ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Trebamo li to znati?

Category Archives: Trebamo li to znati?

Priča o dva mita o spasenju ljudskoga roda

Josip Supić

1. Grčki mit o Heraklu

Heraklo (Ἡρακλῆς, Hēraklēs), grčki je mitološki junak, poznat po velikoj snazi i

izdržljivosti; slavljen kao izuzetan smrtnik koji je, vršeći na izgled nemoguće radove,

stekao mjesto besmrtnika među olimpijskim bogovima. Njegovo je ime k nama stiglo

preko latinskoga Hercules; koristit ću, stoga, udomaćeno ime Herkul.

U poemi »Herkulov štit« koja se pripisuje pjesniku Hesiodu iz osmoga stoljeća prije

naše ere, nalazimo osnovu mita o Herkulu: bila je to želja »oca ljudi i bogova«,

Zeusa, roditi čovjeka koji će spasiti bogove i ljude od propasti.
(više…)

Oglasi

Nasilje i pohota u ime Božje“

“Udarci u ime Gospodina“

Fotos:Publik-forum.net

images-19Seksualna zloupotreba nije jedini zločin koji je Crkva počinila nad djecom. Neudane majke do prije nekoliko desetljeća bile su stigmatizirane kao „pale žene“ i izopćivane, a njihova djeca žigosana kao „djeca grijeha“.

Neudanim majkama ranije su često oduzimali djecu; i kako mlade majke tako i djeca odlazili su u domove koje je vodila Crkva.

Crkve su domski odgoj obilježavale svojim bezbožnim predodžbama. Osobito okrutan primjer su Magdalenini domovi u Irskoj.

Njih [mlade majke] su šišali i kažnjavali. Svoju bijednu imovinu morale su prepustiti samostanskoj upravi a svoja imena zamijeniti imenom neke svetice. Kao doživotnu pokoru za svoje grijehe oko 30.000 žena rintalo je bez nadnice u praonicama reda svete Magdalene.

Skandal što su ga Crkva, država i javnost desetljećima šutke podnosili.

Tek 1996. godine zatvoren je posljednji Magdalenin dom u Irskoj.“ (Die Zeit, br. 3/2003.)

Tamo su se dešavala tjelesna i seksualna zlostavljanja.

U Zapadnoj Njemačkoj između 1945. i 1975. otprilike 800.000 djece živjelo je u domovima. Više od 80 posto domova vodila je Crkva. U mnogima od tih crkvenih domova ponižavali su dojenčad, djecu i mladež te ih često duševno i tjelesno zlostavljali i zloupotrebljavali. Slično kao u slučajevima zloupotrebe Crkva je svoje strašno ophođenje s domskom djecom držala pod plaštem šutnje koliko dugo je mogla.

No i ti zločini su zadnjih godina sve više izbijali na vidjelo. Novinar i autor Peter Wensierski svojom knjigom „Udarci u ime Gospodina“ pokrenuo je val objava sudbina domske djece, koje su na vidjelo iznijele strašno stanje.

U svojoj knjizi on opisuje crnu pedagogiju crkvenih domova punih predodžbi stege i reda u kojima su djeca često trpjela drakonske kazne, tjelesno i psihičko nasilje, koje je nerijetko graničilo s mučenjem.

I bivše domsko dijete Alexander Markus Homes napisao je više knjiga o domovima i 2006. objavio knjigu „Domski odgoj: pomoć za život ili zatvor radi pokornosti. Nasilje i pohota u ime Božje“. U jednom intervjuu Homes je opisao – doslovce – „zlostavljanje sa sistemom“.

Što Homes pod time razumijeva, pojašnjava njegova sljedeća izjava:

Time mislim da s obzirom na konfesionalne domove upravo polazim od toga da se ’Bog koji kažnjava’ ciljano koristio kao instrument ugnjetavanja da bi se od djece tražila poslušnost, ili bolje reći pokornost.

U ime Božje domsku djecu su tukli, maltretirali, mučili, ponižavali i lišavali dostojanstva, da bi im silom nametnuli disciplinu, poslušnost, marljivost, pokornost i, naravno, također vjeru u Boga. Utoliko govorim o sistemu: to je bio fokus domskog odgoja – uložiti sve na to da bi djecu iz donjeg sloja učinili pokornim ljudima koji vjeruju u Boga.” (ntv.de, 17. 2. 2009.)

