ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Trebamo li to znati?

Category Archives: Trebamo li to znati?

Pilati prije, Pilati danas

jesus-before-pilate-coloring-page-free-printable-coloring-pages-coloring-page-of-jesus-before-pilate-268x268Fotos: mentebeta.com

3. Tada Isus izađe noseći trnovu krunu i skrletni ogrtač. A Pilat im reče: „Evo čovjeka!“
4. Kad Ga glavari svećenički i starješine narodne vidješe onakva, povikaše: „Raspni Ga!, Raspni Ga!“ A Pilat im reče: „Vi Ga uzmite i razapnite; jer ja na Njemu ne nalazim krivice.“ (Pogl. 82, 3-4)

(više…)

Oglasi

Priča o dva mita o spasenju ljudskoga roda

Josip Supić

1. Grčki mit o Heraklu

Heraklo (Ἡρακλῆς, Hēraklēs), grčki je mitološki junak, poznat po velikoj snazi i

izdržljivosti; slavljen kao izuzetan smrtnik koji je, vršeći na izgled nemoguće radove,

stekao mjesto besmrtnika među olimpijskim bogovima. Njegovo je ime k nama stiglo

preko latinskoga Hercules; koristit ću, stoga, udomaćeno ime Herkul.

U poemi »Herkulov štit« koja se pripisuje pjesniku Hesiodu iz osmoga stoljeća prije

naše ere, nalazimo osnovu mita o Herkulu: bila je to želja »oca ljudi i bogova«,

Zeusa, roditi čovjeka koji će spasiti bogove i ljude od propasti.
(više…)

Nasilje i pohota u ime Božje“

“Udarci u ime Gospodina“

Fotos:Publik-forum.net

images-19Seksualna zloupotreba nije jedini zločin koji je Crkva počinila nad djecom. Neudane majke do prije nekoliko desetljeća bile su stigmatizirane kao „pale žene“ i izopćivane, a njihova djeca žigosana kao „djeca grijeha“.

Neudanim majkama ranije su često oduzimali djecu; i kako mlade majke tako i djeca odlazili su u domove koje je vodila Crkva.

Crkve su domski odgoj obilježavale svojim bezbožnim predodžbama. Osobito okrutan primjer su Magdalenini domovi u Irskoj.

Njih [mlade majke] su šišali i kažnjavali. Svoju bijednu imovinu morale su prepustiti samostanskoj upravi a svoja imena zamijeniti imenom neke svetice. Kao doživotnu pokoru za svoje grijehe oko 30.000 žena rintalo je bez nadnice u praonicama reda svete Magdalene.

Skandal što su ga Crkva, država i javnost desetljećima šutke podnosili.

Tek 1996. godine zatvoren je posljednji Magdalenin dom u Irskoj.“ (Die Zeit, br. 3/2003.)

Tamo su se dešavala tjelesna i seksualna zlostavljanja.

U Zapadnoj Njemačkoj između 1945. i 1975. otprilike 800.000 djece živjelo je u domovima. Više od 80 posto domova vodila je Crkva. U mnogima od tih crkvenih domova ponižavali su dojenčad, djecu i mladež te ih često duševno i tjelesno zlostavljali i zloupotrebljavali. Slično kao u slučajevima zloupotrebe Crkva je svoje strašno ophođenje s domskom djecom držala pod plaštem šutnje koliko dugo je mogla.

No i ti zločini su zadnjih godina sve više izbijali na vidjelo. Novinar i autor Peter Wensierski svojom knjigom „Udarci u ime Gospodina“ pokrenuo je val objava sudbina domske djece, koje su na vidjelo iznijele strašno stanje.

U svojoj knjizi on opisuje crnu pedagogiju crkvenih domova punih predodžbi stege i reda u kojima su djeca često trpjela drakonske kazne, tjelesno i psihičko nasilje, koje je nerijetko graničilo s mučenjem.

I bivše domsko dijete Alexander Markus Homes napisao je više knjiga o domovima i 2006. objavio knjigu „Domski odgoj: pomoć za život ili zatvor radi pokornosti. Nasilje i pohota u ime Božje“. U jednom intervjuu Homes je opisao – doslovce – „zlostavljanje sa sistemom“.

Što Homes pod time razumijeva, pojašnjava njegova sljedeća izjava:

Time mislim da s obzirom na konfesionalne domove upravo polazim od toga da se ’Bog koji kažnjava’ ciljano koristio kao instrument ugnjetavanja da bi se od djece tražila poslušnost, ili bolje reći pokornost.

U ime Božje domsku djecu su tukli, maltretirali, mučili, ponižavali i lišavali dostojanstva, da bi im silom nametnuli disciplinu, poslušnost, marljivost, pokornost i, naravno, također vjeru u Boga. Utoliko govorim o sistemu: to je bio fokus domskog odgoja – uložiti sve na to da bi djecu iz donjeg sloja učinili pokornim ljudima koji vjeruju u Boga.” (ntv.de, 17. 2. 2009.)

