjernih papi i Lutherovih pristaša – na obje strane s abnormalnom predodžbom da krvoprolićem moraju provesti svoje apsolutističke nauke, koje zaogrću ogrtačem „kršćanski“. Strašnim tridesetogodišnjim vjerskim ratom u 17. stoljeću i njegovim

posljedicama u nekim područjima Europe bile su iskorijenjene dvije trećine stanovništva. Povjesničarka dr. Barbara Beuys u svojoj knjizi „I kad bi svijet bio pun vragova – Lutherova vjera i njegovi nasljednici“ izvještava o daljnjim ratnim poprištima gdje su sudjelovali luterani, na primjer, prilikom rata Prusa protiv Francuske godine 1813:

Pukovi dobrovoljaca sa svojim su zastavama dolazili su u crkvu na posvetu prije nego su polazili u borbu i u smrt. Kad su vojnici položili svoje zakletve, čuli su ohrabrujuće riječi svećenika (…) Pacifistima se prijetilo teškim posljedicama za onostrano.“ (str. 417)

Samo kod takozvane bitke narodâ kod Leipziga 1813. godine poginulo ih je oko 100 000. Preživjeli njemačke vojske okupili su se na jednoj uzvisini s pogledom na Lutherov grad Wittenberg i nakon pokolja bilo im je naređeno da pjevaju evangeličku crkvenu pjesmu „Sada svi zahvalite Bogu“.

U gradu Wittenbergu Lutheru je nešto kasnije podignut velik spomenik od bronce i lijevanog željeza, koji je do danas jedna od glavnih turističkih atrakcija. I u mnogim drugim gradovima podignuti su Lutherovi spomenici.

Uslijedio je Njemačko-francuski rat 1870./1871.. Kao što piše povjesničarka Barbara Beuys, došao je „opet veliki trenutak evangeličkih propovjednika. I ponovo se s propovjedaonica zaorilo da smrt na bojnom polju stvara mučenike u svetom ratu“. (str. 468)

Prilikom izbijanja Prvoga svjetskog rata 1914. godine crkveno vodstvo u Pruskoj, evangeličko vrhovno crkveno vijeće u Berlinu, sastavilo je radosno pismo svim evangeličkim župnicima, u kojem se kaže: „Pune se kuće Božje i služba Božja. Očito zamrle vjerske iskre ponovo svijetle (…) Naš narod ponovo nalazi svojeg Boga.“ (str. 495)

Očito se tu misli na boga rata Martina Luthera. Dobar primjer za opijenost krvlju, u koju je Luteranska Crkva dovodila vojnike, je pismo luteranskog župnika dr. Adolfa Schettlera iz 1915. godine vojnicima na frontu:

Vi, njemački borci, sada ste oruđe najvišeg Boga (…) Luther kaže: ‘Ruka koja takav mač nosi i davi, iza toga više nije ljudska ruka, nego Božja ruka, i ne vješa čovjek nego Bog vješa, muči, siječe glave, davi i ratuje. Sve su to njegova djela i presude.’ Gospodine Bože, zahvaljujemo ti što si nam dao mač, mač osvete.“ (U Božje ime naprijed!, str. 35)

Vješati, mučiti, sjeći glave, daviti i ratovati“ – Lutherov rukopis tijekom stoljećâ.

Za usporedbu – Isus iz Nazareta naučavao je:

Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu.“ (Matej 26, 52)
Stoga: tko slijedi Luthera, može se zvati „luteranom“, ali nipošto kršćaninom.

Odlomak iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg

Autori: Martin Kubli, Dietr Potzel, Ulrich Seifert

Pripremio: Aris Kostadinov

 

 

 

 

 

 

Božja ili crkvena pravednost

Vaga2000 godina kao i danas, Zapad se zaogrće imenom kršćanstva. Kako to da preko milijardu kršćana nisu uspjeli svijet promjeniti na bolje? Sedamdeset tisuća ljudi nastradalo je kod zauzimanja Jeruzalema od strane kršćana – Izrealčana. Ti su kršćani išli potom na grob Isusa kako bi se zahvalili za grozotu koju su napravili. Takozvani kršćani već dvije tisuća godina obezvređuju ime Isusa iz Nazareta.

Što vrijede silne molitve kršćana za mir u svijetu ako imaju terorističke misli!? Što vrijedi ako smo protiv rata, a ratnički smo raspoloženi!? Možemo li moliti za mir ako je u našim mislima odbojnost prema

neistomišljenicima!? Crkveni moćnici nisu izgrađivali kršćansko dostojanstvo Isusa iz Nazareta, već su izgrađivali ono što je njima odgovaralo – crkvenu moć i bogatstvo!

