Fotos: mentebeta.com
3. Tada Isus izađe noseći trnovu krunu i skrletni ogrtač. A Pilat im reče: „Evo čovjeka!“
4. Kad Ga glavari svećenički i starješine narodne vidješe onakva, povikaše: „Raspni Ga!, Raspni Ga!“ A Pilat im reče: „Vi Ga uzmite i razapnite; jer ja na Njemu ne nalazim krivice.“ (Pogl. 82, 3-4)
č
Foto: Wikipedia/Fruzsina Verres
INDEX
Piše: Gordan Duhaček
AMERIČKI povjesničar mađarskog porijekla Istvan Deak autor je hvaljene knjige “Europe On Trial” (“Europa na suđenju”) koja se bavi “kolaboracijom, otporom i odmazdom tijekom Drugog svjetskog rata”. Riječ je o historiografskoj sintezi koja se bavi time kako su se različiti europski i narodi i države odnosili prema nacistima tijekom Drugog svjetskog rata, koju je kritika opisala briljantnom, a prevedena je i objavljena i na više svjetskih jezika, primjerice na slovenski i najsvježije njemački.
Maestro Titta ( nadimak – Giovanni Battiste Bugattia) nadimak nudi smrt za osuđenog zatvorenika prije izvršenja smaknuća. Od drvorezbina iz 19. stoljeća.
U Rimskom carstvu su kršćani tijekom tristo godina bili sustavno proganjani. U to vrijeme kršćani su odbijali bilo kakav oblik nasilja koji je rezultirao usmrćivanjem. Ali, nakon što je Konstantin I. 313. godine službeno dopustio kršćanstvo i ono je 380. godine postalo državnom religijom, provođenje smrtne kazne od strane carstva nije opadalo, već je naprotiv raslo, a crkva je u tome sada aktivno sudjelovala. Rimokatolička crkva opravdavala je smrtnu kaznu protiv pogana. Istočno Rimsko carstvo od osmog stoljeća postupno je reduciralo provođenje smrtne kazne i zamjenjivalo kaznama poput odsijecanja noseva i ušiju da bi na taj način proveli jednu vrstu pedagoškog utjecaja na populaciju.U kasnijem srednjem vijeku, kada su postupno sve više bili ugroženi moć, položaj i monopol pape, careva i plemstva rasla je i učestalost smaknuća i njihova okrutnost. Tome su najviše pridonijeli lov na vještice te inkvizicija.
Izvor: https://matrixworldhr.com/2016/03/25/europsko-bogatstvo-pociva-na-mucenju-ubijanju-i-kradi/
Da bismo mogli razumjeti kako se Europa obogatila u zadnjih 400-tinjak godina, potrebno je savladati određene definicije, poput značenja riječi GENOCID.
Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine
član II opisuje dva elementa zločina genocida:
(više…)
U većini Biblija je doslovni prijevod pete zapovijedi jednostavan i jasan: »Ne ubij.«∗
Tako je i u »Scofieldovoj Bibliji«∗∗, u kojoj međutim jedna napomena glasi: »Hebrejski jezik upotrebljava različite riječi za izražavanje pojma ‚ubiti’. Glagol koji se ovdje upotrebljava je jedna naročita riječ koja može značiti samo ubojstvo i ukazuje uvijek na namjerno ubijanje.«
U jedinstvenom prijevodu protestantske i katoličke crkve to je već »službeno«. Tamo se sada kaže: »Ne ubij namjerno.«
Luteranska Crkva slijedi pozive Martina Luthera na nasilje i rat
Fotos: planet-wissen.de
Nasuprot tome, Martin Luther stalno je naučavao rat, umorstvo i ubojstvo u ime Isusa, Krista – prije svega ako su ratni protivnici bili druge vjere, na primjer, u Osmanskom carstvu. Luther doslovce:
„Budući da kršćani pozvani svaki od svoje vlade u borbu protiv Turaka, trebaju to činiti kao vjerni i poslušni podanici i radosno stisnuti šake i spokojno udarati, ubijati, pljačkati i nanositi štete koliko mogu, sve dok mogu micati ijednu žilu.“ (Vojna propovijed protiv Turaka, 1529., izdanje Tomos 4, str. 494)
„Udarati, ubijati, pljačkati“ – može li netko doista potpuno ozbiljno tvrditi da to ima bilo kakve veze s Isusom, Kristom?
