ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Žrtve crkvi

Category Archives: Žrtve crkvi

Nasilje i pohota u ime Božje“

“Udarci u ime Gospodina“

Fotos:Publik-forum.net

images-19Seksualna zloupotreba nije jedini zločin koji je Crkva počinila nad djecom. Neudane majke do prije nekoliko desetljeća bile su stigmatizirane kao „pale žene“ i izopćivane, a njihova djeca žigosana kao „djeca grijeha“.

Neudanim majkama ranije su često oduzimali djecu; i kako mlade majke tako i djeca odlazili su u domove koje je vodila Crkva.

Crkve su domski odgoj obilježavale svojim bezbožnim predodžbama. Osobito okrutan primjer su Magdalenini domovi u Irskoj.

Njih [mlade majke] su šišali i kažnjavali. Svoju bijednu imovinu morale su prepustiti samostanskoj upravi a svoja imena zamijeniti imenom neke svetice. Kao doživotnu pokoru za svoje grijehe oko 30.000 žena rintalo je bez nadnice u praonicama reda svete Magdalene.

Skandal što su ga Crkva, država i javnost desetljećima šutke podnosili.

Tek 1996. godine zatvoren je posljednji Magdalenin dom u Irskoj.“ (Die Zeit, br. 3/2003.)

Tamo su se dešavala tjelesna i seksualna zlostavljanja.

U Zapadnoj Njemačkoj između 1945. i 1975. otprilike 800.000 djece živjelo je u domovima. Više od 80 posto domova vodila je Crkva. U mnogima od tih crkvenih domova ponižavali su dojenčad, djecu i mladež te ih često duševno i tjelesno zlostavljali i zloupotrebljavali. Slično kao u slučajevima zloupotrebe Crkva je svoje strašno ophođenje s domskom djecom držala pod plaštem šutnje koliko dugo je mogla.

No i ti zločini su zadnjih godina sve više izbijali na vidjelo. Novinar i autor Peter Wensierski svojom knjigom „Udarci u ime Gospodina“ pokrenuo je val objava sudbina domske djece, koje su na vidjelo iznijele strašno stanje.

U svojoj knjizi on opisuje crnu pedagogiju crkvenih domova punih predodžbi stege i reda u kojima su djeca često trpjela drakonske kazne, tjelesno i psihičko nasilje, koje je nerijetko graničilo s mučenjem.

I bivše domsko dijete Alexander Markus Homes napisao je više knjiga o domovima i 2006. objavio knjigu „Domski odgoj: pomoć za život ili zatvor radi pokornosti. Nasilje i pohota u ime Božje“. U jednom intervjuu Homes je opisao – doslovce – „zlostavljanje sa sistemom“.

Što Homes pod time razumijeva, pojašnjava njegova sljedeća izjava:

Time mislim da s obzirom na konfesionalne domove upravo polazim od toga da se ’Bog koji kažnjava’ ciljano koristio kao instrument ugnjetavanja da bi se od djece tražila poslušnost, ili bolje reći pokornost.

U ime Božje domsku djecu su tukli, maltretirali, mučili, ponižavali i lišavali dostojanstva, da bi im silom nametnuli disciplinu, poslušnost, marljivost, pokornost i, naravno, također vjeru u Boga. Utoliko govorim o sistemu: to je bio fokus domskog odgoja – uložiti sve na to da bi djecu iz donjeg sloja učinili pokornim ljudima koji vjeruju u Boga.” (ntv.de, 17. 2. 2009.)

Ovdje bi se trebalo precizirati: U kojeg „Boga“ oni trebaju vjerovati? Crkveni sistem hoće ljude crkvene vjernike koji vjeruju u Boga koji kažnjava, koji, zastrašeni riječima svećenika, čitav život bivaju krivo usmjeravani.

