ZLOČINI I NASILJA NE ZASTARIJEVAJU

Početna stranica » 2013 » Srpanj

Monthly Archives: Srpanj 2013

Etičko i političko licemjerje Katoličke crkve

protagora.hr

Radi tako da čovječnost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.

Immanuel Kant

Poznata je misao da cilj opravdava sredstva. Tom se neetičnom maksimom pravdaju mnogi sitniji (privatni) i krupniji (politički, ideologijski, državni, rasni i vjerski) zločini. Katolička je crkva vlastite zločine kroz tisućljeća opravdavala borbom za apsolutnu istinu, i tek je 2000. godine kontroverzni papa Ivan Pavao II. priznao da su u tome malčice pretjerali te se, u ime Crkve mu, ispričao za greške počinjene u ime istine no ne i za zločine.

U ovome ću izlaganju pokušati iznijeti povijesne i teorijske razloge zbog kojih se katoličku crkvu (KC)  ne može smatrati „moralnim autoritetom“ (kako si sama rado tepa), kao ni „utemeljiteljem europskog kulturnog identiteta“.

Prvi od strane KC organizirani progoni inovjernika – pogrdno nazvanim poganima – započinju u stoljeću IV, istom nakon proglašenja kršćanstva službenom državnom religijom, kada se širom Rimskoga carstva ruše hramovi politeističkih religija, a svećenike i vjernike tih religija novčano  se kažnjava, fizički zlostavlja i masovno masakrira (Edward Gibbon: Slabljenje i propast Rimskog Carstva). Heretičkim se proglašavaju svi ostali oblici kršćanstva razvijeni u prvim mu stoljećima, te se uništavaju i spaljuju knjige takvoga sadržaja. Takvi su „korijeni europskog kulturnog identiteta“ na koje se KC patetično poziva.

Taj i takav krvav „kulturni identitet“ KC njegovala je „ognjem i mačem“ i sljedećih šesnaest stoljeća, no izdvojit ću i spomenuti samo najokrutnija i najkrvoločnija nedjela.

U Križarskim je ratovima, pokrenutim i vođenim na inicijativu KC (1095—1291), ubijeno desetak milijuna ljudi, a još toliko poubijala je Sveta Inkvizicija do 1808.godine, kad ju je Napoleon Bonaparte konačno zabranio. Inkvizicija se posebno sadistički okomila na milijune nevinih žena proglašavajući ih vješticama koje bi, nakon dugotrajnog bolnog i ponižavajućeg mučenja, žive spaljivala na lomači. KC time je dala neizbrisiv pečat „Europskome kulturnom identitetu“ jer takve navade ne poznaje nijedna druga kultura.

Papa Martin V. (1420. godine) poziva na križarsku vojnu protiv Husita i drugih heretika. Husiti nisu slomljeni ni nakon tri križarska pohoda, no tako se kalio europski kršćanski identitet…

Odlukom pape u 16. stoljeću započinje pokrštavanje Amerika odnosno tamošnjih urođenika, koji su preživjeli zvjerske masakre i genocid (do početka 17. stoljeća pobijeno je 90% stanovnika Mexica i 85% stanovnika Perua) te im se „Kršćanstvo = Europska kultura“ utiskuje u tijelo i u dušu, ne bi li pod svaku cijenu spoznali našega gospodina, Isusa Krista. Sve do kraja 20. stoljeća KC nije imala ništa protiv toga da ih se porobljuje, zlostavlja i diskriminira jer i to je baština europske kulture, tj. kršćanstva!

Vjerski ratovi u Francuskoj (1562—1590) između katolika i hugenota obilježeni su masakrima hugenota, u kojima samoinicijativno sudjeluju i bogobojažljivi katolici, obični građani koji, tri dana i tri noći, po ulicama i trgovima Pariza hvataju i kolju žene i djecu hugenota, u tzv. Bartolomejskoj noći 1572.godine.