Ovdje bi se trebalo precizirati: U kojeg „Boga“ oni trebaju vjerovati? Crkveni sistem hoće ljude crkvene vjernike koji vjeruju u Boga koji kažnjava, koji, zastrašeni riječima svećenika, čitav život bivaju krivo usmjeravani.

Homes u spomenutom intervjuu opisuje neka svoja strašna iskustva; opisuje batine i mnoga druga poniženja te objašnjava:

Pozadina svega toga bila je religija. U svojoj knjizi iz 1981. napisao sam:

Kada su nam prijetili, kažnjavali nas, udarali, zlostavljali, tada su opatice kao zastupnice postupale po Božjem nalogu. To su bile Božje riječi, Božji opominjući i agresivni pogledi, Božje ruke, Božje noge, što su nas grdile, ponižavale, kažnjavale, tukle. To je bila Božja volja: strahovi koji su nas proždirali, boli, tuge, osamljenost, koja se sve više zabijala u nas i izjedala iznutra. Svoje djetinjstvo imali smo zahvaliti Bogu i Njegovu Sinu Isusu, Kristu’.“

Čitati ovakve riječi je stravično, i izaziva najdublju bol. Naslućujemo patnju i nevolju, strah i napuštenost koje su djeca u konfesionalnim domovima pretrpjela – i saznajemo o zloćudnoj zloupotrebi „Boga i Njegova Sina Isusa, Krista“, u čije su se ime događala ta sramotna djela.

U njihovoj osamljenosti djeci nije ostala ni vjera i povjerenje u nebeskog Oca koji ih ljubi, jer su Njega svećenici muškarci i opatice temeljito istjerali batinama. S ljubavlju i skrbi koje je Isus iz Nazareta donio djeci i s Ocem, koji nas ljubi, kojeg nam je On približio, takvo ponašanje nema nikakve, ali baš nikakve veze.

Od te crne pedagogije nisu patila samo domska djeca. Još 2014. OUN je, kao što je spomenuto, u svojem izvještaju kritizirala vatikansku Crkvu jer premalo čini da zabrani tjelesno kažnjavanje i zahtijevala od Vatikana da zabrani batine i kažnjava batinanje u svim katoličkim školama.

I papa Franjo u 21. stoljeću nije spreman potpuno odustati od tjelesnog kažnjavanja djece, već je više puta branio „dostojanstveno“ udaranje. Pritom on isključuje da je Isus iz Nazareta još prije 2000 godina cijenio djecu na način koji je do tada bio nepo- znat, i da je slabije bez izuzetka uzimao u zaštitu. Tko slijedi Isusa, Krista, ponaša se isto tako.

Nijedan čovjek nema pravo seksualno oskvrnuti ili tući drugog čovjeka. A svaki je odrasli obvezan štititi djecu i pridonositi tome da im se omogući odrastanje bez nasilja.

K tome država je obvezna brinuti za zaštitu djece. Nije li onda krajnje sumnjivo da, na primjer, u Njemačkoj službene Crkve vode dječje vrtiće i škole, koje doduše u najvećem dijelu gotovo 100 posto financiraju država i roditelji, ali njihovi koncesionari su isključivo institucije kao u slučaju vatikanske Crkve – koju je OUN opomenula zbog njezina ophođenja s djecom?

Kolikim dječjim generacijama je Crkva, u istinskom smislu riječi, batinama usadila okrutnu sliku Boga? Isus iz Nazareta dao je Svojim sljedbenicima zadaću:

Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebe- skog.“ (Matej 5, 16)

Djela Crkve u ophođenju s djecom su suprotnost toga. Ona su u život bezbrojnih dječjih generacija unijela tamu i odvraćanje od Boga.

Citat iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg

Autor: Martin Kubli, Dieter Potzel, Ulrich Seifert

Priredio: Aris Kostadinov

 

 

Filip David: Posle brodoloma

Prometej

U društvu koje ne uvažava argumente pojedinac je bez ikakve moći; njegovo suprotstavljanje proglašava se intelektualnom paranojom; što u populističkom okruženju i jeste. On je izolovan kao što se izoluje opasan virus