Ovdje bi se trebalo precizirati: U kojeg „Boga“ oni trebaju vjerovati? Crkveni sistem hoće ljude crkvene vjernike koji vjeruju u Boga koji kažnjava, koji, zastrašeni riječima svećenika, čitav život bivaju krivo usmjeravani.

Homes u spomenutom intervjuu opisuje neka svoja strašna iskustva; opisuje batine i mnoga druga poniženja te objašnjava:

Pozadina svega toga bila je religija. U svojoj knjizi iz 1981. napisao sam:

Kada su nam prijetili, kažnjavali nas, udarali, zlostavljali, tada su opatice kao zastupnice postupale po Božjem nalogu. To su bile Božje riječi, Božji opominjući i agresivni pogledi, Božje ruke, Božje noge, što su nas grdile, ponižavale, kažnjavale, tukle. To je bila Božja volja: strahovi koji su nas proždirali, boli, tuge, osamljenost, koja se sve više zabijala u nas i izjedala iznutra. Svoje djetinjstvo imali smo zahvaliti Bogu i Njegovu Sinu Isusu, Kristu’.“

Čitati ovakve riječi je stravično, i izaziva najdublju bol. Naslućujemo patnju i nevolju, strah i napuštenost koje su djeca u konfesionalnim domovima pretrpjela – i saznajemo o zloćudnoj zloupotrebi „Boga i Njegova Sina Isusa, Krista“, u čije su se ime događala ta sramotna djela.

U njihovoj osamljenosti djeci nije ostala ni vjera i povjerenje u nebeskog Oca koji ih ljubi, jer su Njega svećenici muškarci i opatice temeljito istjerali batinama. S ljubavlju i skrbi koje je Isus iz Nazareta donio djeci i s Ocem, koji nas ljubi, kojeg nam je On približio, takvo ponašanje nema nikakve, ali baš nikakve veze.

Od te crne pedagogije nisu patila samo domska djeca. Još 2014. OUN je, kao što je spomenuto, u svojem izvještaju kritizirala vatikansku Crkvu jer premalo čini da zabrani tjelesno kažnjavanje i zahtijevala od Vatikana da zabrani batine i kažnjava batinanje u svim katoličkim školama.

I papa Franjo u 21. stoljeću nije spreman potpuno odustati od tjelesnog kažnjavanja djece, već je više puta branio „dostojanstveno“ udaranje. Pritom on isključuje da je Isus iz Nazareta još prije 2000 godina cijenio djecu na način koji je do tada bio nepo- znat, i da je slabije bez izuzetka uzimao u zaštitu. Tko slijedi Isusa, Krista, ponaša se isto tako.

Nijedan čovjek nema pravo seksualno oskvrnuti ili tući drugog čovjeka. A svaki je odrasli obvezan štititi djecu i pridonositi tome da im se omogući odrastanje bez nasilja.

K tome država je obvezna brinuti za zaštitu djece. Nije li onda krajnje sumnjivo da, na primjer, u Njemačkoj službene Crkve vode dječje vrtiće i škole, koje doduše u najvećem dijelu gotovo 100 posto financiraju država i roditelji, ali njihovi koncesionari su isključivo institucije kao u slučaju vatikanske Crkve – koju je OUN opomenula zbog njezina ophođenja s djecom?

Kolikim dječjim generacijama je Crkva, u istinskom smislu riječi, batinama usadila okrutnu sliku Boga? Isus iz Nazareta dao je Svojim sljedbenicima zadaću:

Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebe- skog.“ (Matej 5, 16)

Djela Crkve u ophođenju s djecom su suprotnost toga. Ona su u život bezbrojnih dječjih generacija unijela tamu i odvraćanje od Boga.

Citat iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg

Autor: Martin Kubli, Dieter Potzel, Ulrich Seifert

Priredio: Aris Kostadinov

 

 

Filip David: Posle brodoloma

Prometej

U društvu koje ne uvažava argumente pojedinac je bez ikakve moći; njegovo suprotstavljanje proglašava se intelektualnom paranojom; što u populističkom okruženju i jeste. On je izolovan kao što se izoluje opasan virus

790x450filip-david-2

Izvor fotografije: slobodnaevropa.org

U pojedinim periodima istorije silovito i snagom erupcije zakoni gomile, zakoni ulice i trgova zamenjuju zakone javnog poretka, a emocije i strasti potiskuju argumente zdravog razuma. Postoji jedan oblik masovne hipnoze izražen u populističim pokretima koji ljudima oduzima moć rasuđivanja. Umesto zahteva za slobodom prihvata se neki novi oblik ropstva, umesto zahteva za mirom i pravdom izvikuju se zahtevi za oružjem, osvetom i obračunima. Ovakva vrsta populizma po pravilu je organizovana i usmeravana iz nekog političkog centra moći sa naročitim partijskim i ideološkim razlozima. Takva „događanja naroda“, u kojima ključaju emocije gluve i slepe za bilo kakve argumente, imaju, istorija je najbolji svedok, razoran uticaj po stvarne nacionalne interese i okončavaju u istinskim nacionalnim katastrofama.

