ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » Zašto neke vjerske institucije podržavaju ratove

Category Archives: Zašto neke vjerske institucije podržavaju ratove

Veze katoličke crkve sa nacizmom

Magazin Plus – Visoko

Objavljeno prije 4 godine . u sub, nov 23rd, 2013

slika.phpCrkva je aktivno podupirala napredak fašizma u Europi. U Portugalu je podupirala Salazara. Kardinal Cerejeira (diktatorov prijatelj) je izjavio kako Salazar ima božansku misiju vladanja Portugalom. U Austriji je Crkva poduprla Dollfussov i Schuschniggov austrofašizam. Primas je Innitzer bio glavna potpora režimu. Kasnije je podupirao i nacistički Anschluss.
U katoličkoj je Poljskoj Crkva stala na stranu Pilsudskog (i njegovih nasljednika). Poljski je režim anektirao dijelove Ukrajine i Bjelorusije te promovirao nasilnu akulturaciju dviju nacija. Ukrajinski i bjeloruski jezik su u pravoslavnoj crkvi bili zabranjeni. Mnogi su pravoslavci (čak i svećenici) bili zatvarani i pogubljeni. Pravoslavne su crkve uništili moćni poljski katolici. Ta je represija trajala skoro dvadeset godina (zaustavljena je tek invazijom na Poljsku 1939.). Vatikan je sve prešutno odobravao. Ta je tlaka protiv ukrajinske manjine poslužila kasnije Ukrajinskoj pobunjeničkoj armiji (Ukrainska Povstanska Armiya ili UPA) kao izlika za masakr nad 100000 Poljaka u Voliniji.
U Italiji je Crkva s Mussolinijem potpisala sporazum koji je katolicizam promovirao u državnu religiju. Žrtvovala je dobar dio svojih vlastitih udruga (uključujući i don Sturzovu Narodnu stranku, s ciljem pomaganja Mussoliniju da učvrsti svoju diktaturu): sve je, osim Katoličke akcije, valjalo biti integrirano u fašističke organizacije. Vatikan je obećao da Katolička akcija neće ogresti u antifašističke akcije. Mussolinija je papa, nakon što je ovaj potpisao Lateranski ugovor, okvalificirao kao ‘čovjeka kojeg vodi Božja providnost’. Diktator 1932. od pape prima Zlatnu ostrugu, jedno od najviših odlikovanja koje dodjeljuje Država Vatikanskog Grada. Vatikan je također podupro i talijansku invaziju na Abesiniju, i to pod izgovorom da su talijanski vojnici nositelji kršćanskih vrijednosti. Ti su dobri ‘Kristovi ratnici’ počinili nebrojene grozote nad abesinskim ‘barbarima’ kao što je, primjerice, upotreba iperita.

U Njemačkoj je, u ožujku 1933., katolička stranka Zentrum, na čijem je čelu bio svećenik (Ludwig Kaas), glasala za to da Hitler dobije odriješene ruke (Zakon o punomoći, koji je prošao u parlamentu, dao je neograničenu moć izvršnoj vlasti): Hitler je tako dobio većinu od dvije trećine, koja mu je bila potrebna za diktaturu. Kršćanskim je dobročinstvom Zentrum (a i Vatikan) pristao zatvarati oči pred nacističkim zločinima. Kasnije je Crkva počela pregovarati s Njemačkom oko sporazuma: u tom je scenariju žrtvovan Zentrum, tada jedina značajna stranka koju nacisti nisu zabranili. Zapravo im je ona pomogla da se dokopaju vlasti. 5. srpnja 1933. Zentrum je ukinut vatikanskom molbom (čiji je tajnik bio Pacelli, budući Pio XII), čime su širom otvorena vrata Hitlerovom NSDAP-u, koji je postao jedina stranka (Njemačka je, zbog važnih glasova Zentruma, potpisala sporazum s Vatikaon; sve u svemu, bio je to čisti klijentelizam). Hitler se u Main Kampfu, knjizi u kojoj je najavio svoj politički program, deklarirao kao katolik. Također je tvrdio kako je uvjeren da je ‘Božje oruđe’. Katolička crkva nikad nije u svoj Indeks Mein Kampf (za razliku od Rousseaua, Sartrea, Pascala i Voltairea), čak ni prije no što je Hitler došao na vlast. Možemo zaključiti kako Hitlerove ideje Crkvi nisu bile neugodne. On je to prepoznao pa je javnim njemačkim školama nametnuo svakodnevnu molitvu Isusu, a frazu ‘Bog s nama’ dao prišiti na odore njemačke vojske. Podupirala ga je i protestantska crkva, a na njihovo je čelo postavio naci-protestantski pokret zvan ‘Deutsche Christen’, kojeg je vodio pastor Ludwig Műller. Műller i ostali vjernici (katolici i protestanti) su postali članovima NSDAP-a. Biskup Alois Hudal (član NSDAP-a) izdaje knjigu koja pomiruje razne aspekte katolicizma i nacizma. Brani arijevsku viziju kršćanstva. Hudala Vatikan nikad nije osudio. Hudal je kasnije pomagao nacistima da pobjegnu iz Europe.