Homes u spomenutom intervjuu opisuje neka svoja strašna iskustva; opisuje batine i mnoga druga poniženja te objašnjava:

Pozadina svega toga bila je religija. U svojoj knjizi iz 1981. napisao sam:

Kada su nam prijetili, kažnjavali nas, udarali, zlostavljali, tada su opatice kao zastupnice postupale po Božjem nalogu. To su bile Božje riječi, Božji opominjući i agresivni pogledi, Božje ruke, Božje noge, što su nas grdile, ponižavale, kažnjavale, tukle. To je bila Božja volja: strahovi koji su nas proždirali, boli, tuge, osamljenost, koja se sve više zabijala u nas i izjedala iznutra. Svoje djetinjstvo imali smo zahvaliti Bogu i Njegovu Sinu Isusu, Kristu’.“

Čitati ovakve riječi je stravično, i izaziva najdublju bol. Naslućujemo patnju i nevolju, strah i napuštenost koje su djeca u konfesionalnim domovima pretrpjela – i saznajemo o zloćudnoj zloupotrebi „Boga i Njegova Sina Isusa, Krista“, u čije su se ime događala ta sramotna djela.

U njihovoj osamljenosti djeci nije ostala ni vjera i povjerenje u nebeskog Oca koji ih ljubi, jer su Njega svećenici muškarci i opatice temeljito istjerali batinama. S ljubavlju i skrbi koje je Isus iz Nazareta donio djeci i s Ocem, koji nas ljubi, kojeg nam je On približio, takvo ponašanje nema nikakve, ali baš nikakve veze.

Od te crne pedagogije nisu patila samo domska djeca. Još 2014. OUN je, kao što je spomenuto, u svojem izvještaju kritizirala vatikansku Crkvu jer premalo čini da zabrani tjelesno kažnjavanje i zahtijevala od Vatikana da zabrani batine i kažnjava batinanje u svim katoličkim školama.

I papa Franjo u 21. stoljeću nije spreman potpuno odustati od tjelesnog kažnjavanja djece, već je više puta branio „dostojanstveno“ udaranje. Pritom on isključuje da je Isus iz Nazareta još prije 2000 godina cijenio djecu na način koji je do tada bio nepo- znat, i da je slabije bez izuzetka uzimao u zaštitu. Tko slijedi Isusa, Krista, ponaša se isto tako.

Nijedan čovjek nema pravo seksualno oskvrnuti ili tući drugog čovjeka. A svaki je odrasli obvezan štititi djecu i pridonositi tome da im se omogući odrastanje bez nasilja.

K tome država je obvezna brinuti za zaštitu djece. Nije li onda krajnje sumnjivo da, na primjer, u Njemačkoj službene Crkve vode dječje vrtiće i škole, koje doduše u najvećem dijelu gotovo 100 posto financiraju država i roditelji, ali njihovi koncesionari su isključivo institucije kao u slučaju vatikanske Crkve – koju je OUN opomenula zbog njezina ophođenja s djecom?

Kolikim dječjim generacijama je Crkva, u istinskom smislu riječi, batinama usadila okrutnu sliku Boga? Isus iz Nazareta dao je Svojim sljedbenicima zadaću:

Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebe- skog.“ (Matej 5, 16)

Djela Crkve u ophođenju s djecom su suprotnost toga. Ona su u život bezbrojnih dječjih generacija unijela tamu i odvraćanje od Boga.

Citat iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg

Autor: Martin Kubli, Dieter Potzel, Ulrich Seifert

Priredio: Aris Kostadinov

 

 