790x450filip-david-2

Izvor fotografije: slobodnaevropa.org

U pojedinim periodima istorije silovito i snagom erupcije zakoni gomile, zakoni ulice i trgova zamenjuju zakone javnog poretka, a emocije i strasti potiskuju argumente zdravog razuma. Postoji jedan oblik masovne hipnoze izražen u populističim pokretima koji ljudima oduzima moć rasuđivanja. Umesto zahteva za slobodom prihvata se neki novi oblik ropstva, umesto zahteva za mirom i pravdom izvikuju se zahtevi za oružjem, osvetom i obračunima. Ovakva vrsta populizma po pravilu je organizovana i usmeravana iz nekog političkog centra moći sa naročitim partijskim i ideološkim razlozima. Takva „događanja naroda“, u kojima ključaju emocije gluve i slepe za bilo kakve argumente, imaju, istorija je najbolji svedok, razoran uticaj po stvarne nacionalne interese i okončavaju u istinskim nacionalnim katastrofama.

(više…)

PONEROLOGIJA – DIKTATURA PSIHOPATA Psihopatija: Kultovi i zla religije – zašto se homo sapiensu brani da postane više biće?

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Na brojne zamolbe čitatelja koji su nas obasuli zahtjevima i pitanjima da pišemo zašto toliko svijeta bezuslovno vjeruje ili se vjeri pokorava kroz tradiciju te zašto sve vjere pokazuju uzorke kultova i zabavne industrije, pokušat ćemo odgovoriti sa serijom članaka i istraživanja, a na vama je da donesete zaključke sami.

Nitko ne zna točno kako se i od kuda pojavila ideja za religijom i organiziranjem iste. Općeprihvaćena je paradigma da su religije nastale iz animističkih vjerovanja u pretke, prirodu i duhove. Znanost tvrdi da su njihovi prvi posrednici s višim svijetom bili šamani, te da su s eonima šamani ili vračevi polako preobrazili u svećenike i svećenice, fratre, časne, monahe, monahinje, derviše, hodže, brahmane, i slično.

(više…)

DODATAK PRIMJEDBAMA UZ INTERVJU REKTORA TANJIĆA

Kolumna Josipa Supića

Brojka koja impresionira: »Svakako treba spomenuti da u svijetu ima više od dvije tisuće katoličkih sveučilišta te da se neka od njih ubrajaju u najpoznatija i najuglednija…«, tvrdi rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u intervju-u u Vijencu.

Potaknut na istraživanje, utvrdio sam: prema statistici vatikanske Kongregacije za katolički .odgoj, ukupan broj katoličkih sveučilišta i viših katoličkih škola (Catholic universities and higher education institutions) danas je 1358. Dok su sveučilišta obrazovne i znanstvene institucije, Više škole su odgojne ustanove vjerskog karaktera i ne mogu se izjednačavati sa sveučilištima. Koliko ima jednih a koliko drugih nisam uspio ustanoviti; Katoličkih sveučilišta, to je očito, nema „više od dvije tisuće!“

Točno je: ima među katoličkim sveučilištima i nekih koja se ubrajaju u najpoznatije i najuglednije, kao na primjer Katoličko sveučilište u Leuvenu u Belgiji. Ipak, Konstitucija „Ex corde Ecclesiae“ pape Ivana Pavla II. je i takvim sveučilištima, koja su, noseći naziv katoličko sveučilište, bila slobodna u znanstvenim i istraživačkim pothvatima, ograničila slobodu djelovanja. Papa je, u skladu sa svojim shvaćanjem da religija uključuje etiku i filozofiju, nametnuo, do tada slobodnim institucijama, da svoje djelovanje i programe potpuno podrede religijskim potrebama i zahtjevima. Konstitucijom su sveučilišta stavljena pod izravnu kontrolu biskupa, u krajnjoj liniji Vatikana. Od akademskih sloboda sveučilištima nije ostalo ništa. To, naravno, izaziva i pitanje o kontroli obrazovnoga sustava pojedinih država od strane jedne strane sile, jednog stranoga suverena, pape. Ništa nova od strane Vatikana: papa Ivan Pavao II. i njegov bliski suradnik kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u više su navrata, svojim postupcima, uputama i naredbama vjernicima, pokazali da baš i ne drže do suverenosti država u kojima ima katolika.