Za vrijeme 30 godišnjeg rata, od 1618. do 1648. godine, između katolika i protestanata (kršćani vs. kršćana!) koji se vodio ponajviše na teritoriju današnje Njemačke, usmrćen je svaki treći njezin stanovnik. Posebno okrutno bilo je osvajanje, nakon višemjesečne opsade, protestantskoga  Magdeburga od strane katoličke koalicije. Katolička vojska (u kojoj su sudjelovali i hrvatski vitezovi) izmasakrirala je oko 25000 od 30000 stanovnika, nekoliko tjedana silovala djevojčice i žene, a grad je opljačkala i spalila te ga sravnila sa zemljom. Toliko o katoličkoj kršćanskoj dobroti i kulturi.

I „izabrani narod“ sustavno je kroz stoljeća bio na udaru KC, čime su Hitleru bitno olakšali „konačno rješenje“ „židovskog pitanja“. Hans Küng tvrdi da je „nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji.“ I to je jedno od bitnih obilježja „europskoga kulturnog identiteta“.

Tijekom 20. stoljeća Katolička crkva još uvijek pokazuje svoj prezir prema ljudskim pravima, prema pravima žena, prema legalno izabranim predstavnicima naroda, a ponajviše prema pravima djece  tolerirajući njihovo sustavno fizičko, psihičko i spolno zlostavljanje širom svijeta, prikrivajući i negirajući zločine, te štiteći zločince, a posebno pedofile iz svojih redova.

U pedesetak godina 20. stoljeća KC šest se puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! KC stala na stranu pobunjene vojne oligarhije 1926. u Portugalu, sklopila konkordat s Mussolinijem u Italiji 1929, podržala pobunjenog generala Franca protiv Republike Španjolske 1936, poveselila se uspostavi zločinačke endehazije 1941, blagoslovila je udar generala Pinocheta protiv Republike Čilea 1973, te prihvatila vojnu huntu Jorgea Videle uzurpatora vlasti u Republici Argentini 1976. godine. I nakon svega toga još uvijek se smatra moralnim autoritetom.

Hrvatsku naciju posljednjih dvadesetak godina uvjeravaju kako je bez KC ne bi niti bilo, kako biskupi rade u interesu nacije, odnosno da su im – naciji i biskupima – interesi zajednički. Kada su se 2000. godine neki hrvatski generali pobunili – neuspješno za razliku od navedenih povijesnih primjera – protiv legalno izabrane vlasti RH, i bili zaustavljeni tj. umirovljeni, šokirana je HBK, valjda zbog propuštene prilike da se u RH uvede vojna diktatura, izdala paničnu Poruku u kojoj se 15 puta javljaju kao imenica ili pridjev Hrvatska/hrvatski, 8 puta Domovin-a/ski, 6 puta država, a nijednom Republika. Jednako kao i u otvorenome pismu generala, koji bi istoj trebali biti vjerni.

Naravno da HBK ne služi Republici Hrvatskoj nego svome poslodavcu, Svetoj stolici. Tadašnji je papa Ivan Pavao II, primjerice ukorio austrijske biskupe kad su tražili demokratiziranje odnosa u Crkvi jer ona počiva na autoritetu Duha svetog i na hijerarhiji, a ne na demokraciji. U Crkvi demokracije nema, a isti bi sustav hrvatski biskupi htjeli prenijeti i primjeniti i na Domovinu, na Državu, na Hrvatsku, no svjesni su da taj režim proturječi biti Republike te je nastoje ne spominjati. Kad ta ista Država, kao Republika, primjenjuje legalna sredstva prisile, na osnovu policijske istrage i pravomoćnog sudskog naloga privodeći osumnjičene za teška krivična djela, poput ratnih zločina, biskupi je dovode u pitanje i optužuju da »više želi zastrašiti narod i skrenuti njegovu pažnju od neriješenih socijalnih i gospodarstvenih  problema«. Prosinca 1999.godine biskup Jezerinac reče da je hrvatsku državu utemeljio Bog, te doda da Hrvati svoje domoljublje i čovjekoljublje temelje na bogoljublju. Dakle: bez Crkve nema ni svete Domovine, ni svete Države, ni svete Hrvatske (tri svetinje u jednoj) jer ih ona utemeljuje i te ih treba vazda voditi. A ne nekakve stranke ili »smušeni« predstavnici zabludjelog naroda.