U Španjolskoj su vojnici pokušali izvesti državni udar, no to se pretvorilo u građanski rat. Crkva ih je pomagala, svećenici i biskupi su blagoslivljali Francove topove, raskošno i uz Te Deum (ranokršćanski napjev, op. prev.) slavili njegove pobjede protiv legitimne republikanske vlade (koje je privela kraju privilegije klera). Rat je odnio oko milijun života, a Franco je dao streljati sve zarobljenike. Pokazao je da je prepoznao pomoć svojih svetih saveznika imenujući razne članove Opus Deia u svoju vladu. Utjecaj Opusa Dei je rasla s Francovom diktaturom, sve do točke kad je više od polovice ministara bilo iz redova ove časne katoličke institucije. Franco je zabranio sve religije osim, očito, katoličke. Vatikan nikad nije osudio taj progon.
U Slovačkoj (koja je bila nacistička marioneta) je samilosni otac Jozef Tiso preuzeo vlast te poticao nasilni progon opozicije, cigana i židova (dio je tih žrtava bio deportiran u Auschwitz). Vatikan nikad nije ekskomunicirao tog primjernog svećenika (za razliku od svećenika koji su branili upotrebu kondoma, abortus, okončavanje klerikalnog celibata, itd.) Tiso je pomogao Hitleru da zauzme katoličku Poljsku. Vatikan nije osudio dvojicu diktatora, iako je imao saznanja da je zauzimanje Poljske temelj za buduću invaziju na SSSR (kojeg je Crkva mrzila). Papa je doslovce izdao Poljsku.
U Francuskoj (Vichy) je Crkva deklamirala: ‘Pétain je Francuska’. Više je preferirala višijevsku krilaticu rad-obitelj-domovina no republikansku sloboda-jednakost-bratstvo, koja ju je uvijek strašila. Pétain je suspendirao svjetovnost države, usvojenu 1905., i obnovio privilegije klera. U zamjenu je kler zatvarao oči pred zločinima Pétainova režima.
U Belgiji je katolička crkva podržala fašistički pokret Reksizam (ime potječe od Christus Rex), na čelu je kojeg bio pobožni Leon Degrelle. Na njega su kasnije utjecale Hitlerove ideje. Tijekom Drugog svjetskog rata Degrelle se okreće službenom nacizmu te vodi SS Wallonie, u kojoj su bili i kapelani. Otac Cyriel Verschaeva je postao kapelan SS Langemarck (oformljena od flamanskih Belgijanaca). Ta su dva primjerna katolika pobjegla iz Belgije (kolaboracionisti su ih osudili) te su van zemlje proživjeli ostatke svojih života.

U Hrvatskoj je Crkva u potpunosti (i aktivno) podupirala zločine Ante Pavelića. Oko 1000000 je ljudi (Srba, Roma, židova, Hrvata antifašista, itd.) brutalno ubijeno. Strašni su ustaški zločini šokirali čak i naciste, Pavelićeve saveznike. Svećenici su sudjelovali u ustaškom genocidu. Pobožni su oci također promovirali nasilno preobraćenje Srba na katolicizam, pod prijetnjama mučenjem i smrću. Mnoge su pravoslavne crkve uništene, a pravoslavni je kler trpio strašnu svirepost pobožnih Ustaša. Pavelićev je režim stvorio strašni koncentracijski logor Jasenovac, u čijoj je upravio bio i sadistički franjevac Filipović (‘Đavolji brat’). Čuvari su u Jasenovcu hladnokrvno ubijali žrtve noževima, sjekirama, čekićima i drugim okrutnim metodama. Franjevac Brzica, čuvar u Jasenovcu, dekapitirao je 1000 zarobljenika. Pavelić i druge pobožne Ustaše uspjeli su pobjeći iz poslijeratne Europe uz svetu pomoć Vatikana. Do sada Vatikan nikad nije zamolio za oprost zbog suradnje s Pavelićem.
U Sloveniji je biskup Gregory Rozman vodio strašnu pronacističku miliciju. Rozman je na kraju pobjegao iz svoje zemlje, tražen kao ratni zločinac (poput pobožnog ustaškog biskupa Ivana Šarića).