Veze katoličke crkve sa nacizmom

Magazin Plus – Visoko

Objavljeno prije 4 godine . u sub, nov 23rd, 2013

slika.phpCrkva je aktivno podupirala napredak fašizma u Europi. U Portugalu je podupirala Salazara. Kardinal Cerejeira (diktatorov prijatelj) je izjavio kako Salazar ima božansku misiju vladanja Portugalom. U Austriji je Crkva poduprla Dollfussov i Schuschniggov austrofašizam. Primas je Innitzer bio glavna potpora režimu. Kasnije je podupirao i nacistički Anschluss.
U katoličkoj je Poljskoj Crkva stala na stranu Pilsudskog (i njegovih nasljednika). Poljski je režim anektirao dijelove Ukrajine i Bjelorusije te promovirao nasilnu akulturaciju dviju nacija. Ukrajinski i bjeloruski jezik su u pravoslavnoj crkvi bili zabranjeni. Mnogi su pravoslavci (čak i svećenici) bili zatvarani i pogubljeni. Pravoslavne su crkve uništili moćni poljski katolici. Ta je represija trajala skoro dvadeset godina (zaustavljena je tek invazijom na Poljsku 1939.). Vatikan je sve prešutno odobravao. Ta je tlaka protiv ukrajinske manjine poslužila kasnije Ukrajinskoj pobunjeničkoj armiji (Ukrainska Povstanska Armiya ili UPA) kao izlika za masakr nad 100000 Poljaka u Voliniji.
U Italiji je Crkva s Mussolinijem potpisala sporazum koji je katolicizam promovirao u državnu religiju. Žrtvovala je dobar dio svojih vlastitih udruga (uključujući i don Sturzovu Narodnu stranku, s ciljem pomaganja Mussoliniju da učvrsti svoju diktaturu): sve je, osim Katoličke akcije, valjalo biti integrirano u fašističke organizacije. Vatikan je obećao da Katolička akcija neće ogresti u antifašističke akcije. Mussolinija je papa, nakon što je ovaj potpisao Lateranski ugovor, okvalificirao kao ‘čovjeka kojeg vodi Božja providnost’. Diktator 1932. od pape prima Zlatnu ostrugu, jedno od najviših odlikovanja koje dodjeljuje Država Vatikanskog Grada. Vatikan je također podupro i talijansku invaziju na Abesiniju, i to pod izgovorom da su talijanski vojnici nositelji kršćanskih vrijednosti. Ti su dobri ‘Kristovi ratnici’ počinili nebrojene grozote nad abesinskim ‘barbarima’ kao što je, primjerice, upotreba iperita.

U Njemačkoj je, u ožujku 1933., katolička stranka Zentrum, na čijem je čelu bio svećenik (Ludwig Kaas), glasala za to da Hitler dobije odriješene ruke (Zakon o punomoći, koji je prošao u parlamentu, dao je neograničenu moć izvršnoj vlasti): Hitler je tako dobio većinu od dvije trećine, koja mu je bila potrebna za diktaturu. Kršćanskim je dobročinstvom Zentrum (a i Vatikan) pristao zatvarati oči pred nacističkim zločinima. Kasnije je Crkva počela pregovarati s Njemačkom oko sporazuma: u tom je scenariju žrtvovan Zentrum, tada jedina značajna stranka koju nacisti nisu zabranili. Zapravo im je ona pomogla da se dokopaju vlasti. 5. srpnja 1933. Zentrum je ukinut vatikanskom molbom (čiji je tajnik bio Pacelli, budući Pio XII), čime su širom otvorena vrata Hitlerovom NSDAP-u, koji je postao jedina stranka (Njemačka je, zbog važnih glasova Zentruma, potpisala sporazum s Vatikaon; sve u svemu, bio je to čisti klijentelizam). Hitler se u Main Kampfu, knjizi u kojoj je najavio svoj politički program, deklarirao kao katolik. Također je tvrdio kako je uvjeren da je ‘Božje oruđe’. Katolička crkva nikad nije u svoj Indeks Mein Kampf (za razliku od Rousseaua, Sartrea, Pascala i Voltairea), čak ni prije no što je Hitler došao na vlast. Možemo zaključiti kako Hitlerove ideje Crkvi nisu bile neugodne. On je to prepoznao pa je javnim njemačkim školama nametnuo svakodnevnu molitvu Isusu, a frazu ‘Bog s nama’ dao prišiti na odore njemačke vojske. Podupirala ga je i protestantska crkva, a na njihovo je čelo postavio naci-protestantski pokret zvan ‘Deutsche Christen’, kojeg je vodio pastor Ludwig Műller. Műller i ostali vjernici (katolici i protestanti) su postali članovima NSDAP-a. Biskup Alois Hudal (član NSDAP-a) izdaje knjigu koja pomiruje razne aspekte katolicizma i nacizma. Brani arijevsku viziju kršćanstva. Hudala Vatikan nikad nije osudio. Hudal je kasnije pomagao nacistima da pobjegnu iz Europe.