(više…)

Ubijene i nevidljive – priča o Indijankama u SAD-u u filmu Wind River

„While missing person statistics are compiled for every other demographic, none exist for Native American women.“ (Wind River, 2017.)

Društveno-politički kontekst

Prilično pojednostavljenu i jednodimenzionalnu sliku o običajima i načinu života domorodačkog stanovništva Sjeverne Amerike[1] dali su holivudski vesterni u kojima je dominirao odnos između kauboja i Indijanaca u kojima su, barem u većini slučajeva, Indijanci predstavljali loše dečke, unatoč činjenicama koje se vežu uz masakre nad indijanskim stanovništvom još od Kolumbovog dolaska na obale današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Dovoljno je prisjetiti se pokolja 450 pripadnika plemena Tolowa (Yontoket Massacre, 1853. godine) na sjeverozapadu Kalifornije ili pak masakra oko 300 pripadnika plemena Lakota (Massacre at Wounded Knee, 1890. godine).
(više…)

Božja riječ prekjučer, jučer i danas – Istina ili ne? Bog rehabilitira Mojsija preko drugih proroka

Tekst iz “Proroka br. 15” Glas istine. Božja proročica govori u naše vrijeme. Ono temeljno u našem vremenu za razmišljanje i samospoznaju.

Priredio: Aris Kostadinov

Uvijek iznova nam se postavlja pitanje: Je li Bog Staroga zavjeta – pretežno Bog u “Mojsijevim knjigama” – drugi Bog od onoga u Novom zavjetu? Ako je to jedan te isti Bog, tada ili mora da je Stari zavjet, pretežno “Mojsijeve knjige”, falsificiran, ili je Isus govorio neistinu. Ili je Bog čak promjenjiv?
Od Isusa iz Nazareta prošlo je 2000 godina. Sin Božji došao nam je kao čovjek, kao sin čovječji, da nam donese poruku Boga, Svojeg Oca koji je i naš Otac. Poruka što nam je Isus donio od Boga, Svojeg i našeg Oca, je ljubav.

Put k ljubavi počinje s izmirenjem među ljudima i između ljudi i životinja i Zemlje. Jedino po tom putu čovjek dolazi do jedinstva s Bogom i Njegovoga cjelokupnog Stvaranja uključujući i svemir.

Bog je ljubav. Njegovo beskonačno biće je dakle ljubav. Isus je govorio ljudima da su Njegov Otac i On, Isus, Krist, jedno. Time je Isus htio reći ljudima da je Njegova poruka istina što dolazi iz Nebesa, od Boga, Njegovog Oca koji je i Otac svih ljudi. Isus se nije distancirao od ljudi, već ih je kao sinove i kćeri Božje izjednačavao sa Sobom, jer On je po smislu govorio: Trebate biti savršeni kao što je i vaš nebeski Otac. (Mt 5, 48) I On nam je dao molitvu koja započinje oslovljavanjem: Oče naš, koji jesi na Nebu … odnosno Oče naš na Nebu …

Isus nam je među ostalim dao sljedeću značajnu uputu koja prenesena također u Bibliji glasi: Ne mislite da sam došao ukidati Zakon i proroke. Ja nisam došao ukidati, već ispunjavati … Dok ne prođu Nebo i Zemlja, neće proći ni najmanje slovo Zakona prije nego se sve ne dogodi. Onaj tko ukine samo makar jednu od najmanjih zapovijedi i odgovarajuće uči ljude, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom. Ali onaj tko ih se drži i poučava ih se držati, bit će velik u kraljevstvu nebeskom. (Mt 5, 17 –19)

(više…)

“Sveti” kršćanski ratovi i zločini

Izvor: https://dialogos.ba/2016/11/27/sveti-krscanski-ratovi-i-zlocini/

Kada je kršćanska rulja spalila Aleksandrijsku knjižnicu (tada najveću na svijetu) 391. godine, šteta po napredak čovječanstva je bila neprocjenjiva. Uz knjižnicu je bilo sveučilište sa tisućama studenata, koji su besplatno mogli učiti i biti podučavani, a za siromašnije se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma, a po noći je svatko mogao spavati na podu. Moglo se podučavati bilo što. Niti danas nemamo nešto slično.
Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a njeni resursi su bili ogromni (sa tada nezamislivih 750.000 knjiga).

Rulju je nahuškao kršćanski parijarh Teofil. Još gore užasne scene događale su se i 21 godinu kasnije, kada je patrijarh Sveti Ćiril ohrabrio ‘Kršćansku’ svjetinu da mučki ubije najveću znanstvenicu svih vremena – matematičarku i filozofa – Hipatiju, 412.
(više…)