Tijekom Drugog je svjetskog rata Vatikan je bio vrlo dobro upoznat s nacističkim zločinima. Papa je Pio XII. pomislio osuditi naciste, ali je odustao zbog svog zadrtog antikomunizma, misleći da bi ruska pobjeda bila gora od nacizma (Vatikan je držao Hitlerovu invaziju na SSSR ‘križarskim pohodom protiv boljševizma’). U poruci odaslanoj putem radija na Božić 1942. Pio je XII. kritizirao komunizam, a ne Hitlera i njegove sluga (Tisa, Pavelića, Pétaina, Franca, Mussolinija…). U božićnoj je poruci progovorio o ‘stotinama tisuća ljudi koji su bez vlastite krivice, poneka samo zbog nacionalnih ili rasnih motiva, predodređeni za smrt ili na progresivno istrebljenje’, ali nije spominjao niti nacističke žrtve, niti nacističke krvnike. 1943. nacisti su okupirali Rim. Nacistički je teror došao pred vrata Pape. Oni su proganjali židove, komuniste i druge grupe. 23. je ožujka 1944. grupa gerilaca napala nacističku komandu i ubila 33 osvajača. Ovaj je herojski čin Vatikan dugo kritizirao kao teroristički. Njemački je odgovor bio hladnokrvno ubojstvo 335 Talijana u Ardeatinskim jamama pod komandom Ericha Priebke. Sveta je Stolica tek jednostavno žalila za ljudima koji su žrtvovani ‘umjesto krivaca’. Drugim riječima, Papa se nije protivio tome što su strijeljani bili članovi talijanskog pokreta otpora. Pia XII. nisu brinule žrtve nacizma ili nacistička okupacija, već partizani koji su se borili za oslobođenje Italije. Bojao se da bi nagli odlazak Nijemaca mogao prepustiti grad u ruke komunističkih boraca. Unatoč tome, Vatikan je pomagao nekim izbjeglicama pred nacistima kada je uvidio da je njemački slom neizbježan. Nakon rata, Vatikan je pomagao Mengeleu, Eichmannu, Priebkeu i drugim nacistima da pobjegnu iz Europe kroz poznatu mrežu bježanja zvanu ‘Ratlines’ (pacovski kanali).

Crkva je podupirala i diktature u Latinskoj Americi. U Argentini je surađivala s represijskim sistemom, a svećenici su čak sudjelovali u mučenjima i ubojstvima protivnika, uključujući i takozvane ‘letove smrti’, gdje su protivnici bili pobacani u more. Crkva je također podupirala represiju nad manjinama (Jehovini svjedoci i homoseksualci, na primjer). Katolički su disidenti, kao primjerice biskup Angelelli, bili ubijeni, a Crkva je na to samo šutjela. Crkva je također podupirala Pinocheta, Somozu, Stroessnera, Trujilla i druge fašiste iz regije.
Izvor: pt.indymedia.org
Prevod:
Ivan Tomašić
kontra-punkt.info

 

POLITIČKA DRAMA DUGA 38 GODINA /TAJNA OPTUŽNICA PROTIV STEPINCA I PIJA XII U pamfletu srpskog nacionalista iz 1979. iznose se optužbe i neistine što ih danas srpska politika ponavlja

Globus

Autor: Darko Hudelist

StepPio

Alozije Stepinac, Papa Pio XII.