(više…)

Kolumna Josipa Supića

Kadrovi rješavaju sve

(Malo analogije, malo usporedbe i malo povijesne arheologije)

I

casktkpturbxy9lzjmzndk3yjuwmmi2mguxywuyotc5yzy2n2qwzdy4mi5qcgetlqlnaxqawsovas0b1gdcw5uh2tivchvsc2ntcy9nrefflzfknzrjyjqxnza1otuwndm2nji5y2fizdywnmy1mgy2lnbuzwfcaahttp://www.blic.rs

Glasovita Staljinova sintagma „kadrovi rješavaju sve“ izrečena je u motivacijskom govoru

apsolventima Više vojne akademije u svibnju 1935. godine:

»Prije smo govorili da „tehnika rješava sve“… …To je vrlo dobro. Ali to je sasvim, sasvim nedovoljno. Da bismo tehniku stavili u pogon i iskoristili je do kraja potrebni su ljudi koji su ovladali tehnikom… …Zato se sada mora posvetiti naročita pažnja ljudima, kadrovima, rukovodećim radnicima koji su ovladali tehnikom. Zato staru parolu „tehnika rješava sve“, koja je odraz već prijeđenog perioda…. treba sada zamijeniti novom parolom, parolom „kadrovi rješavaju sve“. To je sada glavno.« (Josif Staljin, Pitanja lenjinizma.)

(više…)

Etičko i političko licemjerje Katoličke crkve

protagora.hr

Radi tako da čovječnost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.

Immanuel Kant

Poznata je misao da cilj opravdava sredstva. Tom se neetičnom maksimom pravdaju mnogi sitniji (privatni) i krupniji (politički, ideologijski, državni, rasni i vjerski) zločini. Katolička je crkva vlastite zločine kroz tisućljeća opravdavala borbom za apsolutnu istinu, i tek je 2000. godine kontroverzni papa Ivan Pavao II. priznao da su u tome malčice pretjerali te se, u ime Crkve mu, ispričao za greške počinjene u ime istine no ne i za zločine.

U ovome ću izlaganju pokušati iznijeti povijesne i teorijske razloge zbog kojih se katoličku crkvu (KC)  ne može smatrati „moralnim autoritetom“ (kako si sama rado tepa), kao ni „utemeljiteljem europskog kulturnog identiteta“.

Prvi od strane KC organizirani progoni inovjernika – pogrdno nazvanim poganima – započinju u stoljeću IV, istom nakon proglašenja kršćanstva službenom državnom religijom, kada se širom Rimskoga carstva ruše hramovi politeističkih religija, a svećenike i vjernike tih religija novčano  se kažnjava, fizički zlostavlja i masovno masakrira (Edward Gibbon: Slabljenje i propast Rimskog Carstva). Heretičkim se proglašavaju svi ostali oblici kršćanstva razvijeni u prvim mu stoljećima, te se uništavaju i spaljuju knjige takvoga sadržaja. Takvi su „korijeni europskog kulturnog identiteta“ na koje se KC patetično poziva.

Taj i takav krvav „kulturni identitet“ KC njegovala je „ognjem i mačem“ i sljedećih šesnaest stoljeća, no izdvojit ću i spomenuti samo najokrutnija i najkrvoločnija nedjela.

U Križarskim je ratovima, pokrenutim i vođenim na inicijativu KC (1095—1291), ubijeno desetak milijuna ljudi, a još toliko poubijala je Sveta Inkvizicija do 1808.godine, kad ju je Napoleon Bonaparte konačno zabranio. Inkvizicija se posebno sadistički okomila na milijune nevinih žena proglašavajući ih vješticama koje bi, nakon dugotrajnog bolnog i ponižavajućeg mučenja, žive spaljivala na lomači. KC time je dala neizbrisiv pečat „Europskome kulturnom identitetu“ jer takve navade ne poznaje nijedna druga kultura.

Papa Martin V. (1420. godine) poziva na križarsku vojnu protiv Husita i drugih heretika. Husiti nisu slomljeni ni nakon tri križarska pohoda, no tako se kalio europski kršćanski identitet…

Odlukom pape u 16. stoljeću započinje pokrštavanje Amerika odnosno tamošnjih urođenika, koji su preživjeli zvjerske masakre i genocid (do početka 17. stoljeća pobijeno je 90% stanovnika Mexica i 85% stanovnika Perua) te im se „Kršćanstvo = Europska kultura“ utiskuje u tijelo i u dušu, ne bi li pod svaku cijenu spoznali našega gospodina, Isusa Krista. Sve do kraja 20. stoljeća KC nije imala ništa protiv toga da ih se porobljuje, zlostavlja i diskriminira jer i to je baština europske kulture, tj. kršćanstva!