U Španjolskoj su vojnici pokušali izvesti državni udar, no to se pretvorilo u građanski rat. Crkva ih je pomagala, svećenici i biskupi su blagoslivljali Francove topove, raskošno i uz Te Deum (ranokršćanski napjev, op. prev.) slavili njegove pobjede protiv legitimne republikanske vlade (koje je privela kraju privilegije klera). Rat je odnio oko milijun života, a Franco je dao streljati sve zarobljenike. Pokazao je da je prepoznao pomoć svojih svetih saveznika imenujući razne članove Opus Deia u svoju vladu. Utjecaj Opusa Dei je rasla s Francovom diktaturom, sve do točke kad je više od polovice ministara bilo iz redova ove časne katoličke institucije. Franco je zabranio sve religije osim, očito, katoličke. Vatikan nikad nije osudio taj progon.
U Slovačkoj (koja je bila nacistička marioneta) je samilosni otac Jozef Tiso preuzeo vlast te poticao nasilni progon opozicije, cigana i židova (dio je tih žrtava bio deportiran u Auschwitz). Vatikan nikad nije ekskomunicirao tog primjernog svećenika (za razliku od svećenika koji su branili upotrebu kondoma, abortus, okončavanje klerikalnog celibata, itd.) Tiso je pomogao Hitleru da zauzme katoličku Poljsku. Vatikan nije osudio dvojicu diktatora, iako je imao saznanja da je zauzimanje Poljske temelj za buduću invaziju na SSSR (kojeg je Crkva mrzila). Papa je doslovce izdao Poljsku.
U Francuskoj (Vichy) je Crkva deklamirala: ‘Pétain je Francuska’. Više je preferirala višijevsku krilaticu rad-obitelj-domovina no republikansku sloboda-jednakost-bratstvo, koja ju je uvijek strašila. Pétain je suspendirao svjetovnost države, usvojenu 1905., i obnovio privilegije klera. U zamjenu je kler zatvarao oči pred zločinima Pétainova režima.
U Belgiji je katolička crkva podržala fašistički pokret Reksizam (ime potječe od Christus Rex), na čelu je kojeg bio pobožni Leon Degrelle. Na njega su kasnije utjecale Hitlerove ideje. Tijekom Drugog svjetskog rata Degrelle se okreće službenom nacizmu te vodi SS Wallonie, u kojoj su bili i kapelani. Otac Cyriel Verschaeva je postao kapelan SS Langemarck (oformljena od flamanskih Belgijanaca). Ta su dva primjerna katolika pobjegla iz Belgije (kolaboracionisti su ih osudili) te su van zemlje proživjeli ostatke svojih života.