Raskol između katolika i evangelika u 16. stoljeću uskoro je doveo do ratova između vjernih papi i Lutherovih pristaša – na obje strane s abnormalnom predodžbom da krvoprolićem moraju provesti svoje apsolutističke nauke, koje zaogrću ogrtačem „kršćanski“. Strašnim tridesetogodišnjim vjerskim ratom u 17. stoljeću i njegovim
posljedicama u nekim područjima Europe bile su iskorijenjene dvije trećine stanovništva. Povjesničarka dr. Barbara Beuys u svojoj knjizi „I kad bi svijet bio pun vragova – Lutherova vjera i njegovi nasljednici“ izvještava o daljnjim ratnim poprištima gdje su sudjelovali luterani, na primjer, prilikom rata Prusa protiv Francuske godine 1813:
„Pukovi dobrovoljaca sa svojim su zastavama dolazili su u crkvu na posvetu prije nego su polazili u borbu i u smrt. Kad su vojnici položili svoje zakletve, čuli su ohrabrujuće riječi svećenika (…) Pacifistima se prijetilo teškim posljedicama za onostrano.“ (str. 417)
Samo kod takozvane bitke narodâ kod Leipziga 1813. godine poginulo ih je oko 100 000. Preživjeli njemačke vojske okupili su se na jednoj uzvisini s pogledom na Lutherov grad Wittenberg i nakon pokolja bilo im je naređeno da pjevaju evangeličku crkvenu pjesmu „Sada svi zahvalite Bogu“.
U gradu Wittenbergu Lutheru je nešto kasnije podignut velik spomenik od bronce i lijevanog željeza, koji je do danas jedna od glavnih turističkih atrakcija. I u mnogim drugim gradovima podignuti su Lutherovi spomenici.
Uslijedio je Njemačko-francuski rat 1870./1871.. Kao što piše povjesničarka Barbara Beuys, došao je „opet veliki trenutak evangeličkih propovjednika. I ponovo se s propovjedaonica zaorilo da smrt na bojnom polju stvara mučenike u svetom ratu“. (str. 468)
Prilikom izbijanja Prvoga svjetskog rata 1914. godine crkveno vodstvo u Pruskoj, evangeličko vrhovno crkveno vijeće u Berlinu, sastavilo je radosno pismo svim evangeličkim župnicima, u kojem se kaže: „Pune se kuće Božje i služba Božja. Očito zamrle vjerske iskre ponovo svijetle (…) Naš narod ponovo nalazi svojeg Boga.“ (str. 495)
Očito se tu misli na boga rata Martina Luthera. Dobar primjer za opijenost krvlju, u koju je Luteranska Crkva dovodila vojnike, je pismo luteranskog župnika dr. Adolfa Schettlera iz 1915. godine vojnicima na frontu:
„Vi, njemački borci, sada ste oruđe najvišeg Boga (…) Luther kaže: ‘Ruka koja takav mač nosi i davi, iza toga više nije ljudska ruka, nego Božja ruka, i ne vješa čovjek nego Bog vješa, muči, siječe glave, davi i ratuje. Sve su to njegova djela i presude.’ Gospodine Bože, zahvaljujemo ti što si nam dao mač, mač osvete.“ (U Božje ime naprijed!, str. 35)
„Vješati, mučiti, sjeći glave, daviti i ratovati“ – Lutherov rukopis tijekom stoljećâ.
Za usporedbu – Isus iz Nazareta naučavao je:
„Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu.“ (Matej 26, 52)
Stoga: tko slijedi Luthera, može se zvati „luteranom“, ali nipošto kršćaninom.
Odlomak iz knjige: Rehabilitacija Krista Božjeg
Autori: Martin Kubli, Dietr Potzel, Ulrich Seifert
Pripremio: Aris Kostadinov
2000 godina kao i danas, Zapad se zaogrće imenom kršćanstva. Kako to da preko milijardu kršćana nisu uspjeli svijet promjeniti na bolje? Sedamdeset tisuća ljudi nastradalo je kod zauzimanja Jeruzalema od strane kršćana – Izrealčana. Ti su kršćani išli potom na grob Isusa kako bi se zahvalili za grozotu koju su napravili. Takozvani kršćani već dvije tisuća godina obezvređuju ime Isusa iz Nazareta.
Što vrijede silne molitve kršćana za mir u svijetu ako imaju terorističke misli!? Što vrijedi ako smo protiv rata, a ratnički smo raspoloženi!? Možemo li moliti za mir ako je u našim mislima odbojnost prema
neistomišljenicima!? Crkveni moćnici nisu izgrađivali kršćansko dostojanstvo Isusa iz Nazareta, već su izgrađivali ono što je njima odgovaralo – crkvenu moć i bogatstvo!