Vjerski ratovi u Francuskoj (1562—1590) između katolika i hugenota obilježeni su masakrima hugenota, u kojima samoinicijativno sudjeluju i bogobojažljivi katolici, obični građani koji, tri dana i tri noći, po ulicama i trgovima Pariza hvataju i kolju žene i djecu hugenota, u tzv. Bartolomejskoj noći 1572.godine.

Za vrijeme 30 godišnjeg rata, od 1618. do 1648. godine, između katolika i protestanata (kršćani vs. kršćana!) koji se vodio ponajviše na teritoriju današnje Njemačke, usmrćen je svaki treći njezin stanovnik. Posebno okrutno bilo je osvajanje, nakon višemjesečne opsade, protestantskoga  Magdeburga od strane katoličke koalicije. Katolička vojska (u kojoj su sudjelovali i hrvatski vitezovi) izmasakrirala je oko 25000 od 30000 stanovnika, nekoliko tjedana silovala djevojčice i žene, a grad je opljačkala i spalila te ga sravnila sa zemljom. Toliko o katoličkoj kršćanskoj dobroti i kulturi.

I „izabrani narod“ sustavno je kroz stoljeća bio na udaru KC, čime su Hitleru bitno olakšali „konačno rješenje“ „židovskog pitanja“. Hans Küng tvrdi da je „nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji.“ I to je jedno od bitnih obilježja „europskoga kulturnog identiteta“.

Tijekom 20. stoljeća Katolička crkva još uvijek pokazuje svoj prezir prema ljudskim pravima, prema pravima žena, prema legalno izabranim predstavnicima naroda, a ponajviše prema pravima djece  tolerirajući njihovo sustavno fizičko, psihičko i spolno zlostavljanje širom svijeta, prikrivajući i negirajući zločine, te štiteći zločince, a posebno pedofile iz svojih redova.

U pedesetak godina 20. stoljeća KC šest se puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! KC stala na stranu pobunjene vojne oligarhije 1926. u Portugalu, sklopila konkordat s Mussolinijem u Italiji 1929, podržala pobunjenog generala Franca protiv Republike Španjolske 1936, poveselila se uspostavi zločinačke endehazije 1941, blagoslovila je udar generala Pinocheta protiv Republike Čilea 1973, te prihvatila vojnu huntu Jorgea Videle uzurpatora vlasti u Republici Argentini 1976. godine. I nakon svega toga još uvijek se smatra moralnim autoritetom.

Hrvatsku naciju posljednjih dvadesetak godina uvjeravaju kako je bez KC ne bi niti bilo, kako biskupi rade u interesu nacije, odnosno da su im – naciji i biskupima – interesi zajednički. Kada su se 2000. godine neki hrvatski generali pobunili – neuspješno za razliku od navedenih povijesnih primjera – protiv legalno izabrane vlasti RH, i bili zaustavljeni tj. umirovljeni, šokirana je HBK, valjda zbog propuštene prilike da se u RH uvede vojna diktatura, izdala paničnu Poruku u kojoj se 15 puta javljaju kao imenica ili pridjev Hrvatska/hrvatski, 8 puta Domovin-a/ski, 6 puta država, a nijednom Republika. Jednako kao i u otvorenome pismu generala, koji bi istoj trebali biti vjerni.

Naravno da HBK ne služi Republici Hrvatskoj nego svome poslodavcu, Svetoj stolici. Tadašnji je papa Ivan Pavao II, primjerice ukorio austrijske biskupe kad su tražili demokratiziranje odnosa u Crkvi jer ona počiva na autoritetu Duha svetog i na hijerarhiji, a ne na demokraciji. U Crkvi demokracije nema, a isti bi sustav hrvatski biskupi htjeli prenijeti i primjeniti i na Domovinu, na Državu, na Hrvatsku, no svjesni su da taj režim proturječi biti Republike te je nastoje ne spominjati. Kad ta ista Država, kao Republika, primjenjuje legalna sredstva prisile, na osnovu policijske istrage i pravomoćnog sudskog naloga privodeći osumnjičene za teška krivična djela, poput ratnih zločina, biskupi je dovode u pitanje i optužuju da »više želi zastrašiti narod i skrenuti njegovu pažnju od neriješenih socijalnih i gospodarstvenih  problema«. Prosinca 1999.godine biskup Jezerinac reče da je hrvatsku državu utemeljio Bog, te doda da Hrvati svoje domoljublje i čovjekoljublje temelje na bogoljublju. Dakle: bez Crkve nema ni svete Domovine, ni svete Države, ni svete Hrvatske (tri svetinje u jednoj) jer ih ona utemeljuje i te ih treba vazda voditi. A ne nekakve stranke ili »smušeni« predstavnici zabludjelog naroda.