Shvaćanje naroda na intelektualnoj razini »tri musketira«:»Svi za jednog, jedan za sve«, kad u tadašnjoj Poruci kažu: »Djela protivna međunarodnom ratnom pravu ne mogu biti na čast (?!) ni jednom narodu…«. Zločine čine pojedinci koji po počinjenome postaju zločinci, a ne postaju po njemu njegova akcidencija zločinačka, tj. nacija ili religija ili grad odakle potječu. Po njima je svaki Hrvat katolik, a u svakome dobrom Hrvatu – idealnome klonu – interes, moral, ideologija i vjera transupstancijacijom postaju homogenizirani, pa mu se katolički biskupi, preuzimajući na svoja leđa ulogu, funkciju i odgovornost ministra unutarnjih poslova obraćaju »sljedećom porukom…želeći pridonijeti izbjegavanju nereda, smirivanju tenzija te sigurnosti i stabilnosti u Hrvatskoj«.

Kako mogu biti moralnim autoritetima biskupi koji se ponašaju poput pijanih milijardera te grade velebne Palače od oniksa za HBK, Vojni ordinarijat alias Dvore, Apostolsku nuncijaturu, u vrijeme dok stotine tisuća ljudi u RH jedva preživljava. Pozivam te »moralne autoritete«, kakvima se sami vole nazivati – a kao takvi trebali bi znati kako moral nije djeljiv na hrvatski ili srpski ili katolički ili luteranski ili ateistički ili muški ili ženski – da pojasne kojim čudom pokrivaju enormne troškove za preostale velebne građevine i veličanstvene proslave, te troše milijune kuna iskamčenih ne samo od vjerničkog stada. Sveta stolica je, doduše, među prvima priznala Republiku Hrvatsku, ali nas to skupo košta. Do sada nas je olakšala za barem 3 milijarde kn, i svakodnevno si uzme dodatni milijun.

Kako mogu biti moralnim autoritetom oni čije se shvaćanje morala svodi na strogo zabranjivanje bikinija ili mini suknji, ali ne smatraju moralnim problemom to što je netko likvidirao obitelj Zec, masakrirao nekoliko desetaka Gospićana, sadistički se iživljavao na Pakračkoj poljani, u Lori, u Karlobagu i drugdje: »Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije«. Smatraju, dakle, samorazumljivim da se na zločin odgovara zločinom, odakle se lahko dođe do pravdanja svakog zločina, pa i najvećeg, jer kao što rekosmo, cilj opravdava sredstvo. HBK još nije nikad NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac Magnum Crimen-om, maglovito podrazumijevajući da je zločinac Ante (mise mu se mise na Dan nevine dječice) ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivaše ustaške novine toga tragičnoga vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Preambula Ustava Republike Hrvatske bilježi da je hrvatski narod svoje povijesno pravo na državnu suverenost, između ostalog, očitovao »u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine)«. Prema tome, ne samo da hrvatsku vojsku toga razdoblja ne predstavljaju ni ustaše ni domobrani, nego su partizani istinska hrvatska vojska te je Hrvatska ratovala na strani saveznika, a ne nacifašista.

Biskupi nemaju mandat da vode politiku Republike Hrvatske, a bez pobunjenika protiv Republike teško da će ga ikada dobiti, što im je izgleda odnekud poznato. Ako građani Republike Hrvatske jednog dana, na referendumu, slobodnom voljom odluče prenijeti svoj neotuđivi suverenitet i svoju slobodu na Svetu Stolicu, onda će biskupi moći uživati u misionarskoj ulozi preoblikovanja obrazovnog, pravnog i političkog sustava, te manipuliranja vojskom i policijom. Do toga dana oni su ravnopravni građani, koji ne smiju prijetiti nikome, čak niti grješnicima paklom, da ne bi »zastrašili narod«. Pogotovo ne malu djecu kako ne bi postala paranoična, kao neki koji svugdje vide neprijatelje reflektirajući u njih svu svoju mržnju.
(više…)

Oglasi

Jesu li sadašnje pape išta naučile od svojih prethodnika?

http://matrixworldhr.wordpress.com

1 pape

Jesu li sadašnje pape išta naučile od svojih prethodnika?