U Hrvatskoj je Crkva u potpunosti (i aktivno) podupirala zločine Ante Pavelića. Oko 1000000 je ljudi (Srba, Roma, židova, Hrvata antifašista, itd.) brutalno ubijeno. Strašni su ustaški zločini šokirali čak i naciste, Pavelićeve saveznike. Svećenici su sudjelovali u ustaškom genocidu. Pobožni su oci također promovirali nasilno preobraćenje Srba na katolicizam, pod prijetnjama mučenjem i smrću. Mnoge su pravoslavne crkve uništene, a pravoslavni je kler trpio strašnu svirepost pobožnih Ustaša. Pavelićev je režim stvorio strašni koncentracijski logor Jasenovac, u čijoj je upravio bio i sadistički franjevac Filipović (‘Đavolji brat’). Čuvari su u Jasenovcu hladnokrvno ubijali žrtve noževima, sjekirama, čekićima i drugim okrutnim metodama. Franjevac Brzica, čuvar u Jasenovcu, dekapitirao je 1000 zarobljenika. Pavelić i druge pobožne Ustaše uspjeli su pobjeći iz poslijeratne Europe uz svetu pomoć Vatikana. Do sada Vatikan nikad nije zamolio za oprost zbog suradnje s Pavelićem.
U Sloveniji je biskup Gregory Rozman vodio strašnu pronacističku miliciju. Rozman je na kraju pobjegao iz svoje zemlje, tražen kao ratni zločinac (poput pobožnog ustaškog biskupa Ivana Šarića).

Tijekom Drugog je svjetskog rata Vatikan je bio vrlo dobro upoznat s nacističkim zločinima. Papa je Pio XII. pomislio osuditi naciste, ali je odustao zbog svog zadrtog antikomunizma, misleći da bi ruska pobjeda bila gora od nacizma (Vatikan je držao Hitlerovu invaziju na SSSR ‘križarskim pohodom protiv boljševizma’). U poruci odaslanoj putem radija na Božić 1942. Pio je XII. kritizirao komunizam, a ne Hitlera i njegove sluga (Tisa, Pavelića, Pétaina, Franca, Mussolinija…). U božićnoj je poruci progovorio o ‘stotinama tisuća ljudi koji su bez vlastite krivice, poneka samo zbog nacionalnih ili rasnih motiva, predodređeni za smrt ili na progresivno istrebljenje’, ali nije spominjao niti nacističke žrtve, niti nacističke krvnike. 1943. nacisti su okupirali Rim. Nacistički je teror došao pred vrata Pape. Oni su proganjali židove, komuniste i druge grupe. 23. je ožujka 1944. grupa gerilaca napala nacističku komandu i ubila 33 osvajača. Ovaj je herojski čin Vatikan dugo kritizirao kao teroristički. Njemački je odgovor bio hladnokrvno ubojstvo 335 Talijana u Ardeatinskim jamama pod komandom Ericha Priebke. Sveta je Stolica tek jednostavno žalila za ljudima koji su žrtvovani ‘umjesto krivaca’. Drugim riječima, Papa se nije protivio tome što su strijeljani bili članovi talijanskog pokreta otpora. Pia XII. nisu brinule žrtve nacizma ili nacistička okupacija, već partizani koji su se borili za oslobođenje Italije. Bojao se da bi nagli odlazak Nijemaca mogao prepustiti grad u ruke komunističkih boraca. Unatoč tome, Vatikan je pomagao nekim izbjeglicama pred nacistima kada je uvidio da je njemački slom neizbježan. Nakon rata, Vatikan je pomagao Mengeleu, Eichmannu, Priebkeu i drugim nacistima da pobjegnu iz Europe kroz poznatu mrežu bježanja zvanu ‘Ratlines’ (pacovski kanali).

Crkva je podupirala i diktature u Latinskoj Americi. U Argentini je surađivala s represijskim sistemom, a svećenici su čak sudjelovali u mučenjima i ubojstvima protivnika, uključujući i takozvane ‘letove smrti’, gdje su protivnici bili pobacani u more. Crkva je također podupirala represiju nad manjinama (Jehovini svjedoci i homoseksualci, na primjer). Katolički su disidenti, kao primjerice biskup Angelelli, bili ubijeni, a Crkva je na to samo šutjela. Crkva je također podupirala Pinocheta, Somozu, Stroessnera, Trujilla i druge fašiste iz regije.
Izvor: pt.indymedia.org
Prevod:
Ivan Tomašić
kontra-punkt.info

 