Shvaćanje naroda na intelektualnoj razini »tri musketira«:»Svi za jednog, jedan za sve«, kad u tadašnjoj Poruci kažu: »Djela protivna međunarodnom ratnom pravu ne mogu biti na čast (?!) ni jednom narodu…«. Zločine čine pojedinci koji po počinjenome postaju zločinci, a ne postaju po njemu njegova akcidencija zločinačka, tj. nacija ili religija ili grad odakle potječu. Po njima je svaki Hrvat katolik, a u svakome dobrom Hrvatu – idealnome klonu – interes, moral, ideologija i vjera transupstancijacijom postaju homogenizirani, pa mu se katolički biskupi, preuzimajući na svoja leđa ulogu, funkciju i odgovornost ministra unutarnjih poslova obraćaju »sljedećom porukom…želeći pridonijeti izbjegavanju nereda, smirivanju tenzija te sigurnosti i stabilnosti u Hrvatskoj«.

Kako mogu biti moralnim autoritetima biskupi koji se ponašaju poput pijanih milijardera te grade velebne Palače od oniksa za HBK, Vojni ordinarijat alias Dvore, Apostolsku nuncijaturu, u vrijeme dok stotine tisuća ljudi u RH jedva preživljava. Pozivam te »moralne autoritete«, kakvima se sami vole nazivati – a kao takvi trebali bi znati kako moral nije djeljiv na hrvatski ili srpski ili katolički ili luteranski ili ateistički ili muški ili ženski – da pojasne kojim čudom pokrivaju enormne troškove za preostale velebne građevine i veličanstvene proslave, te troše milijune kuna iskamčenih ne samo od vjerničkog stada. Sveta stolica je, doduše, među prvima priznala Republiku Hrvatsku, ali nas to skupo košta. Do sada nas je olakšala za barem 3 milijarde kn, i svakodnevno si uzme dodatni milijun.

Kako mogu biti moralnim autoritetom oni čije se shvaćanje morala svodi na strogo zabranjivanje bikinija ili mini suknji, ali ne smatraju moralnim problemom to što je netko likvidirao obitelj Zec, masakrirao nekoliko desetaka Gospićana, sadistički se iživljavao na Pakračkoj poljani, u Lori, u Karlobagu i drugdje: »Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije«. Smatraju, dakle, samorazumljivim da se na zločin odgovara zločinom, odakle se lahko dođe do pravdanja svakog zločina, pa i najvećeg, jer kao što rekosmo, cilj opravdava sredstvo. HBK još nije nikad NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac Magnum Crimen-om, maglovito podrazumijevajući da je zločinac Ante (mise mu se mise na Dan nevine dječice) ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivaše ustaške novine toga tragičnoga vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Preambula Ustava Republike Hrvatske bilježi da je hrvatski narod svoje povijesno pravo na državnu suverenost, između ostalog, očitovao »u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine)«. Prema tome, ne samo da hrvatsku vojsku toga razdoblja ne predstavljaju ni ustaše ni domobrani, nego su partizani istinska hrvatska vojska te je Hrvatska ratovala na strani saveznika, a ne nacifašista.

Biskupi nemaju mandat da vode politiku Republike Hrvatske, a bez pobunjenika protiv Republike teško da će ga ikada dobiti, što im je izgleda odnekud poznato. Ako građani Republike Hrvatske jednog dana, na referendumu, slobodnom voljom odluče prenijeti svoj neotuđivi suverenitet i svoju slobodu na Svetu Stolicu, onda će biskupi moći uživati u misionarskoj ulozi preoblikovanja obrazovnog, pravnog i političkog sustava, te manipuliranja vojskom i policijom. Do toga dana oni su ravnopravni građani, koji ne smiju prijetiti nikome, čak niti grješnicima paklom, da ne bi »zastrašili narod«. Pogotovo ne malu djecu kako ne bi postala paranoična, kao neki koji svugdje vide neprijatelje reflektirajući u njih svu svoju mržnju.
(više…)