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

„Bože daj mi čestitost i samokontrolu, ali ne još,“ molitva svetog Augustina od Hippa.

Papa je naziv za poglavara Katoličke Crkve kao i službeni naziv oba aleksandrijska patrijarha – poglavara Koptske Crkve i Koptske Katoličke crkve. Papa (latinski naziv za oca) se u 2000 godina dugoj povijesti nasljednika svetog Petra pretvorio u „Svetog Oca“ za gotovo dvije milijarde vjernika. Kako bi shvatili ulogu papinstva i interesantno naoko samovoljno odstupanje Benedikta XVI od pontifikata, pregledat ćemo najinteresantnije primjere papa kroz burnu prošlost Vatikana.

Prvi papa

Zvanično se prvim papom nazvao rimski biskup Siricije (385.-399.), dok je tek Grgur I (590.-604.) odlučio kako će se svi rimski biskupi nositi ovaj naslov. Danas među katoličkim klerom papa nosi naziv „Summus Pontifex“ ili vrhovni svećenik, što je nekada bio naziv  i za sve biskupe ili Vatikanske prinčeve.

Kratkotrajne pape

Najkraći pontifikat je imao Stjepan II koji je 752. nove ere izabran za papu, no on je umro samo tri dana nakon glasovanja Kardinalskog zbora, i to bez biskupskog ređenja, te se dan danas ne nalazi na popisu papa. Stjepan II je umro 25. ili 26. ožujka 752., a izabran je za nasljednika pape Zaharije 22. ili 23. ožujka iste godine.

Papa Stjepan II.

Papa Stjepan II.

Kuriozitet je da pape sve do X stoljeća nisu svojim imenima dodavali brojeve tako da se u današnjem popisu nalazi jedan drugi papa Stjepan II koji nema nikakve veze s ovim nesretnim slučajem. Drugi problem s izostavljanjem Stjepana II koji nikada nije postao rimski biskup, je taj da se kroz milenije mijenjala percepcija i način službenog izabira i shvaćanja stupanja na papinsku dužnost. Nekada je bilo dovoljno da se papa izabere od strane Kardinalskog zbora, dok je u drugim slučajevima bila neophodna biskupska posveta. 1961., godine ovaj papa se briše iz službenog popisa papa u Annuariu pontificiu – Papinskom godišnjaku, ali konačno dobiva svoj puni naziv Stjepan II – IX.

Papa Ivan Pavao I je vladao samo 33 dana, za papu je izabran 26. kolovoza 1978., a kraj pontifikata je osvanuo 28. rujna 1978., godine. Interesantno je da je ovaj papa prvi koji nije koristio „pluralis maiesticus“ ili vladarsku množinu veličanstva, te je usput i prvi papa koji nije okrunjen tijarom.

Papa Ivan Pavao I.

Papa Ivan Pavao I.

On je također bio i prvi papa koji je odbio da ga se nosi u papinskoj nosiljci, zbog svog jednostavnog i srčanog obraćanja vjernicima i odbijanja brojnih tradicionalnih počasti koje su trošile ogromne resurse, papa Ivan Pavao I je u samo nekoliko dana postao jedan od najvoljenijih poglavara KC u povijesti.

Nakon što je preminuo, svijetom su se počela širiti pitanja, je li njegova smrt bila prirodna no iako se tvrdilo da je umro od srčana udara, nikada nije napravljena obdukcija. Njega je mrtvoga pronašla sestra Vicenza, a Vatikan je, prestravljen od mogućeg skandala, slagao javnost tvrdeći kako ga je pronašao njegov tajnik.

Interesantno je spomenuti da je ovaj papa grčevito stiskao nekakve papire u svojim rukama, dok je državni tajnik Vatikana, Jean Valliota predložio da se objavi kako je Ivan Pavao I umro s knjigom „Nasljeđuj Krista“ u ruci. Nekoliko dana nakon njegove smrti, Vatikan je bio uvučen u jedan od najvećih skandala zbog stečaja banke Ambroziano za koju su bili suodgovorni sudužnici Vatikanske banke.

Pape o čijim zločinima se ne govori (više…)