Kao prolog svojemu polemičkom odgovoru Glasu Koncila, sročenom početkom rujna 1979., srpski intelektualac vrlo blizak vodstvu Srpske pravoslavne crkve Živorad Žika Stojković (1922.-1997.) izabrao je stihove poznate pjesme Vladimira Nazora “Majko pravoslavna”, ispjevane u siječnju 1943. u popaljenome srpskom selu kod Vrginmosta, negdje između Banije i Korduna. Ti stihovi glase ovako: “Blijediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju, / Bol ti preduboku / Pusti, neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje / I nek traje vjekovima. Neka čuju, u što sada / Prometnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna – / Šutiš. Blijediš. I oreol mučeništva već se kruni, / Majko pravoslavna.”

(više…)

KOMENTAR O MARIJINOM KULTU povodom boravka papinskog izaslanika u Međugorju

Marijin kult – vrijeđanje Marije od Rimske Crkve

http://www.index.hr/vijesti/clanak/papin-izaslanik-jednom-recenicom-unistio-religijske-biznismene-u-medjugorju/960883.aspx

I Marija, majka Isusa iz Nazareta, zloupotrebljava se za kultne poduke crkvenih institucija. Marija, jednostavna žena, odana Bogu, izvršila je veliko djelo u skromnosti i poniznosti. Ona je pripadala malom broju ljudi koji je do posljednjeg časa vjerno pomagao Isusu iz Nazareta, Kristu.

Kako velika je uistinu bila Marijina patnja dok je Isus iz Nazareta morao ići gorkim, bolnim križnim putom! Ona koja je Isusa nosila pod svojim srcem i nadalje nosila u svojem srcu morala je gledati kako njezina ljubljenog Sina nedužnog muče i razapinju na križ. Isus iz Nazareta je na sebe preuzeo nešto nezamislivo, i nezamislivo velike su morale biti i Marijine boli dok je gledala svojega ljubljenog Sina kako neizrecivo pati.

Tu plemenitu ženu, odanu Bogu, koja je morala toliko toga doživjeti i propatiti, vatikanska Crkva povlači u talogu svojega marijanskog kulta – kulta nasilne božice-majke, kao što odgovara svijetu predodžbi muških svećeničkih fantazija. Papa Ivan Pavao II. (1920-2005.), čija je deviza vladanja „totus tuus“, „potpuno tvoj“, bila usmjerena na Mariju, u svojoj enciklici „Redemptoris mater“ 1987. ponovio je jednu bitnu 337 vjersku tezu 2. vatikanskog koncila.

(više…)

Pa što je onda zapravo vjerodostojno u toj crkvi?

U odgovarajućoj literaturi pročitao sam kako je bilo kod poganina. . Morao sam utvrditi, ne samo na svoje čuđenje već i na svoj užas da kako u katoličkoj tako i u evangelističkoj crkvi postoji više poganstva nego učenja Isusa iz Nazareta. Pa što je onda zapravo vjerodostojno u toj crkvi?!

Na temelju svog istraživanja i svoga stečenog uvjerenja sada sam učinio korak koji je zapravo odavna sazrio i istupio sam iz crkve. Hoću biti kršćanin a ne poganin …

Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!

Kao oduševljen pristaša knjiga Karla Heinza Deschnera nalazim  na strani 5 u načinu prikazivanja upravo otmjenim i suzdržanim, prema stvarnosti kakva je bila. Tko poznaje Deschnerove knjige, naročito knjige “Kriminalna povijest kršćanstva”, “Ponovno je zakukurikao pijetao” i “Opus diaboli”, taj ne mora više pitati je li točno to što piše prorok, npr.:

“Prijašnji i današnji svećenički stalež, takozvani posrednici između Boga i ljudi, oduvijek su se koristili svjetovnom vlašću. U mnogim situacijama su bili huškači protiv inovjernika, a država izvršni organ njihove hajke.”

Kod Deschnera se može pročitati k a k o  se to dogodilo u podrobnostima. Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!
Koliko je prorok u pravu i sa svojim pitanjem: “Kako je to u našem vremenu? Također i danas su svjetovni i crkveni glavari u prvom planu, a narod, kao i u prijašnjim vremenima stoji otraga.”
Čitanje Deschnerovih knjiga moglo bi zainteresiranome “naknadno isporučiti” ono što u objektivnom prikazivanju proroka logično biva uskraćeno. Saznat će da narod nije samo “stajao otraga” nego da je bio i kako je bio zlostavljan, mučen, i nasiljem i mučenjem pokršten. Za ilustraciju  ponešto iz upravo spomenutih knjiga. Deschner govori neuvijeno: (više…)