Bespredmetno je i suvišno komentirati naklapanje urednika Miklenića o Isusu iz Nazareta, o njegovu životu i smrti. Ionako je podloga Crkve utemeljena na pukoj obmani i umišljaju: ljudi Crkve nikako da shvate da je kršćanstvo strano tijelu u duhu Europe: ono je uljez u europski duh slobode i djelovanja; ono je nametnulo društvu slobode netoleranciju, isključivost i mržnju prema različitima

Kolumna Josipa Supića

Obrazac ponašanja

»Svojstvo znanja nije ni vidjeti ni pokazati, već interpretirati.«

(Michel Foucault, Riječi i stvari)

Iza citirane misli iz glasovite knjige Foucault dodaje: »Komentar Pisma, komentar drevnih naroda, komentar onoga što su nam prenijeli putnici, komentar legendi i basni: od svakog od tih diskursa ne tražimo da se komentira njegovo pravo da ispriča istinu, od njega samo zahtijevamo mogućnost da se o njemu govori. « (Pod Pismom Foucault podrazumijeva Sveto pismo.)

crkva.i.Židovi-2

I.

Pokušavam dokučiti odgovor na pitanje koje novinar i glavni urednik Ivan Miklenić postavlja u naslovu komentaru objavljenu u Glasu Koncila od 17. travnja 2017. : »MOŽE LI SUVREMENI SVIJET RAZUMJETI ISUSOVU ŽRTVU?« Urednik ne odgovara na pitanje; umjesto odgovora, nastavlja i poručuje: »Isus uvodi novi obrazac ponašanja.«

Autor otkriva i način na koji Isus uvodi novi obrazac ponašanja: »Upravo je čudesna Božja intervencija u ljudsku povijest i u ljudske odnose: Bog je poslao Sina da postane čovjek, da bude građanin poput svih drugih ljudi koji nisu povlašteni.« Sin je božji, dakle, postao čovjek, postao građanin poput svih ljudi bez povlastica i uvodi novi obrazac ponašanja!

(više…)

Silovanja žena koje počine biskupi i svećenici

Upravo u novije vrijeme učestali su izvještaji o seksualnim zločinima muškaraca svećenika nad ženama. Prema „Der Spiegel“ (br.13/2001.) već početkom milenija postojali

Scan10192su izvještaji iz 23 zemlje svijeta o zločinima prema kojima su katolički biskupi i svećenici silovali redovnice ili druge žene ili ih prijetnjama prisiljavali na seks. Koliki bi mogli biti ti mračni brojevi?

Nisu li to posljedice muško crkvenih poduka koje preziru žene?
Desetljećima se u Saveznoj Republici Njemačkoj smatralo da se supruge „ne mogu silovati“. Do svibnja 1997. bračno silovanje i bračna seksualna prisila nisu bili kažnjivi. Kažnjivi su bili samo izvanbračno silovanje ili prisila. Međutim, tijelo supruge moralo je neograničeno biti na raspolaganju njezinu suprugu – jedna od mnogih posljedica crkvenog nauka da je žena pokorna mužu kao svojoj „glavi“.

Koliko patnje su žene time morale podnositi – ne samo tjelesnog bola nego i duševnu okrutnost, podcjenjivanje i apsolutno poniženje?

S kojim pravom Crkva uopće izgovara riječ „žena“ sve dok svoje crkvene učitelje i crkve-

(više…)

Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!

 

Priredio: Aris Kostadinov

Scan10185

Jedan plakat mi je skrenuo pažnju na veoma interesantnu brošuru “Prorok, br. 13” koju sam naručio i pročitao.