(više…)

PONEROLOGIJA – DIKTATURA PSIHOPATA Psihopatija: Kultovi i zla religije – zašto se homo sapiensu brani da postane više biće?

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Na brojne zamolbe čitatelja koji su nas obasuli zahtjevima i pitanjima da pišemo zašto toliko svijeta bezuslovno vjeruje ili se vjeri pokorava kroz tradiciju te zašto sve vjere pokazuju uzorke kultova i zabavne industrije, pokušat ćemo odgovoriti sa serijom članaka i istraživanja, a na vama je da donesete zaključke sami.

Nitko ne zna točno kako se i od kuda pojavila ideja za religijom i organiziranjem iste. Općeprihvaćena je paradigma da su religije nastale iz animističkih vjerovanja u pretke, prirodu i duhove. Znanost tvrdi da su njihovi prvi posrednici s višim svijetom bili šamani, te da su s eonima šamani ili vračevi polako preobrazili u svećenike i svećenice, fratre, časne, monahe, monahinje, derviše, hodže, brahmane, i slično.

(više…)

DODATAK PRIMJEDBAMA UZ INTERVJU REKTORA TANJIĆA

Kolumna Josipa Supića

Brojka koja impresionira: »Svakako treba spomenuti da u svijetu ima više od dvije tisuće katoličkih sveučilišta te da se neka od njih ubrajaju u najpoznatija i najuglednija…«, tvrdi rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u intervju-u u Vijencu.

Potaknut na istraživanje, utvrdio sam: prema statistici vatikanske Kongregacije za katolički .odgoj, ukupan broj katoličkih sveučilišta i viših katoličkih škola (Catholic universities and higher education institutions) danas je 1358. Dok su sveučilišta obrazovne i znanstvene institucije, Više škole su odgojne ustanove vjerskog karaktera i ne mogu se izjednačavati sa sveučilištima. Koliko ima jednih a koliko drugih nisam uspio ustanoviti; Katoličkih sveučilišta, to je očito, nema „više od dvije tisuće!“

Točno je: ima među katoličkim sveučilištima i nekih koja se ubrajaju u najpoznatije i najuglednije, kao na primjer Katoličko sveučilište u Leuvenu u Belgiji. Ipak, Konstitucija „Ex corde Ecclesiae“ pape Ivana Pavla II. je i takvim sveučilištima, koja su, noseći naziv katoličko sveučilište, bila slobodna u znanstvenim i istraživačkim pothvatima, ograničila slobodu djelovanja. Papa je, u skladu sa svojim shvaćanjem da religija uključuje etiku i filozofiju, nametnuo, do tada slobodnim institucijama, da svoje djelovanje i programe potpuno podrede religijskim potrebama i zahtjevima. Konstitucijom su sveučilišta stavljena pod izravnu kontrolu biskupa, u krajnjoj liniji Vatikana. Od akademskih sloboda sveučilištima nije ostalo ništa. To, naravno, izaziva i pitanje o kontroli obrazovnoga sustava pojedinih država od strane jedne strane sile, jednog stranoga suverena, pape. Ništa nova od strane Vatikana: papa Ivan Pavao II. i njegov bliski suradnik kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u više su navrata, svojim postupcima, uputama i naredbama vjernicima, pokazali da baš i ne drže do suverenosti država u kojima ima katolika.

(više…)

Kolumna Josipa Supića

Kadrovi rješavaju sve

(Malo analogije, malo usporedbe i malo povijesne arheologije)

I

casktkpturbxy9lzjmzndk3yjuwmmi2mguxywuyotc5yzy2n2qwzdy4mi5qcgetlqlnaxqawsovas0b1gdcw5uh2tivchvsc2ntcy9nrefflzfknzrjyjqxnza1otuwndm2nji5y2fizdywnmy1mgy2lnbuzwfcaahttp://www.blic.rs

Glasovita Staljinova sintagma „kadrovi rješavaju sve“ izrečena je u motivacijskom govoru

apsolventima Više vojne akademije u svibnju 1935. godine:

»Prije smo govorili da „tehnika rješava sve“… …To je vrlo dobro. Ali to je sasvim, sasvim nedovoljno. Da bismo tehniku stavili u pogon i iskoristili je do kraja potrebni su ljudi koji su ovladali tehnikom… …Zato se sada mora posvetiti naročita pažnja ljudima, kadrovima, rukovodećim radnicima koji su ovladali tehnikom. Zato staru parolu „tehnika rješava sve“, koja je odraz već prijeđenog perioda…. treba sada zamijeniti novom parolom, parolom „kadrovi rješavaju sve“. To je sada glavno.« (Josif Staljin, Pitanja lenjinizma.)

(više…)