Kao oduševljen pristaša knjiga Karla Heinza Deschnera nalazim “Prorok “ br. 13 na strani 5 u načinu prikazivanja upravo otmjenim i suzdržanim. Tko poznaje Deschnerove knjige, naročito knjige “Kriminalna povijest kršćanstva”, “Ponovno je zakukurikao pijetao” i “Opus diaboli”, taj ne mora više pitati je li točno to što piše prorok, npr.:

Prijašnji i današnji svećenički stalež, takozvani posrednici između Boga i ljudi, oduvijek su se koristili svjetovnom vlašću. U mnogim situacijama su bili huškači protiv inovjernika, a država izvršni organ njihove hajke.” Kod Deschnera se može pročitati k a k o se to dogodilo u podrobnostima. Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!

(više…)

Filip David: Posle brodoloma

Prometej

U društvu koje ne uvažava argumente pojedinac je bez ikakve moći; njegovo suprotstavljanje proglašava se intelektualnom paranojom; što u populističkom okruženju i jeste. On je izolovan kao što se izoluje opasan virus

790x450filip-david-2

Izvor fotografije: slobodnaevropa.org

U pojedinim periodima istorije silovito i snagom erupcije zakoni gomile, zakoni ulice i trgova zamenjuju zakone javnog poretka, a emocije i strasti potiskuju argumente zdravog razuma. Postoji jedan oblik masovne hipnoze izražen u populističim pokretima koji ljudima oduzima moć rasuđivanja. Umesto zahteva za slobodom prihvata se neki novi oblik ropstva, umesto zahteva za mirom i pravdom izvikuju se zahtevi za oružjem, osvetom i obračunima. Ovakva vrsta populizma po pravilu je organizovana i usmeravana iz nekog političkog centra moći sa naročitim partijskim i ideološkim razlozima. Takva „događanja naroda“, u kojima ključaju emocije gluve i slepe za bilo kakve argumente, imaju, istorija je najbolji svedok, razoran uticaj po stvarne nacionalne interese i okončavaju u istinskim nacionalnim katastrofama.

(više…)

Tako razmišljaju indijanci: Kakvim to jezikom govore bijelci kad mogu učiniti da ispravno izgleda pogrešno, a pogrešno ispravno? Black Hawk, Sauk Tako razmišljaju oni koji su u sebi slobodni: Kakvim to jezikom govori svećenstvo kad mogu učiniti da ispravno izgleda pogrešno, a pogrešno ispravno?

Po običaju papa Franjo zatražio je oprost od Indijanaca. Komu trebaju prazne riječi oprosta. Krščani su tim ljudima oduzimali živote – učinjen je pravi genocid nad plemenima – nazvavši ih divljacima. Oduzeta im je njihova sveta zemlja – oni koji su preživjeli natjerani su u rezervate. Uništen je duh slobode i pretvoren u duh uzništva!

Tko želi može pročitati kako su razmišljali “divljaci” i prosudite kome bi ta usporedba bolje odgovarala.

 

Članak: NOVA AKROPOLA

Mudrost Indijanaca – Wakan Tanka me čuje

sjevernoamericki-indijanci

Wakan Tanka, Veliki Duh, u svim je stvarima: on je u zraku koji udišemo. Veliki Duh naš je otac, a Zemlja je naša majka. Ona nas hrani; ono što stavimo u nju, ona nam vraća.

Big Thunder (Bedagi), Wabanaki Algonquin
Iz Wakan Tanke, Velikog Misterija, dolazi sva snaga. Wakan Tanka daje svetom čovjeku mudrost, moć liječenja i izrade svetih čini. Čovjek zna da je sve ljekovite biljke dao Wakan Tanka; zato su svete. Tako je i bizon svet, jer je dar Wakan Tanke.

Flat Iron, poglavica Oglala Siouxa
Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima i sve pokušava biti okruglo… Nebo je okruglo, a čuo sam da je i Zemlja okrugla poput lopte, a takve su i sve zvijezde. Vjetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnijezda u krugovima jer njihova je vjera ista kao i naša… Čak i godišnja doba u svojoj izmjeni čine veliki krug i uvijek se ponovno vraćaju tamo gdje su bila. Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetinjstva i tako je u svemu u čemu se kreće snaga.

(više…)